STO DONOSI KOPENHAGEN?

AIM, ZAGREB, 19.3.1995. Nitko od ozbiljnih politicara i analiticara nije iznenadjen odlukom predsjednika Tudjmana da UNPROFOR ipak ostane u Hrvatskoj, makar ce se on sa nesto izmjenjenim mandatom sada zvati UNFIC (snage Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj). Da se takvo nesto moglo ocekivati najbolje potvrdjuju misljenja hrvatskih politickih stranaka, koje u pravilu nisu ostro reagirale na kopenhaski sporazum.

Najmanje razumijevanja za dogovor Tudjman-Gore, kojem je prethodio dugi razgovor hrvatskog predsjednika sa njemackim kancelarom Kohlom, pokazao je predsjednik najvece opozicione stranke (HSLS) Drazen Budisa koji kaze da se "Tudjman uplasio vlastite odluke i podlegao medjunarodnom pritisku, te donio odluku koja je u suprotnosti s iskazanom voljom hrvatskog naroda, sto je potvrdjeno jednoglasnim prihvacanjem zakljucaka hrvatskog Sabora. Hrvatska je izgubila vjerodostojnost i politicki subjektivitet i ubuduce ce biti jos zavisnija od medjunarodnih cimbenika. Nasu toboznju odlucnost vise nitko nece ozbiljno shvacati. Kapitulacija Hrvatske pred medjunarodnom zajednicom ujedno je i kapitulacija medjunarodne zajednice pred Milosevicem".

Predsjednik Glavnog stana Hrvatske stranke prava Anto Djapic izjavljuje da je ogorcen, ne samo zbog nedosljednosti vec zato sto je od samog ostanka UNPROFOR-a opasnije sto to znaci i realizacija plana Z-4. Josip Manolic, potpredsjednik Hrvatskih nezavisnih demokrata, nekada Tudjmanova desna ruka, ocjenjuje da "sadasnja odluka ne daje nikakve odgovore kada ce se rijesiti citav problem, jer nema jasnih rokova". Manolic pak smatra da je mirna reintegracija moguca, ali da hrvatska strana mora iz plana Z-4 odbaciti ono sto je neprihvatljivo i traziti da medjunarodna zajednica prihvati njene uvjete. Pozdravlja dolazak medjunarodnih snaga na hrvatske granice "jer time ce se i srpsku stranu prisiliti da se izjasni zeli li secesiju ili pak prihvaca dogovor s Hrvatskom". Jedan od celnika Istarskog demokratskog sabora Ivan Pauletta podsjeca da je njegova stranka i ranije ukazivala da je odluka o otkazu UNPROFOR-u bila euforicna, a iako je sadasnja odluka o posebnim medjunarodnim snagama koje ce kontrolirati granice dobra, ona ipak pokazuje da je Hrvatska ogranicena u svom samostalnom djelovanju. Predstavnik SDP-a Tonino Picula objasnjava da su otkaz UNPROFOR-u i ranije tumacili ne kao uvod u rat, vec kao oblik pritiska na medjunarodnu zajednicu da se nakon duzeg vremena usmjeri na reintegraciju okupiranih djelova Hrvatske. No, sporazum iz Kopenhagena nije dokazao da se ne radi tek o kozmetici. Potpredsjednik Srpske narodne stranke Veselin Pejnovic ocjenjuje da se radi o prvom ozbiljnom koraku k mirnom rjesavanju krize: "Odluka je dobra utoliko sto je prvi put rijec o kompromisu hrvatske drzavne politike s naznakama da se uklapa u medjunarodne standarde".

Opci je dojam da je Hrvatska nakon Kopenhagena zapravo definitivno pristala na diktat velikih sila i da je bez obzira na velike rijeci u stilu: Hrvatska jos uvijek ima pravo na zadnju rijec, sve blize svojevrsnom "protektoratu". Amerika i Njemacka, koje su ovaj put odigrale glavnu ulogu, po svaku cijenu zele izbjeci novi rat u Hrvatskoj, ne bi li se potom svim silama mogle okrenuti Bosni i Hercegovini. U tom smislu je Tudjman, uvjetno receno, dozivio poraz. Ali sto je dobio? Ponajprije nije nikakva tajna da je otkazom UNPROFOR-u odigrana izuzetno jaka karta, kojom se pokusalo skrenuti paznju na pomalo zaboravljenu Hrvatsku. Reakcije svijeta, gotovo bez izuzetka, pokazale su da je Tudjman u tome uspio, samo je trebalo vidjeti sto ce ta jaka karta i donijeti. A bez obzira sto ni americki potpredsjednik Gore nije znao kada ce UNPROFOR zaista otici i tko ce ga i kako zamjeniti ucinjen je sitan pomak. Hrvatska je konacno dobila, vidjet cemo kako ce to u praksi izgledati, ono sto je trazila: medjunarodne snage stat ce na njene prave granice, cime su one priznate na najdirektniji nacin. Drugo je pitanje sto ce biti sa takozvanim UNPA-zonama i kako ce se one ubuduce zvati i tko ce kontrolriati "granice" prema njima? Naime, ako medjunarodne snage i stanu na granicu prema Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini to jos uvijek ne znaci da je Hrvatska preko noci postala iz jednog dijela. I "zagrebacki sporazum" i plan Z-4 i dalje predvidjaju potrebu medjunarodnih snaga unutar navodno cjelovite Hrvatske, sto znaci da je do konacne reintegracije jos daleko. Sluzbena hrvatska politika zbog toga ocekuje i snazan pritisak prema Beogradu, a istodobno pomno osluskuje i promatra unutarsrpske odnose. Naime, evidentno je da je srpsko jedinstvo opasno napuklo i da se odnosi na relaciji Beograd-Pale-Knin svakodnevno kompliciraju. Sasvim je sigurno pretjerana ocjena predsjednika Tudjmana kako u "Krajini" jacaju snage koje su za mirnu reintegraciju i da ih vodi nitko drugi do Borislav Mikelic, ali zbivanja oko pokusaja smjenjivanja kninskog premijera ipak su znak previranja.

Ovakvim optimistickim ocjenama Tudjman zeli vratiti poljuljano povjerenje u vlastitom narodu, a da je "operacija Kopenhagen" bila pomno pripremana pokazuje citav niz "detalja". Prije desetak dana Tudjman je najprije primio predsjednika Hrvatskih invalida domovinskog rata, a zatim i zajednice prognanika, koje je sasvim sigurno upoznao sa promjenjenim okolnostima. U medjuvremenu u Zagrebu je utemeljen zajednicki stozer Hrvatske vojske i oruzanih snaga Federacije BiH. Potom je u Washingtonu odrzana proslava godisnjice Federacije, a u Zagreb je doputovao indonezijski predsjednik Suharto, koji nije samo sef jedne velike muslimanske zemlje, vec istodobno i predstavnik drzave koja koordinira pokretom nesvrstanih.

Hrvatska je time zeljela dokazati da je vojnim savezom sada ojacala svoje pozicije, sto donekle demantiraju slucajevi sa nestankom i navodnim ubojstvom generala HVO Vlade Santica od strane muslimanskih vojnika, a posebno nedolazak Izetbegovica i Silajdzica u Washington, jer su navodno vec ranije bili preuzeli neke diplomatske obaveze prema Bonnu. Sva ta dogadjanja uveliko dovode u pitanje iskrenost i jedne i druge strane, te da obje i dalje imaju rezervnu varijantu. Moglo bi se reci da je varijanti mnogo, jer nije tajna da pregovaraju svi sa svima: Hrvati s Bosnjacima, Bosnjaci sa Srbima, Srbi sa Hrvatima i da nitko zapravo nije odustao od ideja cistih nacionalnih drzava.

Dolazak pak Suharta i njegova posjeta Sarajevu tezak je udarac SR Jugoslaviji koja time medju nesvrstanima nema vise pravog saveznika i tako ostaje sve usamljenija, oslanjajuci se jedino na rusku pomoc. Plan je Amerike sto vise izolirati Beograd, a Rusiju otjerati sa Balkana, cime se moze tumaciti gotovo ravnodusnost prema zlocinima sto ih je Jelcinj ucinio u Ceceniji. Tudjman je ocito dobio jos neka obecanja, ponajprije ona o sto skorasnjem ulasku u Vijece Evrope, a potom postepeno i u Evropsku uniju, a za pretpostaviti je da ce uskoro Hrvatska biti primljena i u Partnerstvo za mir, koje je i smisljeno da bi se Rusiju sto vise odmaklo od pozicije druge velesile. Ne treba pritom zanemariti ni obecanu financijsku pomoc koja ce Tudjmanu na unutrasnjem planu osigurati sigurnost i vratiti ponesto od izgubljenog povjerenja, koje kopni i zbog snaznih socijalnih tenzija i sve slozenije ekonomske situacije u zemlji.

Prema prvoj anketi sto je nakon Kopenhagena provela "Slobodna Dalmacija" 49,2 posto ispitanika misli da se radilo o nuznom kompromisu, 32,5 da je Hrvatska nepotrebno popustila, a 18,3 drzi da se radi o velikom uspjehu hrvatske politike. No, zanimljiva su i misljenja po pojedinim gradovima. Zadrani, Sibencani i Dubrovcani, dakle, oni koji su ratom bili izravno pogodjeni, najcesce su odgovorili da je to uspjeh. Da se radi o nuznom kompromisu najcesce misle Rijecani, pa potom opet Sibencani, Dubrovacani i Zadrani, te Zagrepcani. A najratoborniji su Splicani, koji u 52 posto slucajeva izjavljuju da je to bilo nepotrebno popustanje, pa potom Zagrepcani (46 posto). Mozda su rezultati po gradovima pomalo iznenadjujuci, ali ukazuju da je onima koji su najvise stradali rata dosta, a da bi na Knin najcesce krenuli oni koji rat gotovo da i nisu osjetili.

Postoji pak nesto drugo sto brine hrvatsku demokratsku javnost, to jest hoce li "veliki" u ime mira biti spremni Tudjmanu prepustiti unutrasnju politiku i pritom zaboraviti velike rijeci kao sto su demokracija i ljudska prava. Na prvi pogled sve izgleda uzasno komplicirano i nedokucivo, ali ne ponavlja li Zapad zapravo ono sto je cinio prema nekadasnjoj Jugoslaviji? Nije vazno kakav je rezim unutra, vazno je da drzi vodu prema vani.

A mnogo je naznaka da bi se upravo takvo nesto moglo dogoditi. Kako protumaciti da je vlast preko noci zabranila izravne prijenose iz Sabora, da ustrajno ne zeli rijesiti "slucaj Feral", da nema ozbiljnih reakcija na vrlo ostru ostavku ministra pravosudja Ivice Crnica, koja je uz to medijski cenzurirana, pa sve dotle da su sve ucestalije pojave rehabilitacije ustastva i terorista, kao naprimjer poznate "bugojanske grupe" iz 1972. godine. Neki su, istina bez dokaza, spremni i prometnu nesrecu zastupnika Ante Prkacina, generala HVO-a i celnika Hrvatske stranke prava staviti u taj kontekst. Ali, ako se tu radi tek o sumnji, onda je notorna cinjenica da nakon prestanka prijenosa iz Sabora njegov potpredsjednik Vladimir Seks moze kao predsjedavajuci dobaciti Miki Tripalu: "Vi ste Tripalo ordinarni lupez".

GOJKO MARINKOVIC