IZ FABRIKA NA ULICU

Crna Gora: Rad na crno

Tekst:

Hiljade sitnih svercera svakodnevno krstare autobuskim turama od Crne Gore do Novog Pazara, Budimpeste, Sofije, Soluna ili Istambula. Roba koju prenesu, i pored placanja carine, putnih troskova i i raznih "reketa", ipak, im obezbjedjuje zaradu. Butikasi u Podgorici, primjera radi robu iz Italije dopremaju preko Draca u Albaniju, a potom ilegalno camcima preko Skadarskog jezera i tako izbjegavaju placanje carine. Sverc naftom i cigaretama je, naravno, najunosniji.

U drustvu oskudice, kaze jedna od ekonomskih zakonitosti, sverca mora da bude. Blokada u kojoj se nasla Crna Gora, kao da je stvorila bogom dane uslove za sverc i dodatni neregistrovani i nelegalni rad u kome izvor zarade nalazi sve veci broj ljudi. Pri tome, uz dati nivo standarda i morala, neminovno buja i korupcija. Jednom rijecju, to se zove siva ekonomija. Nakon politickog i medijskog pritiska za vracanje cijena, nova hit tema kreatora ekonomske politike postala je upravo objavljeni rat drzave protiv sive ekonomije.

Ovom temom sve vise se bave sindikati, poreski organi, statisticari, ekonomski instituti, pa cak i Avramoviceva radna grupa za ekonomski razvoj, no, ipak najvise samo stanovnistvo. Prema socioloskim istrazivanjima, tokom prosle godine svako drugo domacinstvo u zemlji bilo je ukljuceno u sticanje dodatnih prihoda putem sive ekonomije. Ukljucivanje stanovnistva u ovaj spontani otpor siromastvu jos je vece u Crnoj Gori gdje se cak 62,9 odsto porodica aktivno bavi sivom ekonomijom.

Ovo ne treba da cudi, objasnjava Branislav Milacic, potpredsjednik u republickom sindikalnom vijecu, posto je za posljednjih nekoliko godina preko 30.000 radnika "protjerano" sa radnih mjesta, a pocetkom godine, nakon uvodjenja stecajeva u hercegnovskom "Prvoborca" i kotorskom "Napretku", broj nezaposlenih u Crnoj Gori porastao je na 60.000, odnosno cak deset odsto stanovnistva. S obzirom da godisnje oko pet hiljada mladih u Crnoj Gori stasava za zaposlenje, a da u legalnoj privredi izostaje bilo kakva ponuda novih radnih mjesta, najveci dio onih su ostali bez posla, kao i onih koji tek stasavaju za radnu knjizicu, jedinu perspektivu mogu da ostvare u sivoj ekonomiji, tj na ulici.

Osim toga, zbog sankcija, koje su, kaze Milacic, postale izvanredno opravdanje i alibi za sve nesposobnosti i promasaje u drzavi i privredi, kao i zbog posljedica procesa tranzicije, na prinudnim odmorima se redovno nalazi oko dvadeset do trideset hiljada zaposlenih u privredi. S obzirom da je ukupno u drustvenoj privredi zaposleno manje od sto hiljada ljudi, ukupna slika socijalne strukture crnogorskog drustva dobija dramaticne boje. Broj penzionera, broj nezaposlenih i broj (stvarno) zaposlenih u privredi prijete da se izjednace. A, proces tranzicije, nastavlja Milacic, donio je sa sobom i pitanje viskova zaposlenih u preduzecima tako da se u Crnoj Gori, pored onih 30 hiljada vec otpustenih radnika, po osnovu tehnoloskih viskova planira smanjenje broja zaposlenih u privredi za dodatnih 20 do 22 hiljade ljudi.

Najveci crnogorski kolektivi kontinuirano smanjuju broj radnika. Primjera radi niksicka "Zeljezara" je od 1989. godine, kada je u njoj radilo 6.650 radnika, vec po osnovu tehnoloskog viska kucama poslala 1.830, a planira da se "rastereti" jos oko 1.300 zaposlenih. Ispada, dakle da u ovom preduzecu 47 odsto zaposlenih u relativno stabilno predratno vrijeme predstavljaju visak. U barskoj "Luci" ih je 40 odsto, bjelopoljskom "Imaku" 49 odsto, u podgorickom "Elastiku" 55 odsto, niksickom gradjevinskom preduzecu "Crna Gora" cak 68 odsto itd. Najveci procenti viskova zaposlenih nalaze se, prema podacima iz Ministarstva rada i socijalnog staranja, u preduzecima iz oblasti trgovine i gradjevinarstva.

Sta drzava obezbjedjuje onima koji ostaju bez posla? Primjera radi, onima koji su zbog stecaja preduzeca ostali bez posla, a takvih je u Crnoj Gori oko deset hiljada, od kojih je svega dvije hiljade ljudi naslo novo radno mjesto, drzava, u sklopu "socijalnog programa", daje novcanu pomoc od tacno 58 dinara mjesecno! Tako se ostvaruje privid funkcionisanja drave i njene socijalne politike. Drava s mukom obezbjedjuje pare za koje zna da nikome ne omogucavaju zivot, a ljudi se uredno prijavljuju na evidenciju Zavoda za zaposljavanje znajuci da od toga nema nikakve vajde, sem, mo`da, zdravstvenog osiguranja. Kao i u svim drugim oblastima i ovdje funkcionisu dva paralelna sistema, zvanicni i stvarni. Posljednji podaci me|utim pokazuju da je sve vise onih koji su izgubili i to malo povjerenja u sistem i jednostavno se ni ne prijavljuju Zavodu za zaposljavanje.
To istovremeno pruza osnovu direktoru ovog Zavoda, Draganu Bulatovicu, da tvrdi da su se ti ljudi sami snasli u nekakvoj neregistrovanoj privrednoj djelatnosti i da nije sve tako crno kako papiri i evidencione brojke pokazuju. On procjenjuje da je u Crnoj Gori, zapravo, svega oko 35.000 ljudi stvarno bez posla i najavljuje opsezne mjere drzave na rasciscavanju ukupne evidencije.

Visak radnika u privredi neki nazivaju tehnoloskim, neki ekonomskim, neki politickim (otuda i razliciti pogledi na puteve razrjesavanja ovog problema), ali, sve u svemu, vi{ak ostaje visak. Za ove ljude u postojecim okolnostima nema mjesta u procesu rada. Kako je i zasto do toga doslo pitanje je na koje nadlezni poslovodni, sindikalni i drzavni organa nemaju zajednicki odgovor. Iz mnogih kolektiva radnici se zale da im direktori i zbog najbanalnije sindikalisticke aktivnosti prijete otkazima i da se mogucnost slanja radnika na prinudne odmore ili proces utvrdjivanja viska radnika zloupotrebaljava zbog politickog opredjeljenja, nepotizma ili raznih drugih interesa. Olako prihvatanje trenutnog stanja kao kriterijuma za broj zaposlenih u preduzecima, tvrde u Sindikatu, ima mnogo mana koje se ne mogu braniti. Predsjednik crnogorskog Sindikata Danilo Popovic, kaze da su sankcije zamaglile prave kriterijuma za utvrdjivanje optimalnog broja zaposlenih u pojedinim preduze}ima i podsjeca na kriterijum broja zaposlenih u odnosu na optimalnu isakoristenost instalisanih kapaciteta. "Ne mogu radnici jedini snositi posljedice koristenja kapaciteta od 20 odsto, tvrdi Popovi}. Radnici su za to da rade i zarade, i oni ne mogu biti krivi za to sto postojece poslovodne ekipe nijesu u stanju da im obezbijede posao ili zato sto drzava nije u stanju da stvori ambijent za normalno poslovanje privrede."

No, ovaj kontinuirani egzodus radnika iz drustvene privrede tece, ipak, bez vecih socijalnih potresa. Jer, vec odavno radno mjesto sa prosjecnom zaradom ne obezbjedjuje dovoljne prihode za normalan zivot. Prosjecna plata u Crnoj Gori ispla}ena u januaru iznosila je svega 215 dinara, ali treba imati u vidu da je tokom mjeseca plate primilo svega 70-tak odsto zaposlenih. Oni ostali na "plave koverte" cekaju po dva, tri ili vise mjeseci. U Sindikatu objasnjavaju da su maltene svi, kako nezaposleni, tako i oni sa radnom knjizicom prinudjeni su da se dodatno snalaze kroz razne oblike sive ekonomije, koja je postala opsti pokret otpora siromastvu. Pri tome su oni na prinudnim odmorima u ocima radnika koji primaju mizerne plate za redovan dolazak na radno mjesto (jer ni za njih cesto nema pravog posla) nalaze cak u povoljnijem polozaju. Vise vremena mogu da posvete "pravoj zaradi".

Rad na crno stvorio je citav paralaleni privredni sistem koji se odvija po cistim zakonima ponude i potraznje i pravi je primjer funkcionisanja slobode trzista sa svim njegovim dobrim, ali, naravno, i losim stranama. Sindikat posebno brine to sto u ovoj zoni rada radnici nijesu zasticeni, rade bez osiguranja, placenih doprinosa, postovanja radnog vremena i drugih zakonskih prava po osnovu rada, a cesto se zaposljavaju i djeca.
Drzavu, opet, brine to sto iz ukupnih neregularnih i nevidljivih kanala sive ekonomije ne izvlaci porez.

Posto se sve veci dio privrednih aktivnosti odvija neregistrovanim kanalima, drzava tekuce budzetske potrebe namiruje pretjerano velikim opterecivanjem onog dijela privrede koji moze da kontrolise, a to je, tvrde u Sindikatu, upravo drustvena privreda, koja je na taj nacin jos vise onesposobljena za trzisnu utakmicu. Zato Milacic, objasnjavaju}i nezadovoljstvo Sindikata prevelikim dazbinama na plate, tvrdi da imamo skupu i neracionalnu drzavu.

Iz istog razloga crnogorska Privredna komora je iza{la sa zahtjevom za izmjenama poreske politike, posebno prema privatnom sektoru. Predsjednik crnogorske privredne komore, Vojin Djukanovic, insistira na sljedecem: "Visina poreza i doprinosa na licne dohotke mora da se odmah smanji na odnos 1:1, a da se krug poreskih obaveznika poveca. Pri ovome, imam u vidu cinjenicu da u Jugoslaviji ima cirka 180.000 firmi i privatnih radnji, a da je broj zaposlenih u njima ispod 90.000. Sta ovo znaci, ne treba nikom govoriti. Zakonom treba odrediti minimalni broj zaposlenih po firmi, sto bi dovelo do toga da broj zaposlenih u ovom sektoru bude preko 400.000, a da se stopa doprinosa na plate bez problema svede na 1:1."

Tako se prica o sivoj ekonomiji postepeno i u Crnoj Gori pretvara u politicke smjernice za napad na privatni sektor. Pri tome se sindikalci posebno pribojavaju opasnosti da se citava kampanja oko sive ekonomije ne ne svede na protjerivanje radnika sa ulica. Jer, siva ekonomija je, kazu u sindikatu, odigrala ulogu svojevrsnog socijalnog amortizera i odbranila stanovnistvo, posebno gradsko, od jos veceg siromastva i bijede. Masovnim prelaskom u sivu ekonomiju (oko milion ljudi u zemlji, smatraju u sindikatu, trenutno radi na crno) sprijecene su vece socijalne napetosti u drustvu, a ujedno ublazene posljedice restriktivne i krute ekonomske politike drzavne administracije. "To je zamjena za drzavni socijalni program, kaze Popovic. A to sto je crno trziste pocelo da nadjacava legalno najbolji je pokazatelj slabog upravljanja ekonomijom drzave."

Dragan DjURIC (AIM Podgorica)