DRUSTVENI I POLITICKI NEOKENZERVATIVIZAM U HRVATSKOJ

AIM, ZAGREB, 5.3.1995. Danas u hrvatskom drustvu postoji jedan cudan spoj konzervativnih struja razlicitog stila i znacenja. Svim takvim idejama i politickim pravcima nazivnik je isti. Povratak na staro; organska ceznja prema tradiciji, njenim formama i obicajima; potraga za "pravim novim Hrvatom" koji ce sve konzervativne naputke konzumirati s duznom pokornoscu; izraziti antiliberalizam; borba protiv demokracije, slobodnog trzista, individualnih sloboda i autonomije drustva. U nezavisnim novinskim medijima proteklih mjeseci mogla su se cuti razlicita misljenja o tom problemu; koje su bitne osnovice "Novog Hrvata"? Sto danasnji Hrvat smije, a sto ne smije raditi? Koje su to duznosti koje mora bogobojazno provoditi, a kakvih se ideja mora obavezno kloniti? Sto je IN a sto OUT u danasnjem hrvatskom drustvu? Ono sto sve vise u Hrvatskoj postaje politicki trend nije socijalna pravda i tolerancija. Kao desno-konzervativni hit ovog proljeca "nosit" ce se korporativni parlament, svestrana ksenofobija, organska zajednica, "ratno rjesenje" i docirani antisemitizam.

Politicko konzervativne ideje javno zastupaju oficijelni desnicari (Hrvoje Sosic, don Anto Bakovic, Zeljko Olujic, Tomislav Sunic, Nedjeljko Kujundzic i Zvonko Lerotic) koji smatraju da "u Hrvatskoj liberalni sistem tesko moze funkcionirati jer da je to samo liberalni trend". Zato predlazu "da Ujedinjene nacije smjesta poniste sadasnju Povelju o ljudskim pravima, jer ona predstavlja jednu trulu poeziju koja nista ne moze". Nova desnica trazi apsolutno "ponistenje demokracije jer ona ne znaci nista nego puku entropoziciju drustva i prepustanje stihiji" (Nedjeljko Kujundzic). Zelju za ukidanjem ustavnog liberalizma kao politickog temelja drzave mnogi analiticari hrvatskih prilika objasnjavaju paranoicnim strahom od ekonomskog liberalizma i njegovih konzekvenci u vidu socijalnih pobuna. Ne razlikujuci te dvije liberalne pozicije Nova desnica (i desnica vlasti) zbog straha od nesigurne ekonomske tranzicije hrvatskog drustva predlaze rusenje i same politicke osnove tog drustva koja se u zapadnim demokracijama naprosto ne moze tolerirati. U Hrvatskoj je slucaj bas o tome, ali i vise od toga; o tijesnoj suradnji vlasti (odnosno njihove desnice koja je mnogo opasnija od obicne desnice) i oficijelne desnice na ideoloskoj lobotomiji hrvatskog gradjanina.

Jednom je njemacki knjizevnik Elias Canetti rekao da "mnogobrojne zabrane postoje samo zato da bi podupirale moc onih koji mogu naslutiti i oprostiti krsenje tih zapovjedi". Je li dakle u danasnjoj Hrvatskoj na djelu okrutna radost zabranjivanja u svrhu takodjer okrutne radosti oprastanja, ili je ipak drustveni spoj svakovrsnih zabrana prisutan da bi se sto duze sacuvala apsolutna vlast i da se na vrijeme osigura od bilo kakvih utjecaja gradjansko-liberalnih tendencija i pokusaja (porast broja nezavisnih medija, organiziranje javnih kritickih tribina i skupova, pojava alternativnih mirovnjackih organizacija i sl.).

U konkretnoj politickoj atmosferi ipak je u pitanju prije svega ono drugo. U tom kontekstu treba promatrati zblizavanje vrha vlasti sa politickim tonovima desnice. Nakon sto su potpuno izigrali svoj izborni nacionalni program (za sto su uostalom i dobili vecinu glasova biraca) u kojem su obecali blagostanje, nezavisnu Hrvatsku, gradjanske slobode, elementarnu trodiobu vlasti, ogranicenje moci valde i liberalnu parlamentarnu demokraciju - HDZ jednostavno vise nema izbora niti vremena, jer narod uvidja da nije slobodan, vidi da je drzava teritorijalno dezavuirana, da postoji jednopartijski parlament, da su opljackani i siromasni, da je sudstvo zavisno od izvrsne vlasti i da je nekolicina stranackih politicara prigrabila apsolutnu moc odlucivanja. Intimna politicka pipkanja vrha vlasti sa idejama desnice i njihove javne proizvodnje logicki su proizvod straha od toga da bi narod mogao prepoznati podvalu i da bi na slijedecim izborima mogao "zakazati". Da se to ne dogodi HDZ cini sve, pa i to da priziva "duhove proslosti". Kako bi se narod imao cime zabavljati.

U skladu s gore navedenim u Hrvatskoj se pretproslog mjeseca pojavio prijedlog Zakona o mladezi koji svoje motive nalazi u eksplicitnom ogranicavanju slobode mladima do 18 godina. U njemu se navodi da je njegova zadaca "zastititi djecu i mladez od pogibelji koja bi mogla ugroziti njihov tjelesni, duhovni, dusevni, moralni i socijalni razvoj...". Zatim i to da je "djeci zabranjeno posjecivati javne profesionalne borbe u ringu, odnosno boksacke borbe". U zakonu je, kao neizbjezni konzervativni pasage, spomenuta i seksualnost: "Djeci i mladezi zabranjeno je stjecanje, posjedovanje i primjena predmeta s pomocu kojih se moze dovesti u pogibelj njihovo postovanje ljudskog dostojanstva, primjerice, obozavanje radnji i postupaka iz rata, nasilje i podrazivanje seksualnosti. Takvi predmeti mogu biti pisma, slike, filmovi, video i tonski zapisi, ploce i automati za igru". Vazno je napomenuti kao humoresknu crtu da je Zakon o mladezi inspiriran tezom ministrice prosvjete Ljilje Vokic o tome da "su ljudi dnevna bica".

Valja istaci kao primjer podijeljenosti misljenja unutar javnog raspolozenja da je cak i vecina clanova Mladezi HDZ bila protiv toga, pa su i predstavnici radikalno desne politicke orijentacije Nedjeljko Kujundzic (Nova hrvatska desnica) i Ivan Gabelica (Hrvatska cista stranka prava) protestirali protiv takvog oblika represivnih metoda. Mnogi to objasnjavaju time sto "pucaju na visoko", na radikalne politicke promjene, tako da ih "sitna drustvena carkanja" ne privlace mnogo.

Hrvatskom se drustvu sudeci po radikalnim zahvatima priprema negativna utopija. Priprema se ono sto se nije moglo ocekivati ni od bivseg komunistickog sustava (pogotovo zadnjih godina njegovog postojanja). Drzavni Krizari prije svega imaju na umu radikalno zadiranje u prostor obitelji (na koju se tako slatko pozivaju jer je ona oduvijek bila kolijevka konzervativnih ideja) u kojoj ce zena postojati samo kao masina za stancanje novih regruta, u kojem ce muskarci zivjeti da bi stalno bili "budni" na braniku domovine, a djecu ce odgajati drzava da bi ih, kada odrastu, mogla povesti u borbu za svete nacionalne ciljeve.

O mnogim buducim zakonima koji bi jos jace pritegnuli obruc oko sloboda i prava gradjana ucestale su u posljednje vrijeme polujavne diskusije koje svemu daju prividno demokratski ton. Unatoc tome jos uvijek nitko nije siguran da li ce se abortus zabraniti ili nece. Krajem veljace desetak desno-konzervativnih stranaka i udruzenja potpisale su peticiju da se ukine clan Ustava iz 1974. godine koji govori o pravu zene na pobacaj. Takodjer nitko ne zna da li ce vjeronauk postati obavezan u skolama ili ce to biti prepusteno Crkvi i odgoju u obitelji. Nece li se ili hoce usvojiti Zakon o dobrobiti mladih, Zakon o zastiti obitelji i materinstvu u kojem bi intervencija drzave u privatan zivot pojedinca bila maskimalna, a prava pojedinca u zastiti svoje privatnosti minimalna.

Zanimljivo je da veci dio hrvatskih medija zastupa tezu da je porast antiliberalnih ispada samo pokusaj nespretne transmisije ideolosko-teorijske konstrukcije Nove desnice na drustvenu realnost i njenog pokusaja da "poremeti novu (mirovnjacku) strategiju sefa drzave Franje Tudjmana". Onaj manji dio govori kako je epicentar desnih, pa i fasistickih ideja ipak blize vlasti. Kao najvazniji argument prve teze navodi se neumoljivost logike svakodnevnog zivota koja je odnijela prevagu nad nuznoscu stvaranja "politicki ispravnog Hrvata". Takva logika zahtjeva, naprimjer, da se prezervativi normalno upotrebaljvaju; da tinejdzeri i dalje izlaze poslije 21 sat; da se jointi puse jos vise, da broj abortusa ne jenjava, nego se dapace povecava; da se rock and roll jos uvijek svira i slusa, i da je sex prije braka, na zalost Crkve i konzervativaca, jos uvijek u modi.

Uslijed rastucih izgleda za "hrvatsko-srpsku politicku nagodbu" i neumoljivu snagu svakodnevnog zivota "dosadasnji militantni hrvatski nacionalist pretvara se u patriota, a hrvatska politicka ispravnost ostaje samo na marginalnim konzervativnim i novodesnicarskim idejama" (komentar nezavisnog politickog dvotjednika "Arkzin"). Cjelokupna drustvena histerija stavlja se tako na dusu nekolicine "bad gays" koji su na sebe preuzeli politicke grijehe cjelokupne ideoloske konstrukcije hrvatskog drustva. Teza je toliko neistinita, a toliko pase hrvatskom uhu da je naprosto tesko se oduprijeti. Cinjenice koje se navode jasno prikrivaju sustinu problema. Otvoreno desne ideje koje su u pravilu antisemitske i rasisticke, represivne i netolerantne ne mogu biti one koje predlazu i donose zakone ili one koje kreiraju opce drustveno stanje. Cinjenica je takodjer da one obavljaju vazan dio manuelno propagandne predigre za vladajucu stranku, ali samo to i nista vise. One iskreno i otvoreno iznose ono sto stranka na vlasti misli, a ne smije zbog ovih ili onih razloga javno artikulirati.

Vec je odavno postalo jasno da Franjo Tudjman u propagandi svojih politickih stavova koristi desne snage i njihove ideje i da bi fasisticki istupi pojedinih nacionalnih cirkusanata vec odavno utihnuli da nisu ideoloski dotirani od drzave i da ih, recimo to tako, drzava ne stiti. Stoga je politicki antiliberalizam neodesnicara i ostalih konzervativnih prirepaka izvirio iskljucivo ispod "kabanice" drzave, dok je drustveni konzervativizam ligicki proizvod stranke na vlasti koja time zeli napraviti pozdani obrazac za dugotrajnu vladavinu.

ALEN ANIC