DA LI CE UNPROFOR OSTATI U HRVATSKOJ?!

AIM, ZAGREB, 3.3.1995. U Hrvatskoj se sve cesce moze cuti i procitati da je mirovni proces u pat-poziciji, ali da se moze nastaviti i bez prisustva UNPROFOR-a. U zadnjim izjavama UNPROFOR-ovih politickih predstavnika kaze se, naprotiv, da je potpuno pogresna pretpostavka kako je mirovni proces u nekakvom bespomocnom klincu. Tvrde da ne samo da nije u pat-poziciji, nego "jedva da je i zapoceo" i da shodno tome nije zapazena uvjerljiva strategija Hrvatske za "nastavak mirovnog procesa, pocetak politickog dijaloga i izbjegavanje rata u slucaju da UNPROFOR ode nakon 31. ozujka". To je do sada bila najozbiljnija kritika hrvatske unutarnje politike. Stav UNPROFOR-ovih sluzbenika u Zagrebu temelji se na shvacanju da Hrvatska ne moze ocekivati da se u jednom mjesecu dogodi rat (ma koliko slabog intenziteta), a da se vec slijedeceg mjeseca lagodno predje u "potpuno mirnu integraciju". Hrvatski politicari kao da misle da je visoka politika jogging pa se moze danas trcati, a sutra ne. Dvije spomenute teze se medjusobno iskljucuju, sto hrvatskoj strani jos uvijek nije jasno. Najvazniji previd hrvatske odluke o otkazu UNPROFOR-u moze se objasniti slijedecim pitanjem: Kojim nacinom Hrvatska moze spreciti da manji "incidenti prerastu u rat", a sve to bez utjecaja i posredovanja UNPROFOR-a? Na to pitanje hrvatski politicari nemaju odgovora, osim ako kao odgovor mozemo racunati neodredjeno smijuljenje ministra obrane Gojka Suska na spomen moguce vojne akcije.

Temeljem mirne integracije koji bi rat barem na odredjeno vrijeme drzao na nuznoj distanci pojavljuje se gospodarski sporazum hrvatske i srpske strane koji je potpisan u Zagrebu i Kninu 2. prosinca '94. i koji se u odredjenim aspektima i na odredjenim prostorima vec odavno sprovodi. Znacaj ekonomske pozicije u stvaranju pouzdane osnove za politicki dijalog i njegove uloge za mirno razrjesenje sukoba smatra se nuznim i neupitnim. Tko u to sumnja i tko radi protiv toga dovodi u pitanje i cjelokupan proces stvaranja konacnog mira na ovim prostorima. S time je neminovno povezan i ostanak UNPROFOR-a. Najbolja definicaja klasicnog posla u uspostavi i odrzavanju mira (s tezistem na trgovini) dolazi od Jacque Grinberga, viseg sluzbenika za politicke poslove u Komandi UNPROFOR-a u Zagrebu, koju je izrekao na nedavnom skupu odrzanom u "Europskom domu" pod nazivom "Hrvatska i UNPROFOR". On kaze: "Najprije se stabilizira vojna situacija, zatim pocinje proces obnavljanja normalnog zivota i ohrabrenje gospodarske situacije, sto znaci da neprijatelji postaju trgovinski partneri lomeci medjusobno neprijateljstvo i nepovjerenje. Kada ljudi ovdje uvide da za sebe i svoju djecu mogu vise dobiti suradnjom nego neprijateljstvom, tada zapocinje politicki dijalog". Gospodarskim sporazumom, na kojem toliko (ne bez razloga) inzistira Jacqe Grinberg, postignuto je zadnjih mjeseci vise projekata (jos nekoliko ih je u planu do kraja ozujka), koji direktno pozitivno utjecu na pregovaracke odnose sukobljenih strana i pruzaju osnovu za daljnje politicke dogovore; vodoopskrbni sustav Petrinja-Sisak, zeljeznicka pruga kroz Okucane, dalekovod Meline-Obrovac, vodoopskrbni sustav Obrovac-Kakma-Zadar-Biograd-Filip Jakov (do kraja ljeta) i autocesta Zagreb-Lipovac. UNPROFOR smatra da se 31. ozujka nece nista posebno dogoditi. Da ce se pruziti jos jedna sansa, ali s donekle promijenjenim mandatom i da ce Hrvatska ipak nastaviti politicke pregovore tezeci mirnom razrjesenju krize.

Nacionalisticki radikali vladajuce stranke - HDZ-a, 31. ozujak zamisljaju bitno drugacije nego UNPROFOR. Vide ga prije svega u uzurbanoj pripremi UNPROFOR-a za definitivni i nepovratni odlazak, uz paralelno odvijanje tihih promjena za povratak rata do "konacnog oslobodjenja okupiranih podrucja". Takva shvacanja su najopasnija i veoma primamljiva za javnost koja nesto ocekuje, pa makar i lose. Oni malo umjereniji razmisljaju politicki plauzibilnije. Jedan od takvih je Miomir Zuzul, hrvatski veleposlanik pri UN u Genevi koji je u televizijskoj emisiji "Slikom na sliku" najavio da hrvatska vlada razmislja o dva moguca rjesenja ostanka UNPROFOR-a u Hrvatskoj.

• Prva mogucnost je "da UNPROFOR ostane, ali u manjem broju". Ostali bi samo promatraci koji bi "nadgledali primirje i ekonosmki sporazum".
• Drugo rjesenje koje razmatra hrvatska strana je promjena mandata ali sa "istim brojem mirovnih snaga" koji bi definirali razliciti internacionalni akteri, a "ne samo Ujedinjenje nacije". Hrvatska bi se slozila s jednim od ta dva plana "ukoliko bi doslo do priznanja hrvatske od strane Srbije i ukoliko to jos ne bi bila samo maska i politicka poza na koju smo navikli".

Jedino nije jasno kako se u sve to uklapa izjava Vladimira Seksa, predstavnika radikalno-nacionalisticke frakcije unutar vlasti, u kojoj se kaze da bi "priznanje Hrvatske od strane Srbije bila najveca moguca osveta".

Hrvatska aktualna vlast nade u moguci pregovarcki uspjeh ne polaze u konkretni politicki instrumentarij vec u nesto mnogo nestabilnije; u "razbor i glas obicnih srpskih ljudi kojima je dosta rata" (redovna Konferencija za tisak Predsjednika Republike). Tom recanicom Franjo Tudjman je pokazao nedostatak strategije i potvrdio tezu koja ga prati od samog pocetka - politicka predvidljivost. Jedina strategija koja postoji jest da nema konkretne strategije. Sto Hrvatska stvarno ocekuje? Da li je otkaz mandata zastitnih snaga mudra odluka politickog vrha ili naprosto neplanirani pasage nacionalne frustracije? Koliko se god cinilo paradoksalno, Hrvatska naprosto "sanja" novi mandat UNPROFOR-a jer je kompletna predstava o otkazu mandata UNPROFOR-a bila samo nuzni pokeraski blef kojim bi se poboljsala buduca hrvatska pregovaracka pozicija. Toga su svjesni svi medjunarodni politicki subjekti koji dobro znaju da Hrvatska jos dugo nece moci bez UNPROFOR-a. Medjutim, hrvatski vrh zeli ponovo cuti onu staru i umilnu pjesmicu: "Potvrdite nase granice i ponovite jos jednom tko je majstor, a tko segrt". Politicka racunica hrvatske vlasti nesumnjivo postoji i ona je dvojaka. Prvo je strah od povratka inflacije uslijed moguceg gubitka velikih prihoda koje UNPROFOR ostavlja u Hrvatskoj i koje bi u blizoj buducnosti zbog ocekivanih socijalnih buntova ugrozilo postojecu vlast. Sa inflacijom i strahom od opceg ekonomskog rasula tijesno je povezana (sa odlaskom zastitnih snaga UN dovedena do krajnje konzekvence) otvorena ratna opasnost zbog koje bi se Hrvatskoj zamrznuli svi krediti u inozemstvu i sprijecilo daljnja ulaganja (ma koliko bila minimalna). To bi Hrvatsku stavilo u red zemalja koje bi bile - otpisane.

Cesto se postavlja pitanje koliko novaca UNPROFOR ostavlja u Hrvatskoj? Podaci govore da UNPROFOR jamci redovan prihod deviza koje se procjenjuju od 2,5 do 3 miliona $ dnevno. Samo sa INOM je prosle godine ostvaren promet od tridesetak miliona $, a HPT ubire godisnje od poslovanja s UNPROFOR-om oko deset miliona $ sto hrvatsku stranu vezuje za mandat UNPROFOR-a htjela to ona ili ne. Tu je i pitanje ovogodisnjeg turizma (najveceg priliva deviznog novca ciji najveci dio trosi Ministarstvo obrane) koji se u hrvatskim drzavnim medijima prikazuje u ruzicastom svjetlu makar mu ovogodisnja buducnost ne izgleda blistava. Teze koje se svakodnevno provlace medijima nadahnjuju se ponavljanjem jednog te istog. O tome da se Hrvatska neovisno o odlasku UNPROFOR-a priprema za "pravo turisticko ljeto", da "pripreme teku uobicajeno" i da je "vecina aranzmana vec dogovorena", a da sa ostalim inozemnim turistickim partnerima "nece biti problema". Dapace, "na austrijskom trzistu ima vise upita ljetovanju sada" (pocetak veljace op.au.) "nego prije dvadesetak dana" (kada Hrvatska jos nije otkazala mandat UNPROFOR-u op.au.). S jedne strane, vecina hrvatskih turistickih agencija u inozemstvu muku muce sa aranzmanima, a s druge strane hrvatski drzavni mediji prepuni su nerealne slike postojeceg stanja i ekonomskih konzekvenci otkaza mandata UNPROFOR-a.

U Komandi UNPROFOR-a u Zagrebu saznali smo da je i uz "najbolju volju svijeta samo pitanje vremena kada ce pojas razdvajanja bez prisustva UNPROFOR-a postati pojas otvorenog sukoba".

Druga politicka racunica hrvatske vlasti povezana je sa strahom od gore navedene cinjenice i koji se moze izreci jednom recenicom: Sto ako stvarno UNPROFOR ode? Taj strah je opravdan i tesko ga je kontrolirati jer hrvatska vlast zaista nema viziju razrjesenja i ne zna kako privesti krizu kraju bez asistencije UNPROFOR-a, ukoliko pod kraj krize ne razumijevamo krvavi ratni pir za koji zapadne vlade sigurno nece imati razumijevanje. To je u vise navrata ponovljeno. Po prvi put Hrvatska je dovedena do paradoksalnog polozaja u kojem ce, cak i ako Srbi prvi napadnu, neminovno biti oznacena krivcem (jer je otkazala UNPROFOR-u).

Ovu tezu, umotanu u diplomatski rjecnik, nedavno je iznio i americki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith u interviewu nacionalnom tjedniku "Globus".

Medjutim, od svega toga vjerojatno nece biti nista. Predsjednik Tudjman ce se pocetkom aprila pojaviti na drzavnoj televiziji i pobjedonosno objaviti naciji kako je doslo do znacajne kvalitativne promjene mandata UNPROFOR-a u korist Hrvatske i da je na to medjunarodna zajednica bila prisiljena "velicanstvenom akcijom hrvatske diplomacije". Kao i uvijek do sada, Franjo Tudjman ce dobro unovciti svoje politicke bonove. Strah od kojeg su se do tada tresle gace ima i svoju logicku putanju: od pocetne paranoje ("otkaza") do ("pobjede") farse. Svi ce tada odobravati omiljenom Predsjedniku i zaboraviti kako je 23. sijecnja izgledala naslovna stranica "Vjesnika" - "TUDjMAN: OTKAZ UNPROFORU DEFINITIVAN".

ALEN ANIC