OBLJETNICA HDZ-A

AIM, ZAGREB, 27.2.1995. Kada je u veljaci 1990. godine Hrvatska demokratska zajednica odrzala u Zagrebu prvi veci skup - Prvi opci sabor HDZ-a, sto je bila neka vrsta osnivackog kongresa Tudjmanove stranke, formirane nekoliko mjeseci prije - hrvatska javnost prvi put je imala priliku vidjeti na domacem terenu kako izgledaju pravi, nepatvoreni nacionalisti. Prije toga znala ih je samo iz razumljivo zabrinutih, ali dozlaboga plosnih i neproduktivnih novinskih napisa koji su godinama objavljivani pod uvijek istim nadnaslovom: "ekstremna emigracija".

U elitnoj dvorani "Lisinski", s cijih se gornjih katova dobro vide svi vazniji zagrebacki toponimi, od katedrale do zgrade Centralnog komiteta, Tudjman je te prelomne zime organizirao skup na kome su se poslije desetljeca izbivanja prvi put slobodno pojavili ti omrazeni i pomalo nestvarni emigranti, a on sam izrekao im je dobrodoslicu kakvu su samo mogli pozeljeti, izjavom da Paveliceva NDH nije bila puka fasisticka tvorevina nego "i izraz povijesnih stremljenja hrvatskog naroda". Ipak, glavnu premiju HDZ-u, koji ce se nepunih tri mjeseca poslije popeti na vlast, nije donijela ta dimenzija ovog skupa. Emigranti su bili samo zacin u glavnom jelu a ono se sastojalo u tome da se uvjeri sto veci broj Hrvata, i sto vise institucija u kojima se okupljaju, da biti nacionalista nije nimalo zazorno ni stetno, nego naprotiv zdravo i korisno. U roku od samo nekoliko mjeseci to je i obavljeno, a efekti su bili toliko temeljiti da se moze osnovano povjerovati kako sjeme nije bilo baceno na posve nepripremljeno tlo. Tako je HDZ dosao u posjed jedne prelomne obljetnice, za koju sigurno nije jedini zasluzan, ali je njen prvi okrugli jubilej, petu godisnjicu, proslavio ovih dana pun samopouzdanja da je on glavni, stovise jedini, tvorac novije hrvatske povijesti.

Zapravo je Tudjman napravio posvemasnju redukciju u galeriji glavnih aktera hrvatske nezavisnosti i u svome referatu podvukao da "i neki najpozvaniji medjunarodni strucnjaci izjavili su da se i nase gospodarsko cudo moze objasniti samo time sto je Hrvatska

• za razliku od nekih drugih zemalja - imala i ima vodstvo koje je znalo sto hoce, i koje moze provesti svoju politiku". Tako je i sam HDZ, u okviru kojeg je Tudjman poentirao pobijedjene "pobornike tzv. radikalno-drzavotvornih osnova" i "one s tzv. ljevicarsko-liberalistickih polazista", postao vise suputnik nepogresivom vodstvu, nego samostalni kreator politike. To se osjetilo i u atmosferi obljetnickog skupa, odrzanoj u kosarkaskoj dvorani "Cibona", u kojoj vise nije bilo raspojasanog hrvatovanja ni skandiranja - sto se u nekim prijasnjim prilikama pokazalo i kao sjecivo s dvije ostrice - a prisutni su mlako odslusali i rijeci svog vodje da u Hrvatskoj vise ne mogu imati prodju protagonisti "fasistoidnog ustasovanja", koliko ni bivsi "komunisti i jugounitaristi".

U neku ruku moglo bi se reci da je osnivac HDZ-a, nakon sto je izvukao iz svoje stranke najmuzevnije nacionalisticke sokove, sada skloniji vidjeti je kao disciplinirani konferencijski stroj koji pristojno pljesce unaprijed poznatim mislima svoga lidera. Neke kolege novinari kazu da su culi kako dio nazocnih u dvorani gundjaju da njima, "starim ustasama", nisu dana sjedala koja im rangom pripadaju, no to nije bilo jedino po cemu se vidjelo da Tudjman, poslije petogodisnjeg drugovanja, vise nije spreman ispuniti svaku njihovu zelju. Vjerojatno je da isti smisao ima i to sto je on preskocio cijelo poglavlje aktualnih politickih pitanja, za koja "stare ustase" sigurno drze da presudjuju o biti i ne biti Hrvatske - od otkaza UNPROFOR-u do plana Z-4. Da bi u sto sirem luku izbjegao tu temu, Tudjman se nije retkom osvrnuo ni na "normalizaciju" hrvatsko-srpskih odnosa, koja u dvorani sigurno nije imala odusevljenih pristasa, a izostala je i omiljena tema vecine njegovih istupa - veliki "prijatelji" i "saveznici" u svijetu, koji u fundamentalistickom krilu HDZ-a nikada nisu bili omiljeni, a sada bi sigurno svaki javni test pokazao da ih se tretira kao omrazene protivnike samostalne hrvatske drzave.

Jedino gdje je Tudjman bio spreman ispuniti zelje "vatrenim hrvatskim domoljubima" (njegov izraz) bio je odnos prema opoziciji. Ponovio je optuzbe da ona nije imala sluha ni stvarne zelje za stvaranjem samostalne hrvatske drzave, ali je ovaj put napravio i korak vise i stavio je opoziciju u prakticki isti kos s vanjskim protivnicima i neprijateljima hrvatske drzave. To je pouzdan znak da u narednom vremenu treba ocekivati nove zalete prema rigidnim oblicima vlasti, pri cemu ce Tudjman mozda i revidirati i omeksati neke ideoloske premise na kojima je ona dosad pocivila, ali ce zato rasti razina drzavne opresije i njegove osobne odlucnosti da koncentrira jos vise vlasti u svojim rukama. Prije nekoliko dana to je nedvoznacno receno i u zakljuccima sa sjednice Vlade, kojom je predsjedao hrvatski predsjednik, u kojima se kaze da nijedan clan Valenticevog kabineta vise ne moze iznositi "neka svoja posebna gledista u bilo kojem pitanju".

Ta i za ovdasnje prilike neuobicajena mjera sigurno se nije slucajno omakla, jer je nekoliko dana prije i sa sjednice Predsjednistva HDZ-a stiglo slicno priopcenje. U njemu se porucuje da je vladajucoj stranci stalo do svakog svog clana, ali tko se ne pridrzava njenih programskih i statutarnih stavova "moze otici iz stranke". Kako je prica s raskolom sto su ga izazvali Mesic i Manolic uglavnom zavrsena - vrh HDZ-a i sam Tudjman hvale se da su iz toga izasli ne oslabljeni nego ojacani - ocito je da se ta prijetnja odnosi na nove sizmatike, o kojima javnost jos nije obavijestena, ali je osnovni smisao da se to moze uciniti u bilo kom trenutku. Nesto vise zna se jedino o Branimiru Glavasu koji je iznenada zaplivao u nogometne vode, gdje se po tradiciji ovih prostora cesto lome kljucni politicki interesi. Glavas je novim inacenjem prema Tudjmanu mozda samo poveo jos jedan od svojih mnogobrojnih privatnih ratova, ali ako je i tako, jasno je da poslije rasciscavanja s "lijevim" krilom Mesica i Manolica, Tudjmanu ostaju jos jedino neposlusnici iz krila radikalnih desnicara ("tehnomenadzeri" iz Vlade kuvertirali su svoja pritajena nezadovoljstva, i nitko pouzdano ne zna sto zapravo misle).

U tom radikalnom krilu znatan utjecaj imaju ustasonostalgicari koji su u proteklih pet godina postigli puno (legaliziranje mita o NDH, kuna, raseljavanje velikog broja Srba, djelomicna instrumentalizacija Muslimana...). Pa ipak, na prvu okruglu obljetnicu, nestalo je nesto od bljestavila koje je pratilo njihovu inicijaciju u zimu 1990., a reduciran je i njihov utjecaj u skladu s ciljem da vlast vise ne treba osvajati, nego ocuvati. Sada bez ostatka u rukama drzavnog poglavara Tudjmana.

MARINKO CULIC