KRAJ EKONOMSKOG CUDA

AIM, ZAGREB, 26.2.1995. U Hrvatskoj se sve rjedje mogu cuti neutemeljene price o nekakvom gospodarskom cudu, jer brojke i realni zivot naprosto demantiraju takvo vidjenje ekonomije. No, predsjednik Tudjman i dalje je nepopravljivi optimist, pa pucanstvu obecava brda i doline. Nedavno ce tako reci da u "samostalnoj i demokratskoj drzavi postoje svi preduvjeti za brzi gospodarski razvitak. Hrvatski je gospodarski cilj sto prije se pribliziti pa i sustici razvijene evropske zemlje, tako da brutto domaci proizvod povecamo od danasnjih oko 4 do 5 tisuca dolara po stanovniku na europskih 20.000".

Kao odgovor na pitanje "zacudjenih politickih, vojnih i ekonomskih stratega i strucnjaka iz svijeta kako je uspijela izdrzati ovaj nametnuti okrutni rat, izgraditi drzavu i vojsku, te zbrinuti stotine tisuca izbjeglica i prognanika, a da pri tom nije bilo nestasica, i da nitko pri tome u Hrvatskoj nije bio nezbrinut i gladan" (!?), on daje jednostavan odgovor: "drzavna samostalnost Hrvatske bila je temeljni izvor i osnova i njezine gospodarske zivotnosti". Susrecemo se tako sa tri tvrdnje. Prvom, da je Hrvatska cak i u ratnim uvjetima ostvarila ekonomski rast, drugo da je kljuc u tome sto je postala samostalna drzava, i trece, da ce Hrvatska uskoro uci u red najrazvijenih zemalja Evrope. Uz sve to Tudjman jos i danas zna reci kako je Hrvatska najbolja medju bivsim komunistickim zemljama.

Brojke pak izgleda nisu takve da bi dale za pravo Tudjmanu. Njih ne zanima ideologija, jer kako inace objasniti podatak da je industrijska proizvodnja u 1994. godini bili za 2,7 posto manja nego li 1993. godine, a da je posljednja godina kada je zabiljezen rast proizvodnje bila 1987., sto je ujedno bila i godina s najvisom razinom industrijske proizvodnje u posljednjih petnaestak godina. Industrijska proizvodnja u 1994. godini 51 posto je manja nego u 1987., a 44 posto ispod one predratne 1990. Naravno, da najveci uzrok ovakvog stanja hrvatske industrije treba traziti u ratnim razaranjima, ali nista manja nije krivica na aktualnoj vlasti, koja nije uspjela sacuvati ni ono sto je nekada bilo izuzetno propulzivno i donosilo dobit, recimo brodogradnju ili tekstilnu industriju?

Ili, kako to da se broj nezaposlenih uporno krece oko 250.000, a da je pritom zemlju napustilo prema sluzbenim procjenama 92.000, a nesluzbenim dvostruko vise ljudi? Kako to da je u drzavi blagostanja, koja sebi prognozira skorasnje poravnanje sa najrazvijenijima, sadasnja prosjecna placa 1383 kune (oko 380 DEM), dok su, istodobno, zagarantirane minimalne place u Evropi od 500 (Portugal) do 2.000 DEM (u Nizozemskoj), te izmedju pet (Grcka) i dvanaest DEM (Luksemburg) po satu? A sve to u situaciji kada je domaca valuta uzasno precjenjena i kada je kupovna moc marke u Hrvatskoj gotovo dvostruko manja nego li, recimo, u Austriji ili najmanje za trecinu u mnogim drugim zemljama Evrope, da ne spominjemo zemlje u tranziciji, iskljucujuci Rusiju i neke druge zemlje bivseg SSSR-a. Kako, nadalje, objasniti cinjenicu da je i sijecnja ove godine prema sluzbenim podacima, inflacija iznosila 0,7 posto, sto se nikako ne uklapa u procjene vlade da ce ona godisnje biti maksimalno pet-sest posto, a da istodobno kuna raste? Naime, na pocetku sijecnja srednji tecaj Narodne banke Hrvatske za 100 DEM bio je 363,210 kuna, a prvog veljace 362,1004. I tko je sada tu lud?

Hrvatska se vlast voli hvaliti kako ce biti i vec jeste eldorado za strane ulagace i da u Hrvatsku hrli kapital, te da ce uskoro uci u evropske trgovinske i financijske integracijske tokove. Podaci opet demantiraju takve tvrdnje, jer u posljednje tri godine u zemlju je uslo oko 1,3 milijardi DEM, ali od toga samo petina u novcu. Istina je da postoje nagovjestaji da ce Hrvatska uci u program PHARE, da je dobila dva mala kredita od medjunarodnih inistitucija, ali i to da Pariski klub koji je nedavno, naprimjer, Poljskoj otpisao 16,5 milijardi dolara duga, ni ne razmislja da Hrvatskoj oprosti, u usporedbi s tom sumom, jadnih 410 milijuna dolara. Hrvatska, naravno, ima problema kao zemlja sa visokim ratnim rizikom, ali drugi glavni krivac sto je kapital zaobilazi je pravna nedosljednost i nedorecenost sto je sprecava da kao, primjerice Ceska, privuce 2,5 milijardi dolara zivog novca, i da osnuje 8.000 mjesovitih poduzeca.

Hrvatska je vlada krajem prosle godine, kada je usvajan i budzet od sest milijardi maraka, za koji se vec sada pokazuje da je nerealan, jer su problemi poceli vec u sijecnju, obecala rast drustvenog proizvoda od sedam posto. Ovu svoju optimisticku prognozu, koju su osporili manje-vise svi ekonomisti od imena i ugleda, nije ni sa cime obrazlozila, zbog cega se zato moze tumaciti tek kao puka zelja. Da je tome tako pokazuju i objektivne procjene stranaca. Tako CEER, kada se bavi zemljama u tranziciji, predvidja da ce u 1995. godini najveci rast brutto drustvenog proizvoda imati Poljska (5,2 posto), potom Estonija (5,0) Latvija (4,6), Slovenija (4,5), Albanija (4,1), Ceska (4,0), Litva i Slovacka (2,7), a tek onda dolazi Hrvatska sa skromnih dva posto. Za SR Jugoslaviju predvidja se daljnji pad za 2,8 posto. Istodobno bi Hrvatska, prema predvidjanjima, trebala imati inflaciju od 10 posto (Slovenija oko 15 posto, a Jugoslavija 90 posto). Prema prognozama Deutshe Bank hrvatski rast bio bi jos manji - 1,5 posto, uz inflaciju od 10 posto. U prognozama CEER-a do 2000. godine, u kojima se uzima deset elemenata koji se ocjenjuju ocjenom od 0 do 10, Hrvatska je prosla sa solidnom prosjecnom ocjenom 6,4 sto je jedva za 0,2 vise od Rusije ili 2,2 od Jugoslavije. Uvjerljivo vodi Ceska sa prosjecnom ocjenom od 8,9 a vrlo visoko, sa ocjenama vecim od osam, su jos Poljska, Madjarska i Slovenija.

Sve ove brojke spustaju hrvatski optimizam na zemlju i zato se sa velikim zanimanjem ocekuje "radikalni paket mjera" sto ih je vlada obecala za pocetak ozujka. Ocito je da mnogo toga ne ide onako kako je to netko zamislio, ako je uopce ista i zamislio, jer treba se prisjetiti da je ova vlada jos u studenom 1993. godine, kada je krenula protiv inflacije, obecala stabilizacioni program koji nikada nije napravljen. Premijer Valentic, kao da se zbog tog propusta obraca nekom drugom, a ne svojoj ekipi, na celu sa potpredsjednikom Skegrom koji uporno ponavlja kako je bilo tesko zaustaviti inflaciju, iako svi znaju da se radi tek o monetaristickim tehnikama. Sada kaze: "Hrvatska stoji pred izborom - ili probleme rjesavati uz pomoc visoke inflacije ili poceti temeljito restrukturiranje gospodarstva!".

Od Sabora ce se traziti da taj radikalni paket prihvati u potpunosti ili da ga odbije, sto ce reci: ili paket ili mi odlazimo. A kljucno je pitanje tko je vladu do sada sprecavao da radi sto god hoce? Ona je to i radila, ali sada nakon "velikih uspjeha" i pohvala od strane predsjednika Tudjmana sve izgleda mirise na izvanredno stanje, jer zelje su jedno a stvarnost drugo. Za ocekivati je da ce ceh opet platiti gradjani, jer ionako je bilo predvidjeno da upravo oni kroz razne poreze, prireze i ostale namete i harace napune budzet. Pokazalo se da to oni vise nisu u stanju, i da nikakve "stibre" (akcija protiv privrednog kriminala) nece uspjeti nadomjestiti manjak, jer dzepovi su sve prazniji, a raslojavanje tece i tece.

Nece zato biti nikakvo iznenadjenje ako vlada zatrazi i rebalans budzeta, a da teska ekonomska situacija bude usko povezana sa medjunarodnim polozajem Hrvatske, jer Evropa i svijet uporni su u primjeni metode batine i mrkve. Uostalom ne primjenjuju li istu taktiku i na SR Jugoslaviju i druge zemlje nastale raspadom SFRJ?

GOJKO MARINKOVIC