NEEKSPLODIRANA UBOJITA SREDSTVA U GRADU

ZIVJETI S NJIMA I DESETLJECE CIJELO

AIM SARAJEVO, 22.02.95. Na prvi pogled, bez granata i prijetecih hitaca, zivot u Sarajevu podsjeca na slicne u drugim gradovima. Guzve u tramvajima i autobusima, otvorene prodavnice, puna setalista, tek su neki od znakova vracanja mirnodopskim tokovima, ili bar pokusaj njihovih imitiranja. Kako, uobicajeno u primirju, gradjani ovog grada pokusavaju zaboraviti pakao kroz koji su prosli cini se kao da se svi nadaju da ce oko 2 miliona ubojitih sredstava od pjesadijske municije do artiljerijskih i tenkovskih projektila ispaljenih na ovaj grad postati nepovratna tuzna proslost Sarajeva. No, statisticki gledano, 25 do 30 posto tih ubojitih sredstava prilikom pada ne eksplodira, te ostaju i dalje kao prijetnja gradjanima, pogotovo najmladjima.

Kako u ovim ratnim uslovima nemaju nikakvu organizovaniju zabavu, sarajevski malisani najveci dio vremena provode napolju gdje pronalaze razne djelove neeksplodiranih ubojitih sredstava. Veci broj djece ima citave "kolekcije", tvrdi Miroslav Simek, komandir Specijalne jedinice za unistavanje neeksplodiranih ubojitih sredstava za podrucje Sarajeva, pominjuci za primjer djecaka kod kojeg je pronadjeno cak 18 eksplozivnih djelova za koje su svi ukuceni mislili da su bezopasni. Primjer drugi - otac je cetverogodisnjem sincicu donio upaljac od artiljerijskog zrna, misleci da je bezopasni komad zeljeza. Dijete se s tim igralo gotovo dvije godine, kotrljalo ga, odvrtalo, zavrtalo pa i turpijalo. Poslije dvije godine unijelo ga je u kuhinju gdje je temperatura bila veca nego u drugim prostorijama, "igracka" mu je ispala iz ruku, pala na pod i eksplodirala. I djete i majka su ranjeni. I primjer treci - djecak je na ulici pronasao detonatosrku kapislu koja ga je neodoljivo podsjetila na vecu petardu. Drugovi su mu bili "odusevljeni" pa su ga nagovarali da je zapali. Kad je to ucinilo drugovima se nesto ucinilo sumnjivim pa su se razbjezali, a preplaseni djecak je pogusao ugasiti fitilj neznajuci da je to nemoguce. "Ugasena petarda" eksplodirala mu je u ruci, raznjevsi mu svih pet prstica.

Zahvaljujuci prvenstveno grupi entuzijasta i strucnjaka za ovaj posao, urbana podrucja Sarajeva danas su uglavnom "ociscena". No, prvu ratnu godinu Sarajlije nisu znale niti imale kome da se obrate jer vecina mjesnih zajednica ili policijskih stanica nije imala pod svojom nadleznoscu i posao oko unistavanja neeksplodiranih sredstava. Tek prije godinu i po samoinicijativo formirana jedinica strucnjaka za ovaj posao stavljena je pod okrilje Republickog staba Civilne zastite, uspostavljeni su kontakti ss drugim nadleznim institucijama i mjesnim podrucjima, te pocelo sistematsko evidentiranje otkrivenih i neeksplodiranih sredstava na podrucju grada. Nazalost, potpuna evidencija o broju poginulih ili povrijedjenih lica ovim putem ne postoji zbog opterecenosti bolnica za vrijeme najintenzivnijih ratnih dejstava, odnosno neevidentiranja pacijenata koji su stradali uslijed naknadnog dejstva neeksplodiranog ubojitog sredstva.

Prvi rezultati Specijalne jedinice za unistavanje neeksplodiranih ubojitih sredstava govore da je za prvu godinu rada uklonjeno i unisteno 5,5 hiljada razlicitih ubojitih sredstava na podrucju Sarajeva. Desetak clanova ove jedinice radi bez ikakve opreme a komandir Simek kaze da bi njihov rad bio skoro bespredmetan da nema UNPROFOR-a koji im pomaze u pronalazenju i uklanjanju te unistavanju neeksplodiranih sredstava. Naravno, nije rijec ni o kakvom dobrocinstvu plavih kaciga vec njihovoj obavezi da i na ovaj nacin zastite civilno stanovnistvo.

Najveci broj prijava gradjana ovoj jedinici uslijedi nakon ratnih dejstava. Nakon posljednjeg prekrsaja prekida vatre u sarajevu, na jevrejskom groblju, pripadnici jedinice nasli su u njegovoj okolici velik broj neeksplodirane municije. Slicna je situacija bila i nakon novogodisnje noci. Kao poseban problem u posljednje vrijeme pojavljuju se razlicita ubojita sredstva koja gradjani, jednostavno, izbacuju iz svojih domova. Naime, za Sarajevo nije nista cudno ako se na prilazu nekoj kuci pronadje neeksplodirana rucna bomba, ili trobmlon zaglavi u kontejneru. Rijec je, zapravo, o raznim ubojitim sredstvima "kucne proizvodnje", koje su u svrhu zastite izradili sami gradani, naravno nekvalitetno i nestrucno cime se opasnost od njihove eksplozije samo povecava. Upravo stoga gospodin Simek kaze da u njihovom poslu nema pravila

• i u najmirnijim danima desi se da imaju i po desetak prijava.

U danima kada nema intervencija po pozivu ova jedinica razmislja o planskim aktivnostima u skladu sa prioritetima koje odredjuje stepen hitnosti, odnosno opasnosti koje odredjeno sredstvo prouzrokuje. Naime, poznato je da je okolina Sarajeva naprosto "zasijana" minama. Nedavno je na aerodromskom plavom putu u vazduh odletjelo auto, skrenuvsi tek malo u stranu sa ceste. Medjutim, pravi posao razminiranja minskih polja uslijedice tek po zavrsetku rata, a njegov osnovni problem bice nedostatak evidencija o miniranuju koje bi svaka vojska, po Zenevskoj konvenciji, trebala da vodi. No, u ovom su ratu pogazena mnoga pravila, pa i ovo. Osim toga, za miniranje su koristena i sredstva zabranjena istom Konvencijom, te ce biti neophodna organizovanija drustvena akcija i izdvajanje znacajnih materijalnih sredstava za tako slozeni posao. Ipak, financiranje "ciscenja" terena od neeksplodiranih ubojitih sredstava daleko je prihvatljivije nego rehabilitacija eventualnih invalida. S druge strane, i svaka buduca gradnja, sjetva ili druge privredne aktivnosti bice uslovljene prethodnim obavljanjem ovog posla.

U svakom slucaju Sarajevo ce najmanje slijedecih deset godina biti jedan od rijetkih gradova na svijetu u cijim ce se dnevnim novinama, u rubrici "vazniji telefoni" pored vatrogasaca, policije, vodovoda ili hitne pomoci, redovito objavljivati i broj

• Specijalne jedinice za unistavanje neeksplodiranih mina.

BORIS JURISIC