DAN "D"KAO "DAN POSLIJE"

AIM, ZAGREB, 22.2.1995. Ako nije u pitanju daljnje forsiranje nove hrvatske odlucnosti koju je 12. sijecnja, otkazujuci mandat UNPROFOR-u na uslugama, osobno promovirao dr. Franjo Tudjman, tesko je prozrijeti sto stvarno stoji iza hrvatskog odbacivanja plana Z-4. Ono malo pozitivnih poena sto ih je Zagreb - nakon lavine negativnih zbog otkaza mirovnim snagama - dobio prilicno racionalnim odnosom prema planu Z-4, prihvacajuci ga kao polaznu osnovu za pregovore, sada se, odbijanjem plana ponovno istopilo. Cudjenje je tim vece, jer je bahatim odbijanjem Martica, Babica i Mikelica ne samo da prihvate plan Z-4, vec da ga uopce prime iz ruku Petera Galbraitha i ostalih diplomata iz mini-kontaktne skupine, loptica, u obliku vruceg krumpira, ostala u kninskom dvoristu. Hrvatskoj je kooperativnost zbog neodbijanja plana mogla biti od koristi, a uz to je nista ne bi kostala. Buduci da je Knin odbio plan, Hrvatska je mogla iskamciti promjene koje bi joj spasile obraz perd domacom javnoscu, i tako pokazati da je ipak uspjela uvjeriti medjunarodnu zajednicu kako ispod nekih granica nije spremna ici.

No, nakon prvotnog neckanja oko plana Z-4, sazetog u formuli "da, ali" Zagreb se odlucio prikljuciti Kninu, pa su Galbraith i ostali ambasadori dobili pljusku i po drugom obrazu: ispali su otprilike kao susjedi kad idu miriti supruznike koji se mlate u svom stanu, a ovi, svoj zajednicki bijes tada usmjere prema miriteljima.

Sada, kad je i Zagreb odbacio ono sto mu je planom Z-4 ponudjeno, hrvatskoj diplomaciji ostaje jedino da papagajski ponavlja kako odlazak plavaca ne znaci ratni opciju, vec naprotiv daljnje pregovore, koji ce se tim cinom jos i ubrzati. Kakvi pregovori? S kojim ponudama i na ciju adresu? Ako Knin ne zeli razgovarati o planu Z-4, ponudjenom od strane medjunarodne zajednice, koji mu posve sigurno nudi neuporedivo vise od onog sto je spremna ponuditi Hrvatska, zasto bi prihvatio ponude iz Zagreba cija ce pregovaracka korpa, nema dvojbe, biti znatno siromasnija.

Teza po kojoj je Tudjman donio odluku o otkazu UNPROFOR-u nakon tajnog miga upucenog od srbijanskog predsjednika Milosevica, protumacenog kao njegovu spremnost da krajinske Srbe izruci Zagrebu, mozda je i bila tocna, pogotovo ako je Milosevic od Tudjmana za protuslugu trazio distanciranje od Izetbegovica. Hrvatskom se predsjedniku takva ponuda, ako je uopce postojala, morala itekako dopasti. Ona je imala neodoljivu primamljivost jabuke zbog koje je Adam protjeran iz raja: Milosevic bi vratio "Krajinu", a uz to bi, onako pride, dobio i toliko zeljeni, "svoj" komad Bosne. No, kako je Tudjman i sam svjestan da on nije igrac koji medjunarodnu zajednicu moze driblati poput Milosevica, shvatio je da bi nakon otkaza UNPROFOR-u, naglo zahladjenje s Izetbegovicem i moguci novi rat s Muslimanima bilo previse i za ono malo hrvatskih prijatelja, spremnih da zazmire na jedno oko. Zato se Tudjman, ako stoji teza koju smo spomenuli, vjerojatno (a posebno nakon Munchena, gdje je Hrvatska izrijekom upozorena da se okane rajske jabuke kojom bi normalizacija odnosa s Beogradom bila naplacena zalogajem Bosne) predomislio. Milosevic je, racunajuci s tim, dakako ponovno dobio, jer Tudjman koji je otkazao UNPROFOR-u vise ne moze natrag. Sanse za rat odlaskom mirovnih snaga bit ce mnogostruko uvecane, a u jednom nedavnom intervjuu, americki ambasador u Zagrebu, Peter Galbraith, jasno je rekao da ce se, izbije li rat, za to odgovornom smatrati Hrvatska. Uz to, dodje li do rata, Hrvatska nece moci racunati na americku pomoc.

Analize sto ih je nedavno iznio Karl Gorinsek, umirovljeni general-bojnik, za rata zapovjednik najosjetljivijeg dijela hrvatske fronte - onog u Slavoniji i Baranji - poklapaju se s opetovanom izjavom americkog veleposlanika u Zagrebu da je Hrvatska, jos uvijek, vojno inferiorna u odnosu na Srbiju. Gorinsek tvrdi kako je Srbija vojno tri puta snaznija od Hrvatske i to potkrepljuje konkretnim podacima o broju zrakoplova, tenkova, teskog oruzja, ali i ljudstva. Nacelnik Glavnog stozera Hrvatske vojske, Janko Bobetko, na to je odmahnuo rukom, ali neizravno i potvrdio ono na sto upozoravaju i Galbraith i Gorinsek. Bobetko je naime rekao da nije sve u oruzju - motiviranost, obucenost i zajednistvo naroda jaci su od "svjetlog oruzja". Uporno hrvatsko naglasavanje da "krajinu" zeli integrirati mirnim putem zacijelo je motivirano i tim spoznajama, no sto ako povlacenje UNPROFOR-a isprovocira situaciju koja moze izmaci kontroli i pretvoriti se u novi ratni pozar. Takav bi se incident najlakse mogao dogoditi upravo na sadasnjoj tocki najveceg popustanja Knina prema Zagrebu - dijelu autoputa koji prolazi kroz UNPA "Zapad". Uopce nije jasno tko ce, ode li UNPROFOR preuzeti kontrolu nad 21 kilometara puta, pa nije iskljuceno da Martic donese odluku o ponovnom njegovom zatvaranju. Eto, sjajne prilike koja moze zapaliti ratni pozar.

Hrvatska, uz to, nema konkretan prijedlog "svog plana Z-4". Nitko iz drzavnog vrha nije izasao s planom mirne reintegracije koji bi, po elementima, a ne nizom politickih fraza, redom naveo koja su to prava "po najvisim svjetskim standardima", koja Zagreb nudi Kninu. Hrvatska s takvim planom vjerojatno nece ni izaci. I danas, tumaci sluzbene hrvatske politike tvrde kako je sve sto se "krajisnicima" moze ponuditi vec sadrzano u mirovnoj inicijativi predsjednika Tudjmana i u Ustavnom zakonu o manjinama. No, to su nacela, bez konkretnih rjesenja, daleko ispod operativnosti plana Z-4. Hrvatskoj je na neki nacin odgovaralo da s planom reintegracije UNPA podrucja izadje netko drugi, no sad kad je taj plan odbijen, valja ponuditi nesto drugo. Da li je to Hrvatska u stanju?

Jedan od razloga, mozda i najvecih, zbog kojeg je Hrvatska odbila plan Z-4, svakako je u cinjenici sto bi njegovo prihvacanje neminovno postavilo krajnje neugodno pitanje: ako Srbima u "Krajini" sada dajemo "drzavu u drzavi", zasto onda 1991. nismo pristali dati neuporedivo manje. Time bi mozda bio izbjegnut rat, a ako i ne bi, Hrvatskoj tada nitko ne bi mogao zamjeriti bilo sto vezano uz prava srpske nacionalne manjine. Jer, dobili su sto su trazili (tada se zahtjev svodio tek na kulturnu autonomiju), pa bi balvan-revolucija ispala smijesna. Zato pitanje posebnog novca za "Krajinu", kao i "drzavnih" obiljezja poput zastave, grba, granica i vlastitog parlamenta za Hrvatsku nije neprihvatljivo iz razloga sto bi Martic dobio "drzavu u drzavi" (sve to, naime, Hrvatska bi mudrom politikom demokratskog otvaranja zacinjenog ekonomskom snagom ucinila suvisnim za nekoliko godina), vec zbog pitanja kojeg smo spomenuli.

Cinjenica da je Tudjman otkazom UNPROFOR-u uspio ponovno homogenizirati narod, do stupnja kakav se ne pamti od izborne pobjede HDZ-a 1990., sada se nastoji odrzavati plasiranjem teze da je cijeli svijet protiv Hrvatske. Bogato iskustvo Miloseviceve propagande, gradjeno upravo na otporu protiv "svjetske zavjere" i ovdje nailazi na plodno tlo. Na posljednjoj press konferenciji hrvatskog predsjednika Tudjmana, on je potvrdno odgovorio na sugestivno pitanje novinarke jednog drzavnog medija koja je priupitala ne mijesa li se americki ambasador Galbraith u unutrasnje stvari Hrvatske. Tudjman je doduse, valjda da se previse ne zamjeri Amerikancu, to potvrdio posredno, rekavsi kako slicno misle i neki ljudi u Hrvatskoj. Omiljena floskula nekadasnjih vodja zemalja realnog socijalizma o "mijesanju u unutrasnje stvari", sada ozivljena u Hrvatskoj, zvuci krajnje smijesno: o kakvom se mijesanju moze govoriti u drzavi kojom patroliraju strane vojne postrojbe, cijom jednom trecinom upravljaju pobunjenici, a strani ambasadori predlazu plan reintegracije koji neminovno trazi pisanje novog ustava.

Kampanja koja se u dobra stara komunisticka vremena u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) vodila protiv stetnih utjecaja Zapada, sada ponovno kruzi Hrvatskom u do sad nevidjenom obliku. Rigidni zakon o mladezi, halabuka protiv rock'n'rolla i zapadne glazbe, zakon o nazivima poduzeca koja vise ne smiju sadrzavati strane rijeci, dio je siroke fronte protiv utjecaja "dekadentnog Zapada". Iako sve to lici na mirno zalijevanje cvijeca u vrtu dok kuca gori, rijec je ocito o smisljenom sustavu pripreme naroda za vrijeme koje dolazi. Narod se lakse homogenizira - pokazuju to primjeri iz bliskog susjedstva - kada shvati da su neprijatelji sa svih strana, a teorija "svjetske zavjere" jednako godi hrvatskom kao i srpskom uhu. Nema doista niceg ljepseg nego kad mali narod prkosi velesilama, njihovoj diplomaciji i zastrasujucem vojnom stroju. Za taj uzitak vrijedi i gladovati i ginuti i ratovati. Psihijatar Karadzic to najbolje zna, jer je ono sto je "amaterski" zapoceo Milosevic, usavrsio do patenta. Za licencu vec ima interesenata.

DRAGO HEDL