POMOC ILI PRIJETNJA

AIM, ZAGREB, 13.2.1995. Izgleda da je proteklog tjedna hrvatski predsjednik Tudjman imao prilicnih okapanja da obuzda nezadovoljnike u stranackom vrhu HDZ-a. Sa sjednice predsjednistva ove stranke stiglo je priopcenje za javnost u kome je jedna recenica odskocila od ostalih. Stalo nam je "do svakog clana HDZ-a, ali ako se netko ne pridrzava osnovnih odredaba programske politike HDZ-a i Statuta stranke, Predsjednistvo smatra da moze otici iz stranke"

• porucuje kolektivni vrh "zajednicara" u kome apsolutnu dominaciju Tudjmana nije dosad poljulalo ni nekoliko otvorenih pokusaja radikalnog desnog krila da se nametne kao dominantno.

Poslije se u novinarskim kuloarima moglo cuti da se i na proslotjednoj sjednici zbio jedan takav pokusaj, kada je vise clanova Predsjednistva zahtjevalo da i Hrvatska odbije plan Z-4 i ubrza pripreme za ratnu opciju. Tudjman je to povisenim glasom odbio, proguravsi na kraju zakljucak da se prema Z-4 ima odnositi kao i do sada - on ostaje "polazna osnova" za pregovore (sto je sintagma koju je, izgleda, promovirao Karadzic), ali se odbija sve sto vodi u federalizaciju i konfederalizaciju Hrvatske, tj. ono sto izlazi iz okvira Ustavnog zakona o manjinama kojim je Hrvatska jos prije tri godine dala razmjerno visoku autonomiju Srbima, sto je bio jedan od uvjeta njenog medjunarodnog priznanja. Tudjmanov neupitni autoritet bio je dovoljno jamstvo da ce ovo biti prihvaceno, ali spomenute nesuglasice u Predsjednistvu HDZ-a nisu jedini problem koji ceka hrvatskog predsjednika. Jos je veca ona koju on ima sa samim sobom.

Prihvacanje plana Z-4, makar i ovako uvjetno, znaci naime ostanak UNPROFOR-a koji je glavni provedbeni subjekt tog plana, a zna se da je Tudjman prije vise od mjesec dana donio odluku o njegovom odlasku. Odluka prispjeva na izvrsenje 31. ozujka, dakle za nepunih mjesec i pol, i u tom kratkom vremenu Tudjman se mora uskladiti s Tudjmanom i s preteznim raspolozenjem javnosti i opozicije, koji su listom podrzali njegovu odluku da pokaze vrata UN-ovim mirovnim snagama. Cak i najostriji kriticari Tudjmanove odluke u svijetu, kao njemacki ministar vanjskih poslova Kinkel, priznaju da ce on tesko moci povuci ovu odluku, i to se potvrdilo i u najnovijim javnim istupima hrvatskog predsjednika poslije spomenute sjednice Predsjednistva HDZ-a. Nedugo zatim on ce na konferenciji za novinare reci da povlacenje odluke o odlasku UNPROFOR-a ne dolazi u obzir cak i ako Hrvatskoj zauzvrat bude zajamceno priznanje od strane SR Jugoslavije, na cemu ona vec mjesecima inzistira.

Iako zvuci tvrdo da je tvrdje tesko moguce, ovim se ipak prvi put spominje da ispod zelene diplomatske prostirke vjerojatno traju pokusaji da se otkaz plavcima "otkupi" nekom dovoljno jakom koncesijom za Hrvatsku da ona ipak preispita taj otkaz, barem u najradikalnijoj i neopozivoj formi. Kakva bi to koncesija mogla biti jos nije razvidno, ali je vidljivo da se predstavnici grupe Z-4 trude na osobit nacin pomoci Tudjmanu da tu diplomatsku trgovinu obavi sa sto manje bubotaka. Naprasno odustajanje od otkaza plavcima moglo bi, naime, stvoriti u hrvatskoj javnosti osjecaj kolektivne frustracije da je drzavni vrh "kapitulirao" i proigrao njena osjecanja (prema nekim, tesko provjerljivim, anketama 86 posto gradjana podrzalo je tu odluku), a s time bi se i medjunarodni posrednici sigurno teze nosili nego s tvrdoglavoscu vrhovnistva.

Po svemu sudeci time treba objasniti sto su trojica ambasadora u Zagrebu koji su bili izravno ukljuceni u izradu plana, americki Galbraith, ruski Kerestedzijanc i francuski Gaillarde, dali u protekom tjednu neuobicajeno mnogo intervjua hrvatskim drzavnim medijima, ukupno pet. U njima se izrazava velika zabrinutost hrvatskom odlukom i podvlaci da bi rizik od povlacenja mirovnih snaga pogodio obje strane, ali primjetno vise hrvatsku. Kako je pojavljivanje ovako velikog broja intervjua u najnadziranijim medijima (dva na televiziji, po jedan u "Vjesniku" i u "Vecernjem listu") tesko zamisliti bez miga iz drzavnog vrha, moze se izvesti zakljucak da je Tudjmanu stalo da se stvori dojam da pritisci na njega ne jenjavaju nego se naprotiv povecavaju. To bi olaksalo njegovu eventualnu odluku da revidira neopoziv otkaz UNPROFOR-u, jer se, evo, i javnost moze uvjeriti da na stamenog hrvatskog predsjednika "jurisa" najprobraniji odred svjetske diplomacije, cemu se on tesko moze oduprijeti.

Izgleda da je sve ovo postalo sumnjivo i opoziciji, koja je vecim dijelom prihvatila otkaz UNPROFOR-u a manjim podrzala plan Z-4. Zdravko Tomac (SDP) protestirao je ovih dana u Saboru sto javnost "formiraju ambasadori", dok se opoziciji otvoreno stavlja na znanje da se ne drzi do njenog misljenja. Prigovor ocito cilja na to da se okoristi nevoljama Tudjmana i vladajuce stranke ako se uskoro pojave u javnosti s prijedlogom za "kapitulaciju". No, ovo bi imalo nekog smisla tek ako bi opozicija koliko-toliko utjecala na formiranje javnog misljenja, sto nije slucaj, nego se prije moze reci obratno, da opozicija preuzima stereotipe javnog misljenja, a njih u preteznom dijelu i dalje formira HDZ. Zato se i dogadja da opozicija posljednjih mjeseci i pored sve radikalnije retorike sve rubnije utjece na glavne politicke tokove, pa kada joj se cini da je zauzela najvecu distancu prema vladajucima, ona je naprotiv najvise u njenoj orbiti, sa sve manje izgleda da iz nje izadje.

Osim, toga, celnici glavnih opozicijskih stranaka, koji su se ranije znali vrlo cesto i prisno druziti s vodecim ljudima diplomatskog kora u Zagrebu, sada su uvelike pritvorili ta vrata a ucvrstili poziciju Tudjmana kojeg vani, htjeli-ne htjeli, sve vise dozivljavaju kao jedinog solidnog partnera s kojim se nesto moze dogovoriti. U tom svjetlu ima cak spekulacija da neki inozemni partneri (spominju se izrijekom SAD) presutno prihvacaju Tudjmanov otkaz mirovnim snagama, koristeci to, zajedno s Armijom BiH, kao sredstvo pritiska na Milosevica i na Srbe da popuste najprije u BiH a onda i u Hrvatskoj. No ta smjela pretpostavka tesko se moze pomiriti s velikom kooperativnoscu koju su u slucaju Z-4 pokazali svi njeni clanovi, a mozda najvise bas Amerikanci i Rusi, ciji predstavnici kao da dogovaraju i sinkroniziraju neke od kljucnih argumenata koje podastiru Hrvatskoj da prihvati njihov plan i opozove otkaz mirovnim snagama UN-a. Tako su Galbraith i Kerestedzijanc u spomenutim intervjuima proteklog tjedna upozorili da bi ratna opcija znacila za Hrvatsku ne samo rat s krajinskim Srbima, koji bi po vecini hrvatskih analiticara ona relativno lako "apsolvirala", nego i sa Srbijom, cija bi vojska vrlo vjerojatno presla Dunav i utvrdila se u Baranji i istocnoj Slavoniji.

Ovo je jasno upozorenje da se Milosevic nije odrekao teritorijalnih aspiracija prema Hrvatskoj, a Galbraith je bio cak toliko otvoren da je rekao da i u slucaju takvog raspleta Hrvatska mora racunati da bi ostala "potpuno usamljena", jer bi se smatralo da je otkazom UNPROFOR-u ona pokrenula novi ciklus rata. Direktnije i ozbiljnije upozorenje Zagrebu odavno nije upuceno, no kako sada stvari stoje to je kako rekosmo prije pomoc nego prijetnja Tudjmanu.

MARINKO CULIC