POVRATAK U BUDUCNOST

(Samo)rehabilitacija "informbirovaca"

Od kada su, prije nekoliko godina, presli iz "faze cvrkutanja" o golootockim zbivanjima u fazu govorenja povisenim glasom", kako je jednom prilikom rekao predsjednik Udruzenja "Goli otok" u Crnoj Gori, advokat Milinko Stojanovic, nekadasnji "zabranjeni ljudi", stradali 1948. godine u vrijeme sukoba Staljina i Tita, polako, ali sigurno, rade na svojoj politickoj i pravnoj rehabilitaciji. Od osude torture koja je nad njima vrsena na Golom otoku i u drugim znanim i neznanim logorima i zatvorima, oni su sada dospjeli u fazu kada traze za sebe pravnu rehabilitaciju i priznanje da su "stradali za slobodu ljudske misli i dostojanstvo covjeka". Upravo je tako rekao g. Stojanovic kada je, nedavno, jedan od trgova u crnogorskoj prijestonici Cetinje nazvan trgom "Golootockih zrtava", a ta konstatacija podstakla je na polemicki osvrt Srdjana Darmanovica, potpredsjednika Socijaldemokratske partije CG i saveznog poslanika, objavljen u crnogorskom nezavisnom nedjeljniku "Monitor". "Jugoslovenski staljinisti, tj. pristalice Rezolucije Informbiroa, stradali su na nacin koji civilizovani svijet smatra protivpravnim, tj. bez postenog suda i sudjenja, a putem raznih oblika administrativnih kazni. Takodje, nad tim ljudima je vrsena fizicka i psihicka tortura, koja spada u red najstrasnijih primjera novijeg doba. Nikakav ideoloski animozitet prema staljinizmu i staljinistima ne bi smio biti pokrice da se ove cinjenice ne uvaze i ne osude", kaze Darmanovic zakljucujuci da "uprkos tome, veoma je tesko prihvatiti tumacenje istorije po kome su jugoslovenski staljinisti stradali za "slobodu ljudske misli i dostojanstvo covjeka". Poenta Darmanovicevog polemicnog teksta je u sljedecem: "U Jugoslaviji se 1948. godine vodila borba za vlast izmedju dvije frakcije KPJ. Predmet spora bio je model komunistickog poretka i geopoliticki polozaj zemlje".

"Golootocani", medjutim, tjeraju po starom. Odgovarajuci na Darmanovicev tekst Udruzenje "Goli otok" ne prihvata tezu da se

1. radilo o sukobu dvije komunisticke frakcije, vec da je "pod firmom progona pristalica Rezolucije Kominforma, ondasnja partijsko-drzavna vrhuska (a ne nikako KPJ) obracunala se sa svim ljudima slobodarskog misljenja, sa starim partijskim kadrovima, sa vecinom vojno-politickog kadra iz NOB-a koji nijesu htjeli niti mogli da obnoc promijene svoje stavove, medju kojima je prvi bio: ostati sa bratskom Rusijom u dobru i zlu, ciju su pravilnost inace kasnije potvrdili svi dogadjaji"!

No, i pored toga sto kazu da 48. godine nijesu pod udarom "politicko-drzavne vrhuske" bili samo oni, nego i svi "ljudi slobodarskog misljenja", bivsi "informbirovci" ne zele da se njihov slucaj pravno rjesava" u kumbulju sa svim politickim protivnicima ondasnjeg rezima". Predsjednik Udruzenja "Goli otok", Milinko Stojanovic je to apostrofirao nedavno, prilikom obznanjivanja da ce "golootocani" traziti donosenje saveznog zakona kojim bi se ponistila sva rjesenja i presude o kaznjavanju "informbirovaca", tj. pruzila im se pravna i materijalna satisfakcija.

Nekadasnji "informbirovci" i robijasi sa Golog otoka traze, dakle, da ih se tretira kao izuzetak i da im se pridaje poseban znacaj, svjesni da je u ovom trenutku vlast u Crnoj Gori veoma sklona njima i njihovim zahtjevima. Ta sklonost ispoljena je odmah nakon dolaska na vlast sadasnje garniture crnogorskih rukovodilaca, kojoj je problem "informirovaca" posluzio za obracun sa starom komunistickom gardom, ali i za sondiranje terena za "politiku diskontinuiteta". Svetozar Marovic, u vrijeme dok je bio clan Predsjednistva SR Crne Gore i sekretar Predsjednistva CK SKCG ( pocetkom 1991. godine) ocijenio je, ono sto se desavalo nakon sukoba sa Inforbirom, kao jednu od najvecih opasnosti pred kojom se crnogorski narod u istoriji nasao. "Cesto se stice utisak da je sve to sto se dogodilo, ako ne projekat za unistenje ovog naroda, a ono bar namjera da se on promijeni. To je bila necija zelja da crnogorski narod zaboravi svoj istorijski identitet, to je bila provjera njegovog etickog odredjenja", govorio je tada gospodin Marovic, danas jedan od potpredsjedika vladajuce Demokratske partije socijalista.

Promjeni odnosa prema "informirovcima" u Crnoj Gori sigurno je doprinijelo i to sto su neki od njih zauzeli znacajna mjesta u piramidi vlasti poslije poznatih oktobarsko-januarskih dogadjaja, i sto se u Predsjednistvu SR Crne Gore nalazio covjek koji je, kao clan Udruzenja "Goli otok", lobirao za "informirovce". Jedan od bivsih "golootocana", dr Risto Vukcevic bio je u to vrijeme, i sve do nedavno, predsjednik Skupstine Crne Gore, a drugi "golootocani", dr Milo Markovic bio je i ostao uticajni clan rukovodstva vladajuce partije. Clan kolektivnog "sefa drzave", sklon "golootocanima", bio je dr Slobodan Vujacic, univerzitetski profesor iz Niksica, poznat i po tome sto je dugo u reveru nosio crvenu petokraku sa Lenjinovim likom.

Predsjednistvo SR Crne Gore je krajem marta 1991. godine usvojilo izjavu u kojoj je osudjeno "grubo krsenje ljudskih prava i sloboda, a posebno hapsenja, zlostavljanja i necuveni teror nad logorskim deportircima, koji je, kao svoju uzasnu posljedicu, imao niz zrtava, te dugovremeno etiketiranje i nezasluzen progon velikog broja potpuno nevinih ljudi". U izjavi je receno da je "proteklo vrijeme pokazalo da ljudi progonjeni po osnovu sukoba sa Informbirom nijesu bili izdajnici svoje domovine, a jos manje "petokolonasi", vec naprotiv, u ogromnoj vecini se radilo o borcima za ljudsko dostojanstvo i slobodu domovine". Naslanjajuci se na ovakvu konstataciju, Predsjednistvo je u pomenutoj izjavi zakljucilo da se "nevino stradalim i napacenim mora obezbijediti moralna i pravna satisfakcija, a kreatori i izvrsitelji zlocina moraju snositi odgovarajuce posljedice". Konsekventno ovakvim preporukama Predsjednistva, nesto kasnije je Skupstina Crne Gore usvojila Dekleraciju, na koju se "golootocani" cesto pozivaju.

Od samog pocetka otvaranja tabu teme o stradanjima "informbirovaca" ostala je dilema, da li je nova garnitura crnogorskih rukovodilaca politicki rehabilitovala "informbirovce" ili samo osudila zlocine koji su nad njima vrseni, kao i - da li su nekadasnji stradalinici sa Golog otoka zloupotrijebljeni od reformisanih crnogorskih komunista. Oni koji su skloni zakljucku da se ovdje, ipak, radilo o politickoj rehabilitaciji, ali, istovremeno, i o politickoj zloupotrebi, procjenjuju da je u pitanju bila dobra planirana politicka investicija. Za ilustraciju se, najcesce, uzima jedna izjava predsjednika Udruzenja "Goli otok", Milenka Stojanovica, u kojoj je precizirano da je vladajuca partija, cinom rehabilitacije, dobila sigurnih 40.000 glasova na izborima.

Ne moze se sa sigurnoscu tvrditi da je vladajuca partija, u inicijalnoj fazi vesestranacja, zeljela da cinom otvorene ili precutne rehabilitacije po svaku cjenu pridobije "informbirovce" i one koji su im, iz porodicnih ili politickih razloga, bili skloni. Ne moze se, medjutim, ni iskljuciti mogucnost da su partijski stratezi imali u vidu cinjenice koje nijesu za ignorisanje. Prema knjizi dr Radovana Radonjica, "Izgubljena orijentacija", medju hapsenima i kaznjavanima po osnovu opredjeljivanja za Rezoluciju Informbiroa, bilo je 0.73 posto svih Crnogoraca koji su tada zivjeli u Jugoslaviji. Prema navodima iz iste knjige, u samoj Crnoj Gori bilo je 5007 hapsenih i kaznjavanih, sto je tada bilo ravno 1.16 procenata ukupnog stanovnistva ove republike. U relativnom odnosu, bilo je to dva puta vise nego u Srbiji i skoro cetiri puta vise nego u SFR Jugoslaviji.

Dusko Vukovic AIM Podgorica