SCENARIJ RATA

AIM, ZAGREB, 7.2.1995. Proslo je gotovo mjesec dana od odluke hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana da otkaze mandat UNPROFOR-a, a jos uvijek se zapravo ne zna sto stvarno taj potez znaci i koje ce biti njegove posljedice. Maltene sve svjetske reakcije bile su negativne i u njima se tvrdilo da bi odlazak jedinica UN mogao biti uvod u novi hrvatsko-srpski rat, cime je Hrvatska izgubila dosta politicko- strateskih poena u balkanskom sahu. Nakon sto je Hrvatska prihvatila plan Z-4, makar kao predlozak za daljnje pregovore, s tim da se iz vrhova HDZ-a, pa cak i visokih drzavnih funkcionera, mogu cuti ocjene da on i nije tako los, ponesto je popravila taj svoj los reiting, a i tako kompliciranoj situaciji dodata je jos jedna komponenta. Naime, srpsko protivljenje hrvatskoj odluci da otkaze UNPROFOR-u, a istodobno neprihvacanje plana Z-4, cak ni kao moguceg polazista, poremetilo je sve dosadasnje procjene i najednom umjesto Hrvatske kao zagovornici rata pojavljuju se Srbi.

Hrvatska je najvise bila zainteresirana za odlazak UNPROFOR-a, jer bi na taj nacin i vojnom silom mogla vratiti okupirana podrucja koja su do sada "stitili" plavci. Ali samo pod jednim uvjetom da se na bilo koji nacin na odstojanju drzi SRJ i Karadziceve Srbe. Procjene su govorile da su i Srbi za definitivni odlazak plavaca, ali pod uvjetom da nakon toga nitko ne popuni taj prazan prostor, pogotovo ne s jos jacom i drugacijom silom, kao sto je naprimjer NATO. Srpska strana itekako je svjesna te opasnosti kao i one koja bi prijetila od ukidanja embarga na uvoz oruzja hrvatskoj i bosnjackoj strani. U tom slucaju Srbi bi bili prisiljeni preduhitriti hrvatsko- bosnjacku stranu ofenzivom svih raspolozivih snaga na kopnu, zraku i moru s ciljem da u sto kracem roku postignu novu, ovaj put odlucujucu pobjedu. To bi im omogucilo jacanje pregovaracke pozicije u nametanju konacnog rjesenja srpskog pitanja na prostorima bivse Jugosalvije.

I hrvatska strana je, naravno, svjesna opasnosti, jer nakon povlacenja UN Srbima bi ponovo bilo otvoreno hrvatsko nebo, cime bi opet dobili priliku da koriste svoju ogromnu prednost u avijaciji, a i na moru bi mogli upotrebiti ostatke koliko-toliko ocuvane flote bivse JRM.

No, iako procjene govore i to da u ovom novom velikom sukobu zapravo ne bi bilo pobjednika, a i da ga je tesko i ocekivati, jer NATO operacija spasavanja i izvlacenja plavih kaciga mnogo je vise od toga, pa sve upucuje na diplomatska rjesenja, rat nije iskljucen. Mogucnosti za njegovo izbijanje su minimalne po jednim procjenama, dok drugi opet tvrde da je on neminovnost, jer jos ni jedan rat nije zavrsio bez pobjednika, niti svijet smije priznati ratna osvajanja kao gotovu cinjenicu. Sto bi takav eventualni rat zapravo donio? Kakav bi bio ishod i kakve bi bile zrtve?

U ratu koji se vodio u Hrvatskoj 1991-92. godine, ali je zapravo trajao znatno duze, sve do danas, razoreno je nekoliko gradova, od kojih su pored Vukovara, najgore prosli Pakrac, Lipik, Gospic, Osijek, Vinkovci, Zadar, Dubrovnik i mnostvo manjih naselja i sela. Prema podacima koje je nedavno iznio Tudjman, Hrvatska je pretrpjela izravne materijalne stete od 22 milijarde dolara, a kolike su stvarne stete govori podatak da je hrvatska privreda sada tek na 55 postotnoj razini one prijeratne, sto ne znaci da bas sve treba pripisati ratu. Na hrvatskoj strani bilo je 8.882 poginulih i 2.820 nestalih, a ranjenih je 26.448, od cega je 17.802 ostalo invalidima. U BiH Hrvati su imali 6.197 poginulih, 213 nestalih i 11.705 ranjenih.

Tesko je procijeniti koliko je bilo gubitaka na bosnjackoj strani, jer se ponajprije radilo o civilima i zrtvama klasicnog genocida, ali general-bojnik Karl Gorinsek procjenjuje da je bosnjacka vojska do listopada 1994. godine imala 45.000 mrtvih i 87.000 ranjenih, od cega je 30.000 ostalo invalidima. Prema istim procjenama SR Jugoslavija izgubila je 30.000 vojnika, "Republika Srpska" 29.000, a "Republika Srpska Krajina" 10.000 vojnika, sto ukupno cini 69.000 mrtvih ili devet tisuca vise nego li Hrvati i Bosnjaci zajedno. Istodobno, sve tri srpske strane u sukobu imale su oko 90.000 ranjenih, sto je za tri tisuce vise od Hrvata i Bosnjaka. Dakle, samo vojni gubici svih sukobljenih dosezu cifru od gotovo 130.000 mrtvih i 177.000 ranjenih, pa je tesko govoriti o nekakvom malom ratu. A sve se to dogadjalo, uz pretpostavku da su procjene generala Gorinseka tocne, u vrijeme kada je samo srpska strana imala oruzje i kada su i Hrvati i Bosnjaci bili gotovo nenaoruzani. Zanimljivo bi bilo zato pogledati sto bi u ovom trenutku (procjene iz listopada 1994. godine) tek donio novi eventualni rat?

Prema tim procjenama Republika Hrvatska raspolaze sa ukupno 85.000 vojnika i oficira, HVO sa 40.000, a Armija BiH sa 210.000, sto je ukupno 335.000 ljudi pod oruzjem. Druga strana je tek nesto brojcano jaca: SR Jugoslavija ima pod oruzjem 185.000, "Republika Srpska" 135.000, a "Republika Srpska Krajina" 38.000, sto je zajedno 358.000. No, procjene moguce velicine oruzanih snaga u totalnom ratu bitno su drugacije, jer Hrvati i Bosnjaci mogli bi skupiti armiju od 700.000 ljudi, a sve tri srpske "drzave" cak 1.655.000, od cega lavovski dio od 1.400.000 otpada na SR Jugoslaviju.

Nerazmjeran je i odnos u naoruzanju i tehnici jer Hrvati i Bosnjaci imaju oko 280 tenkova, a srpska strana cak deset puta vise. Topova-haubica i teskih bacaca hrvatsko-bosnjacka strana ima 1760, a srpska cak 6900, protuoklopnih topova Hrvati i Bosnjaci imaju 225, a Srbi cak 3120. Zapravo nema vrste naoruzanja gdje Srbi nisu u prednosti, sto najbolje govori podatak da raspolazu sa 448 borbenih aviona i 171 helikopterom, dok bi njihovi protivnici (sve pod uvjetom da budu na istoj strani) imali 29 aviona i 12 helikoptera.

Mozda se situacija u medjuvremenu nesto i promijenila, ali tesko da su Hrvati i Muslimani uspjeli smanjiti ovaj ogroman minus u tehnici i da su uspjeli, naprimjer, dostici brojku od 2900 lansera protuzracnih raketa, u odnosu na tadasnjih 480 svojih, a da ne govorimo o kolicini i vrsti raketa kojima raspolaze srpska strana.

Zato, sasvim sigurno je moguca prijetnja generala Bobetka da Hrvatska vojska moze tuci Beograd, ali jos je tocnije da Srbi bez problema mogu gadjati i razarati Zagreb, Karlovac, Zadar, Sibenik, Dubrovnik, Sisak, Slavonski Brod... A uz to pitanje je da li ti veliki hrvatski gradovi uopce imaju proturaketnu i protuzracnu obranu, jer znano je da je sve obrambene sisteme, pa i onaj koji je stitio Zagreb, JNA demontirala i unistila prilikom povlacenja. Bio bi to sve u svemu jedan stravican rat u kojem bi se ratni arsenali stalno popunjavali i koji bi donio jos veca razaranja i ogroman broj zrtava, a osnovnu prevagu donosi vojska SR Jugoslavije, koja sasvim sigurno ne bi bila postrani, a za pretpostaviti je da ni Hrvati i Muslimani ne bi bili ostavljeni na cjedilu od svojih potencijalnih saveznika.

Svjesna toga hrvatska strana ocito se opredjelila za mirnu opciju i pokusaj da pregovorima prisili kninske Srbe da udju u njenu drzavu, pa makar im bila prisiljena dati i mnogo vise nego li je zapravo spremna. Taktika je zapravo najprije se rjesiti "kninskog cira", a potom vidjeti kako dalje, jer u tom slucaju otvrdnuo bi sadasnji meki trbuh i vojne operacije bi se odmakle od vitalnog dijela drzave, sve dublje u Bosnu, sto ce reci blize Srbiji, sa mnogo vecom dubinom ratista nego li je sadasnjih petnaestak kilometara od "krajinske" do slovenske granice, naprimjer.

Svaki rat ima neku svoju logiku, svoje uspone i padove, pa onda, naravno, i kraj. Kljucno je pitanje koliko su u ovom trenutku zaracene strane ekonomski i psiholoski iscrpljene i da li ce kolaps koji prijeti dovesti do mira. Hoce li on biti tek predah za neki novi rat, za konacni obracun? Ili ce mozda ravnoteza straha, iznemoglosti i potrosenosti dovesti do kakvog-takvog mira. Za Hrvatsku bi se moglo reci da se taj dan sve vise priblizava, ali tesko da cemo ga tako skoro, ako uopce hocemo, docekati u Bosni, jer tamo su bosnjacki gubici toliki da ce oni tesko pristati na sadasnju verziju pravednog mira. A u tom slucaju lako se moze dogoditi da i Hrvatska ponovo udje u neki ratni sukob i to u varijanti dogovora sa Srbima, kao i u onoj gdje bi zajedno sa Bosnjacima vojevali protiv Srba.

Odgovor na pocetno pitanje: sto donosi odlazak UNPROFOR-a, zato je tesko dati, jer uostalom on ni do sada nije bio prepreka za ratne akcije, kako one u Hrvatskoj (Maslenica, Medacki dzep), tako i u Bosni i Hercegovini. Ovisit ce to ipak od lokalnih vodja i njihovih procjena, te, naravno, odnosa snaga, kako onih domacih, tako i medjunarodnih.

Mir je ipak moguc i po medjunarodnom diktatu, jer takvih primjera je dosta kroz povijest, ali uvijek su to bili varljivi mirovi koji su u sebi u pravilu nosili klice novih ratnih sukoba. U svakom slucaju, ako je na Balkanu uopce moguce ista prognozirati, Hrvatska bi uskoro mogla uploviti u mirnije vode, ali tesko da ce ikada moci za sebe izboriti tako ekskluzivisticku poziciju promatraca (ili navijaca, svejedno) kao sto je to ucinila Slovenija.

GOJKO MARINKOVIC