IZUMIRU LI HRVATI?

AIM, ZAGREB, 6.2.1995. U svom poznatom obracanju naciji prosle godine dr. Franjo Tudjman dramaticnim je tonom izrekao i ovo: "Najteza i najpogubnija posljedica vladavine nad hrvatskim narodom protunaravnog komunistickog sustava i protuhrvatske jugoslavenske drzave jest - krajnje zabrinjavajuce demografsko stanje Hrvatske. Ono je takvo da bi hrvatskom narodu prijetilo izumiranje ako ne bismo poduzeli odlucne korake".

Obrazlozio je to slijedecem podacima: u Hrvatskoj prirodni prirastaj opada vec punih 45 godina i danas je manji od smrtnosti. Na 100 umrlih u 1993. imali smo 95,5 zivorodjenih. Da su u slucaju Hrvatske glavni razlozi bili politicke i gospodarske naravi govore cinjenice da danas sve evropske zemlje imaju pozitivan prirodni prirastaj osim Italije i Austrije, koje su na pozitivnoj nuli, a jedino Hrvatska ima negativan indeks.

U tom istom istupu hrvatski je predsjednik iznio podatak da u iseljenoj Hrvatskoj, diljem svijeta, zivi oko tri milijuna Hrvata. Iseljenika iz vremena Prvog svjetskog rata ima oko cetvrt milijuna, izmedju dva svjetska rata oko milijun, a nakon Drugog svjetskog rata, racunajuci i radnike-gastarbajtere oko milijun i po, i napokon zbog rata od 1991. godine iselilo se 94.000 ljudi (71.200 u evropske i 22.800 u prekomorske zemlje).

Ovaj broj zasigurno je jos i veci tako da je danas gotovo nemoguce reci koliko stvarno stanovnistva ima Hrvatska. Drugi razlog je sto nitko tocno ne zna koliko u Hrvatskoj ima izbjeglica iz Bosne i Hercegovine i Srbije, te koliko ljudi zapravo zivi u UNPA zonama. Tesko je govoriti i o nacionalnom sastavu, jer oprecne su procjene koliko je Srba otislo iz slobodnog dijela Hrvatske, a koliko je doslo, naprimjer, Muslimana. Ratni vihor razbacao je ljude na sve strane, pa ako Tudjman alkemijom, to jest pribrajanjem povrsini Hrvatske i teritorijalnog mora, moze svoju drzavu povecati tako da bude veca i od Srbije, a po istoj logici smanjiti postotak okupiranog dijela sa realnih 23,34 na svega 14,7 posto, tesko da ce uskoro moci zaustaviti opadanje broja Hrvata osim pritiskom iz Bosne, a posebno Hercegovine.

Za promjenu takvog stanja izumiranja Hrvatske potrebna nam je - kaze Tudjman - promisljena i do kraja osmisljena demografska politika. A koliko je teska zadaca govori i cinjenica da se sadasnje stanje moze promijeniti tek za 20-30 godina. Kada bi od danas cak i svaka zrela zena rodila troje djece, pad prirodnog prirastaja zaustavio bi se tek 2020. godine. U svrhu promjene tog stanja hrvatski predsjednik predlaze citav niz mjera: stimulacija radjanja, smanjenje broja abortusa (sada godisnje oko 45.000), pa do uvodjenja posebnog ministarstva za useljenistvo po uzoru na Izrael ili Kanadu.

Sve te mjere nece dati rezultate, jer u drzavnom budzetu ni za ovu godinu nije predvidjena veca stavka za djecje doplatke ili place majkama kojima bi to bilo jedino zanimanje, a Hrvatska nije Izrael. Uostalom prema Tudjmanovim podacima od 1990. godine u Hrvatsku se vratilo oko 3.500 osoba, pa gotovo smjesno izgleda tvrdnja da prema prosudbama Matice iseljenika uskoro treba ocekivati povratak najmanje oko trista tisuca svih kategorija hrvatskih iseljenika. Gdje li ce to oni raditi kada i ovdasnji Hrvati napustaju domovinu i idu za kruhom; gdje li ce stanovati kada stanova nema ni za invalide i borce? Tko ce to doci u Hrvatsku koja je skuplja od najvecih svjetskih metropola i jos ne nudi ni elementarnu sigurnost, a kamoli obecani prosperitet od 20.000 dolara po glavi stanovnika?

Rijec je o realnim problemima, izuzetno kompliciranim koje pak Tudjman jednostavno svodi samo na politicki. Jer, to sto se Hrvati ne razmnozavaju krivi su Jugoslavija i komunizam, a u prevodu to znaci Srbi. Tudjman s pravom upozorava na mogucu demografsku katastrofu Hrvatske, ali kao i uvijek kada mu to odgovara on se sluzi samo jednim dijelom istine. A cijela bi otrpilike glasila ovako: od 1971. do 1991. godine Hrvatska je porasla za 358.044 stanovnika, od cega za 222.709 Hrvata, pa ih je tako po zadnjem popisu bilo 3.736.636 ili 78,10 posto. Istodobno broj stanovnika srpske nacionalnosti smanjio se za 45.126 pa ih je 1991. godine bilo 581.663 ili 12,16 posto, za razliku od 1971. godine kada su cinili 14,16 posto stanovnika Hrvatske. U tom dvadesetgodisnjem razdoblju stanovnistvo je raslo u Zagrebu (199.796), Dalmaciji (121.942), Slavoniji i Baranji (33.899), rijeckoj regiji (75.381) varazdinskom podrucju (7.815) i zagrebackom prstenu (299).

Istodobno manje stanovnika zabiljezeno je u bjelovarskoj regiji (30.130), karlovackom podrucju (10.136), Lici (23.105) i sisackoj regiji (5.090). Ono sto je pritom zanimljivo je da je broj Srba porastao samo u Zagrebu (10.145) i rijeckom podrucju (5.124), a u svim drugim dijelovima Hrvatske zabiljezen je pad. Indikativno je i to da je i pored ukupnog porasta za 75.381 stanovnika u rijeckom podrucju broj Hrvata opao za cak 9.126. Nadalje ne postoji ni jedna opcina od 11 u kojima su Srbi imali i imaju nadpolovicnu vecinu u kojoj nije doslo do opadanja broja stanovnika. U Benkovcu, Kninu, Obrovcu, Vojnicu, Vrgonmostu, Donjem Lapcu, Gracacu, Korenici, Dvoru, Glini i Kostajnici stanovnistvo se u ovih 20 godina smanjilo za 34.517. Hrvata je bilo manje 12.758, a Srba 24.506 (broj se poklapa jer su rasli drugi).

Sve su to podaci zabiljezeni od hrvatskih statisticara, a da Tudjman nije u pravu kada tvrdi da jedino Hrvati imaju problema s natalitetom pokazuju i druge sluzbene brojke. Naime, tocno je da je broj zivorodjenih na 1000 stanovnika 1955. godine u Hrvatskoj bio 22,1 i da od tada stalno pada da bi 1990. bio svega 11,9, sto se skoro priblizilo broju umrlih kojih je te iste godine na 1000 stanovnika bilo 11,3. Ali ako se izuzme Kosovo slicne trendove biljeze i sve druge republike i pokrajine bivse Jugoslavije. Slovenija je, naprimjer, 1955. imala 21 zivorodjenog, a 1990. godine svega 12,5, a broj umrlih iznosio je 9,9 promila. Srbija bez pokrajina je 1955. godine imala stopu nataliteta od 12,4 promila, da bi ona 1990. pala na 1,4, a Vojvodina je od plus 11 promila 1955. godine stigla 35 godina kasnije na negativnu od 1,6 promila, sto ce reci da se radjalo 10,4 na tisucu, a umiralo ih 12.

Hrvatska, dakle, jeste u najgorem polozaju od svih bivsih jugo- republika, ali bio je to ipak dio opceg trenda i tesko ga je povezati sa, ili samo sa politickim razlozima. Uostalom danas je Hrvatska samostalna drzava, clanica UN, pa njeni gradjani masovno napustaju domovinu ne videci ovdje perspektivu. Opet ce se naci opravdanje u politici, prije svega agresiji i ratu, sto velikim dijelom treba prihvatiti, ali ipak bilo bi zanimljivo upitati se zasto odlaze mladi strucnjaci u naponu snage, zasto se ne zele zrtvovati za domovinu? Mozda bi hrvatsko vodstvo moralo potraziti neke odgovore i kod kuce, jer sistem ranog liberalnog kapitalizma koji se ovdje gradi stvorio je usku kastu bogatih i ogromnu masu siromasnih, onih sto im je dosta prezivljavanja. Mozda bi se i predsjednik Tudjman mogao preispitati kad izgovara ovakvu recenicu: "Majci sa cetvoro (i vise) djece dati prosjecnu placu njezina staleza da bi se mogla posvetiti odgoju i bila zivotno osigurana".

U Francuskoj su protiv staleza digli revoluciju, a ideje o majkama po zanimanju, koje ce svojoj drzavi poklanjati arijevce, davno su pokopane. Bit ce da se demografski problemi moraju malo drugacije i sagledavati i rjesavati, nego sto to cine amateri.

GOJKO MARINKOVIC