APSURDI OKO Z-4

AIM, ZAGREB, 2.2.1995. Jedina do sada sluzbena reakcija Hrvatske na u ponedjeljak objavljeni plan Z-4, ona predsjednika Tudjmana, koju u raznim modifikacijama ponavlja i glavni hrvatski pegovarac sa Srbima Hrvoje Sarinic, svodi se na to da se pozitivno odredjuje prema onim dijelovima dokumenta o uspostavi hrvatskog suvereniteta na cijelom teritoriju, povratku prognanika i lokalnoj samoupravi za srpsku etnicku zajednicu ili manjinu, dok je neprihvatljivo sve ono sto izlazi iz okvira ustavnih odredbi i medjunarodnih konvencija o pravima etnickih zajednica ili manjina.

Hrvatska, dakle, prihvaca plan kao polaziste za pregovore s krajinskim Srbima, dok istodobno kninsko rukovodstvo nije ni zeljelo primiti plan od 53 stranice i nekoliko aneksa, a srbijanski predsjednik Milosevic nije cak zelio ni primiti cetvoricu ambasadora. Ta cinjenica izazvala je razocaranje kod predstavnika Amerike, Rusije, Evropske unije i Medjunarodne zenevske konferencije pa je americki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbrith izjavio da "cinjenice govore same za sebe". Objasnio je to ovako: "Jedna je strana primila Nacrt, suglasila se, iako ima rezervi, da se na temelju njega moze dalje pregovarati, a druga je strana nakon sto smo otisli sve do Knina, odbila preuzeti Nacrt. Kakve li ironije da je strana koja je odbila primiti taj plan upravo ona koja zeli da UNPROFOR ostane". Na novinarsko pitanje kako sada dalje, Galbraiht je rekao: "To je zacarani krug".

Svojom lukavom odlukom da primi plan i da ga tretira kao polaziste za daljnje razgovore Hrvatska je tako vratila ponesto od izgubljene politicke pozicije nakon odluke da odkaze mandat UNPROFOR-a, a Knin i Beograd, koji ocito i dalje ustraju na krajinskoj drzavi i ne zele za sada odstupiti od te ideje, doveli su se u jos tezi polozaj, pogotovo ako se ovo odbijanje stavi u kontekst zbivanja u Bosni i Hercegovini gdje Karadzic uporno odbija da prihvati plan za ovu drzavu. Sve je to navelo Galbraihta da izjavi "Sada jasno mozemo reci tko je odgovoran za odbijanje plana. U Kninu tvrde da imaju drzavu, ali tu drzavu nitko nije priznao, niti ce je ikada priznati. Gospodarski su izolirani i svakim danom sve primitivnije zive. Sada zive i u stalnoj opasnosti od vojne intervencije, a ako prihvate plan imali bi medjunarodna sigurnosna jamstva i bili bi dio hrvatske zemlje s mnogo mogucnosti za prosperitet".

Moglo bi se reci da su za sada zbivanja oko plana Z-4 hrvatska diplomatska pobjeda, jer srpske su strane, ili bolje reci strana, jer konce ipak vuku Milosevic i Beograd, a Knin je tek izvrsilac, same sebe legitimirale kao one koji su za ratnu opciju i pomogle Hrvatskoj da se oslobodi optuzbe za ratne namjere. No, iako je Hrvatska ubrala po koji diplomatski poen plan je u medijima dozivio ostre kritike, koje bi trebalo shvatiti kao polusluzbeno misljenje. Naime, kada se rasclani ona Tudjmanova nacelna recenica onda se vidi da je i sto se Hrvatske tice plan cisti promasaj.

Tocno je da plan u nacelu ne dovodi u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i njene medjunarodno priznate granice, ali u mnogim svojim dijelovima on je - smatra se ovdje - neprihvatljiv i u suprotnosti je s hrvatskim ustavom i zakonodavstvom. Prigovara se sto se podrucje 11 opcina koje su po popisu iz 1981. godine imala srpsku vecinu, a tvore kotareve Knin i Glinu, sto po ustavnom zakonu imaju poseban status, naziva "srpskom krajinom", jer za to ne postoje ni politicki ni geografski, niti povijesni razlozi. U zakonodavnom smislu dvojbena je odredba da ce na podrucju "krajine" vrijediti Ustav i zakoni Republike Hrvatske, ali da ih moraju odobriti i provoditi tamosnje vlasti. Isto tako Hrvatska bi bila obavezna prihvatiti zakone koje donose "krajinske vlasti". Protestira se i protiv prijedloga da na podrucju "krajine" mogu biti u upotrebi poseban grb i zastva, a Narodna banka Hrvatske morala bi za "krajinu" izdavati poseban novac, cija bi vrijednost bila identicna kuni.

I iz niza drugih detalja, kao sto je zaseban porezni sistem, zasebna tijela vlasti i izbor "predsjednika krajine", koji bi imenovao ministre i predsjednika vlade, mnogi analiticari izvlace zakljucak da je rijec o takvom stupnju autonomije koji je zapravo korak ka federalizaciji, ili cak konfederalizaciji Hrvatske. Argumenti za takvu tvrdnju pronalaze se i u odredbama plana koji predvidja da bi "krajina" bila demilitarizirana, a Hrvatska bi vojska mogla uci samo na poziv predsjednika, te da nijedan duznosnik u "krajini" nece odgovarati nijednom tijelu vlasti u Hrvatskoj.

Primjedbi ima i na dio sporazuma koji se odnosi na podrucje Slavonije, juzne Baranje, zapadanog Srijema i drugih krajeva koji su trenutacno okupirani. Plan, istina predvidja njihovo potpuno ukljucivanje pod upravu hrvatske Vlade, ali tek kroz pet godina, a dotle bi tu bile stacionirane vojne snage UN ili neke druge medjunarodne organizacije. Tokom tih pet godina ta bi podrucja bila demilitarizirana osim pojasa pet kilometara uz medjunarodnu granicu.

Sve u svemu mnogo je toga sto se kosi sa sadasnjim Ustavom i zakonima, pa i medjunarodnim odredbama, sto Hrvatska ne zeli za sada prihvatiti, ali ipak zeli pregovarati. Plan je sasvim sigurno unio novu dimenziju u hrvatsko-srpske odnose, ali postavlja se ozbiljno pitanje zasto je on objavljen bas sada, pogotovo kada se zna da se on bitno ne razlikuje od dokumenta koji je bio pripremljen jos u listopadu prosle godine? Ima li to izravne veze sa odlukom Hrvatske da otkaze mandat UNPROFOR-a, jer plan predvidja upotrebu medjunarodnih snaga? Nije li to pokusaj neizravnog pritiska na Hrvatsku da promjeni svoju odluku, cime se, bez obzira na brojne hrvatske primjedbe, nastavlja igra stapa i mrkve, kao i u slucaju nudjenja ukljucivanja Hrvatske u evropske integracije? S druge strane na taj nacin se dijelom izaslo u susret i zahtjevima kninskim Srba da UNPROFOR ostane, ali onda cudi odbijanje da se plan cak i primi, sto je Galbraith ocijenio kao nelogicnost, a sadasnju situaciju vrlo opasnom.

Ovim srpskim odbijanjem moze doci u pitanje i provodjenje druge faze zagrebackog sporazuma o ekonomskoj reintegraciji, kako to kazu u Hrvatskoj, ili suradnji, kako to nazivaju u Kninu. Bit ce zanimljivo vidjeti kakva ce biti sudbina puta hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granica u Beograd i koji ce naredni potez vuci Milosevic, jer ovo njegovo "ne" moglo bi SR Jugoslaviju stajati daljnjih sankcija.

No, da ni medjunarodna zajednica nije u cijeloj prici nevina pokazuje i francuska inicijativa o sazivanju neke nove konferencije o bivsoj Jugoslaviji, sto je za sada prihvaceno jedino od Velike Britanije. Jedno je sigurno: Tudjman je otkazivanjem mandata UNPROFOR-a, a sada i prihvacanjem, u biti za njega neprihvatljivog plana, uspio Hrvatsku vratiti u zizu svjetskih zbivanja, a jedan od razloga srpskog "ne" moguce je potraziti i u kosovskom pitanju, jer sto ce reci Beograd ako medjunarodna zajednica slicnu autonomiju bude trazila i za Albance, pa Milosevicu ocito treba predah da sve kockice poslaze. Jer, apsurdno je da se odbije plan po kojem bi Srbi u Hrvatskoj imali maltene svoju drzavu, a trazi se prava pravcata drzava, ili pak ujedinjenje sa Srbijom, a istodobno se na sve nacine zeli izbjeci razgovor o Kosovu, Sandzaku, pa i Vojvodini.

Sve to ukazuje na usku povezanost trusnog jugo-prostora, jer ne treba zaboraviti da problema etnicke naravi moze biti i u Makedoniji i da medjunarodna zajednica grijesi kad pod svaku cijenu zeli samo gasiti pojedina ratna zarista, a ne sagledavati probleme u cjelini i svojoj kompleksnosti. Njeno oklijevanje, kao uostalom i 1990., a posebno 1991. godine, moglo bi zato uroditi obnovom ratnih sukoba, ali nazalost i otvaranjem novih zarista. Zato se samo na prvi pogled cini da je Tudjman uspio izvuci hrvatsko pitanje iz bosanskog (jugo)lonca, jer tamo ne samo da i dalje traje rat izmedju Srba i Muslimana, nego po mnogim informacijama ponovo ima sukoba i izmedju Hrvata i Muslimana, sto ce se bitno odraziti i na stanje u Hrvatskoj. Uostalom, najavljena saborska rasprava o planu Z-4 pokazat ce da li je hrvatska odluka bila iskrena ili tek spretni diplomatski potez koji je ovoga puta pogodio direktno Beograd?

GOJKO MARINKOVIC