VERBALNIM TOLJAGAMA NA DjUKICEVU STRANKU

AIM, ZAGREB, 30.1.1995. Vec nekoliko mjeseci u Hrvatskoj ne jenjava, a posljednjih tjedana je intenzivirana, kampanja protiv Srpske narodne stranke, jedine parlamentarne stranke hrvatskih Srba (tri zastupnika u Saboru), i do nedavnog osnutka Pupovceve Samostalne srpske stranke jedina koja ima ovjerene papire u hrvatskom Ministarstvu pravosudja. Kampanja protiv SNS-a i tri njena celnika, Djukica, Pejnovica i Hinica, sada je vec jednako zestoka i uporna kao i svojedobno protiv Milorada Pupovca. No, on je prosao kroz sibe javnosti, medija i parlamentarnih harangera u vrijeme bombardiranja Vukovara, Osijeka ili Dubrovnika, tako da su tadasnje prozivke ukljucivale i gotovo opipljivu fizicku prijetnju.

Bas ta razlika izaziva i najvise nedoumica. Napadi na SNS padaju u vrijeme koje, premda i dalje ratno, ni po cemu nije slicno opisanom, a jednogodisnje "normaliziranje" odnosa Zagreba i Beograda moglo bi uskoro, prema sve cescim najavama, dovesti cak i do razmjene regularnih diplomatskih predstavnika. Ovome treba pribrojiti i notornu cinjenicu da je SNS rodjen u inkubatoru hrvatske vlasti, kako bi popunio rupu nastalu nakon sto su prekinuti kontakti s krajinskim Srbima (Jovan Raskovic), a njihove alternacije u "lojalnim Srbima" rezignirale su i ubrzo se i same povukle (Simo Rajic). Od ovog posljednjeg Djukic je naslijedio i prestiznu iako iskljucivo protokolarnu funkciju potpredsjednika Sabora, a da bi se njegova stranka, nejaka da sama izdrzi izbornu utakmicu, uopce pojavila u parlamentu donesen je i poseban izborni zakon. Izradjen je pod nepisanim motom "vazno je sudjelovati" i omogucio je SNS-u da kao jedina srpska stranka koja se pojavila na izborima u ljeto 1992. naslijedi ispraznjena mjesta u parlamentu koja su napustili odmetnuti zastupnici SDS-a Opacic, Zelembaba, Tanjga i ostali.

Napadi na SNS poklopili su se s novim idejama Djukica i drugova o "sirokoj i tvrdoj politickoj autonomiji" federalnog tipa za krajinske Srbe (i kulturnoj za ostale), no tesko je reci sto je prethodilo cemu. Reci da se SNS nasao na meti nakon sto je radikalizirao stavove zvuci uvjerljivo samo posljednja cetiri mjeseca, koliko traje licitiranje oko toga sto ce donijeti tajanstveni plan mini kontaktne skupine za Hrvatsku, u sto se vrlo aktivno i polemicno ukljucila i ova stranka. Zato ne treba iskljuciti ni obratno, tj. da su se Djukic, Pejnovic i Hinic radikalizirali nakon sto su napadi na njih poprimili razmjere svakodnevne kampanje (ljetos je pokrenuta u Saboru i inicijativa za smjenjivanje Djukica, ali se o njoj vise ne cuje), ocjenjujuci da se jaz prema vlastima vise ne moze premostiti, pa ga je onda bolje - jos vise produbiti. Zasto je ta kampanja otvorena i zasto je otvorena bas posljednjih mjeseci? Prema nekim tumacenjima, SNS je prestao biti zanimljiv HDZ-u i njegovom prvom covjeku nakon sto se vidjelo da nema utjecaja u "Krajini", a pogotovo ne u Beogradu, prema kome Zagreb sada okrece sva ocekivanja u pogledu vracanja krajiniskih Srba pod svoju kontrolu.

To je, po istom misljenju, izbacilo u prvi plan Milorada Pupovca koji takve veze ima, pa kada je prosle godine "Prosvjeti" s kojom on ima bliske veze odobrena dotacija od preko milijun maraka, cvrsto se uvrijezilo misljenje da je sklopljen brak s novom srpskom mladom. Premda za to jos nema uvjerljivih dokaza, na vijest o milijunskoj "doti" sugestivno se naslonila i druga, susretima Pupovca s celnim ljudima HDZ-a (novi tajnik Zlatko Canjuga), te njegovo razmjerno cesto pojavljivanje u medijima, gdje je nedavno najavio i skori "veliki sporazum" Hrvata i Srba. No, kada vec spominjemo medije, oni ne zaobilaze ni Djukicev SNS, stovise nedavno je Srecko Bijelic, zacijelo "najhrvatskiji" Srbin u Saboru, ljutito protestirao sto se oni toliko jagme oko Djukica i ostalih, iako u parlamentu ima i drugih Srba. Dakako, mediji nimalo ne tetose Djukica i njegove, ali ni Pupovca, nego samo razradjuju kritike na njihov racun, da upotrebimo jedan noviji (?) izraz predsjednika Tudjmana, kojim je potakao novinare da rasclanjuju i analiziraju njegovu nedavnu poslanicu o stanju drzave i nacije.

Pa ipak, Bijelic je i nehtijuci dotakao mozda najosobitiju stranu odnosa vlasti prema SNS-u. To je neka vrsta "ljubazne mrznje", u kojoj se prema toj stranci u ciju lojalnost dosad nije bilo ni trunke sumnje, usmjerava ali i kontrolira neraspolozenje i netrpeljivost siroke javnosti. Cilj je vjerojatno taj da se u novu politiku "normalizacije" s Beogradom ugrade psiholoski i propagandni amortizeri, kako bi javnost povjerovala da je rijec o takticnom priblizavanju a ne o priblizavanju kojim se nesto bitno mijenja u odnosu prema Srbiji i Srbima. Tako Djukic, koji bi trebao biti zivi primjer koegzistencije Hrvata i Srba, postaje naprotiv dokaz da odnosi Hrvata i Srba mogu ostati losi i kada se odnosi Hrvatske i Srbije sasvim poprave. Najprovjerenija pera u drzavnim medijima to ovako "razradjuju": ne dopustaju da padne ni sjenka na Tudjmanovu politiku hrvatsko-srpske "normalizacije", ali istodobno iznose teze o Pupovcu kao salonskom, a Djukicu kao gorstackom "cetniku".

Za razliku od Pupovca koji se od ovakvih optuzbi uvijek branio superironom sutnjom, Djukic se tesko navikava na novu ulogu i sve cesce upada u groznicavu, afektivnu nacionalnu iskljucivost. Nedavno je izjavio da "srpski narod nikada nece dozvoliti da Hrvati biraju njegove predstavnike", sto rasclanjeno do krajnjih konzekvenci sigurno ni sam ne bi podrzao. Ali kada ga zbog ovakvih teza nastave jos zesce i bezobzirnije napadati - Seks je nedavno ustvrdio da Djukica dijeli od Martica samo jos korak, a to je otvorena secesija - jos vise izgubi orijentire. Ovih je dana na isljednicko inzistiranje novinarke na zagrebackoj lokalnoj televiziji (OTV) da kaze tko je srusio Vukovar, lakonski odgovorio - rat, nakon cega ga je jedan gledalac (rijec je o kontakt-emisiji) poslao u "p... materinu".

U cijeloj toj gunguli u kojoj se nasla jedina srpska parlamentarna stranka, mozda ima i nekog skrivenog smisla koji odudara od prvih dojmova. Nije, naime, iskljuceno da radikaliziranje stavova SNS-a uziva diskretnu podrsku vlasti, jer Djukiceve ideje - posebno one o federalizcaiji Hrvatske - ipak pripremaju javnost da ce rat morati zavrsiti kompromisom, u kojem ce dosta morati popustiti Srbi, ali vjerojatno nista manje i Hrvatska. Valja podsjetiti da je i Ustavni zakon o nacionalnim manjinama kojim se Srbima nudi, zasad bezuspjesno, visoka autonomija u kotarevima Knin i Glina, donesen na inicijativu SNS- a iz 1991. U medjuvremenu, ova stranka je povisila prag zahtjeva i sada trazi za Srbe autonomiju na razini zupanija, cime bi se oni otprilike statusno izjednacili s Istrom ili Slavonijom. I gle cuda, nedavno je bas Seks prvi put natuknuo mogucnost da se to stvarno i ucini.

Tako u ovoj prici verbalne toljage s kojima se mase s obje strane ipak razbiju puno manje glava nego sto bi se na prvi pogled reklo. Stovise, dojam je da se ostrom svadjom izmedju SNS-a i HDZ-a ne dogadja nista posebno novog, nego se samo dovrsava jos jedan ciklus u kome su "dobri" Srbi izgubili povjerenje i sada se raspisuje natjecaj za novim. A natjecaji, zna se, ne idu bez sitnih podmetanja i trikova, te velikih strasti.

MARINKO CULIC