IZBORI NA SVEUCILISTU NAPOKON MOGU POCETI

AIM, ZAGREB, 27.1.1995. Koga je zaintrigirala tema "Zakonski i stvarni polozaj sveucilisnog nastavnika danas", prosle je srijede uvecer bio svjedok neuobicajene guzve u Drustvu sveucilisnih nastavnika i ostalih znanstvenika u Hebrangovoj ulici u Zagrebu. U prostoriji se i stajalo i jedva disalo, ali se nije lako odustajalo, jer se napokon javno progovorilo o uvjetima za izbor u znanstveno- nastavna i znanstvena zvanja i o postupku izbora, te o placama i koeficijentima najobrazovanije populacije. Napokon, jer je od donosenja dva temeljna zakona (Zakona o visokim ucilistima i Zakona o znanstvenoistrazivackoj djelatnosti) u kojima se propisuje donosenje tih akata proslo vec vise od godine i tri mjeseca, sto znaci da su predvidjeni rokovi visestruko prekoraceni.

Uvodnicari su, uz predsjednika Drustva prof. dr. Zeljka Horvatica s Pravnog fakulteta, bili i ministar znanosti prof. dr. Branko Jeren te rektor Sveucilista u Zagrebu prof. dr. Marijan Sunjic, dakle najkompetentnije adrese za sve zamjerke i upite o nedoumicama kojih niposto nije lisena zbirka naputaka za provedbu postupka izbora, minimalni uvjeti znanstvenih podrucnih vijeca za izbor u znanstvena zvanja, te uvjeti Rektorskog zbora za izbor u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja.

Dalekoseznost akcije za ciji je pocetak, nakon tako nonsalantno probijenih zakonskih rokova, ministar znanosti spomenuo takoreci sutra, tj. ponedjeljak, 30. sijecnja, mogla se prepoznati u oprezu i suzdrzanosti vecine znanstvenika da se kriticki obruse na tekstove naputaka objavljenih u posebnom broju "Mosta", glasila Ministarstva znanosti i tehnologije, ali i u za mnoge neocekivanoj koncilijantnosti koju su demonstrirali Sunjic i Jeren.

U duhu iste taktike da je probitacnije stvarati saveznike nego oponente, prosao je sutradan i Sunjicev susret s bivsim rektorima, kojima je predocio sirinu promjena na Sveucilistu i planove za neposrednu buducnost, elegantno u ovoj zgodi zanemarivsi za aktualnu hrvatsku scenu tipicnu sklonost podizanju zidova i netrpeljivosti i ignoriranja spram svih koji ne pripadaju istom politickom jatu, a pogotovo prema ljudima ancien regimea.

Nepomirljivost je u istome tjednu rektor ipak pokazao: u odnosu prema Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja koji se u javnom pismu Senatu i rektoru, sto ga je citirala i televizija u Dnevniku, potuzio da mu vise ne stizu donedavno redoviti pozivi na sjednicu Sveucilisnog senata, i to upravo od onog dana kada su sindikalci prigovorili na kandidacijski postupak pri drugom Sunjicevom izboru za rektora. Sindikat bi bio zadovoljan i da moze samo prisustvovati sjednicama Senata, "radi uzajamnog informiranja i zauzimanja produktivnih stavova koje poradja samo otvoreni pa i kriticki dijalog u interesu Sveucilista i ljudi koji u njemu rade". Rektor je, medjutim, porekao da je zahtjev sindikata znanosti uopce primio, dok je o sadrzaju bio krajnje kategorican, sto se naslo i u jednom novinskom naslovu: "Sindikat nema sto traziti u Senatu", zamjerivsi usput i televiziji sto je pismo uopce objavila.

I sve to bas u casu kada su se i Nezavisni sindikat znanosti i Sveuciliste i Ministarstvo nasli s identicnim argumentima u ruci zahtijevajuci od Vlade i Sabora da se preispitaju place profesora i znanastvenika, jer su analize provedbe Zakona o placama javnih sluzbenika dale sokantne rezultate: rasponi od najnize do najvise place, od cistacice do redovnog profesora, unatoc nominalno visim koeficijentima (1:5,85) znantno su smanjeni (zbog poreznog sustava i istog iznosa koji se dodaje za godine staza, bez obzira na radni status), pa tako izlazi da u cijelom radnom vijeku "uspjesni znanstvenik koji maksimalno brzim napredovanjem dostigne status redovnog profesora zaradi tek dva puta vise nego cistacica, ili tek 53 posto vise od prosjecnog radnika u privredi".

Dakako da je nerealno ocekivati da ce mizerno placena intelektualna elita odusevljeno pozdraviti naputke zbog kojih vec mjesecima (protuzakonito) stoji procedura izbora i reizbora, i po starim i po novim zakonskim odredbama. Za neke oni donose i dodatnu egzistencijalnu nesigurnost, jer podrazumijevaju primjenu rigoroznih kriterija pri izboru u znanstvena i znanstveno- nastavna zvanja. Upuceni procjenjuju da bi kroz izborne sibe bez ikakvih teskoca i olaksica prosla jedva trecina, dakle 4000 do najvise 5000 registriranih znanstvenika u Hrvatskoj. Zato se i tribina spomenuta na pocetku doimala ponajprije kao uzajamno opipavanje bila i kao otvaranje teme koja tek dobiva status javnosti. Sudeci po elasticnosti koju su u odgovorima na upite pokazali uvodnicari, ne bi bilo neocekivano ni da se ponesto u kriterijima i promijeni, ili da se jos jednom pokusa ustanoviti vise zajednickih elemenata za razlicita znanstvena podrucja nego sto je to sada slucaj. Nekoliko je znanstvenika, naime, upozorilo na teskoce u koje ce zapasti interdisciplinarni i timski rad, ako ostanu nesrazmjeri koji sada proizlaze iz minimalnih uvjeta uoblicenih u sest znanstvenih podrucnih vijeca (za prirodne, tehnicke, biomedicinske, biotehnicke, drustvene i humanisticke znanosti).

Cak i jednokratno citanje namece zakljucak da je izostao jos jedan pogled na cjelinu, pa onda i napor da se uvjeti u najvecoj mjeri ujednace, uvazavajuci specificnosti tako raznorodnih podrucja. Spremnost na prilagodljivost i kompromis pokazali su i ministar Jeren i rektor Sunjic u toj mjeri da sugerira oprez. Tek kada izbori pocnu, vidjet ce se koliko je ostalo od duha dobrohotnosti. Jer kada se, primjerice, kvantitativni element (broj radova) jednom sankcionira kao presudni kriterij, a zanemare svi drugi, sasvim je moguce zamisliti situaciju da on dobije status "svetog broja" na kojem se lako moze slomiti poneka znanstvena karijera. Zato mozda i u nesigurnosti predlagaca, a ne samo u nespremnosti ili "konspirativnosti", lezi i dio odgovora na jedno od postavljenih pitanja - zasto su naputci s takvom snagom umjesto u "Narodnim novinama" objavljeni u glasilu Ministarstva? Kakvo god objasnjenje bilo za objavljivanje tako vaznih akata u glasilu koje se javno ne distribuira, a za koje dobar dio javnosti i ne zna, ono ne spasava ni Sveuciliste ni Ministarstvo notornog prigovora da su prekrsili clanke 17. i 18. Zakona o sustavu drzavne uprave iz 1993. koji propisuju i objavljivanje naputaka u sluzbenom glasilu, tj. "Narodnim novinama", kako zbog njihove pravne snage tako i zbog pravne zastite eventualno ostecenih.

I na neka druga pitanja - o koliziji pojedinih uvjeta s pravima koja su zajamcena Ustavom, o ugrozavanju vec stecenih prava (jer se svi nastavnici i znanstvenici moraju ponovo u svoja zvanja birati po novim zakonima, a bez ikakve garancije da im se to u karijeri nece jos koji put dogoditi) bilo je malo rijeci, jer nije dostajalo vremena - najvecim su ga dijelom potrosili uvodnicari.

Napokon, bilo bi pozeljno znati kakve su implikacije i za koliko ljudi zbog tako duga cekanja da se donesu akti od kojih zakon ocekuje da ce omoguciti da se procedura izbora zavrsi u najduze sest mjeseci. Hoce li nekome od ostecenih pasti na pamet da povede sudski spor, da tuzi drzavu i trazi naknadu stete zbog izgubljena vremena, zbog propustene teme, zbog dijela zarade bez koje je ostao bez svoje krivnje? Bilo bi takodjer dragocjeno znati koliko je istaknutih znanstvenika, mladjih ili sasvim mladih obrazovanih ljudi samo u tom vremenu cekanja na "nova pravila igre" napustilo Hrvatsku u potrazi za egzistencijalnom sigurnoscu i boljim uvjetima rada. Ministar i rektor pokusali su obraniti tako veliko prekoracenje rokova u prvom redu nastojanjem da se izbjegnu pogreske i ne ucini steta. Mogu li ciste savjesti biti sigurni da su u tome uspjeli? Po svemu sudeci, tesko.

Nije ni cudo da su se na tribini u Drustvu sveucilisnih nastavnika nastojali pokazati u sto simpaticnijem izdanju, kao opusteni ljudi zeljni dijaloga. Koliko su uspjeli u to uvjeriti prepunu dvoaranu?

Napetost je popustila tek kada je netko iz publike ispricao vic. Nazalost, bilo je to na samom kraju. Zasad.

MERI STAJDUHAR