GRAFIKE I KANISTER VODE ZA BRIJANJE

Ljubljana Jan 26, 1995

Sarajevo Art Aid

SIZE: Slikar Leon Zakrajsek, graficar iz Ljubljane, odlucio je da pozove kolege graficare iz cijelog svijeta da poklone svoje jedno djelo za revitalizaciju odjela grafike na sarajevskoj Likovnoj Akademiji.Na njegov poziv vrlo brzo se odazvalo 247 kolega iz cijelog svijeta - od Kine,Japana i Australije,preko Por- torika i Kube, Kanade i SAD, do Engleske,Svedske, Ceske,Bugarske, Nizozemske, Albanije i, naravno, Slovenije.Odazvali su se i slikari iz Srbije, ali su oko dostave njihovih slika u Sloveniju zbog embarga pravile probleme slovenacke vlasti.U slovenackim institucijama - sa casnim izuzecima- nije naisao na neku narocitu pomoc, a najgore je prosao u ambasadi BIH u Ljubljani, gde se prema njemu i njegovoj akciji uvredljivo ponasao cak i ambasador BIH!

Strucnjaci,sociolozi,politolozi,analiicari,tvrde da sudbinom svijeta odlucuje maksimalno tri hiljade ljudi.Kako to rade, svima je jasno.Zbog toga su Leon Zakrajsek, graficar iz Ljubljane i njegovih 247 kolega iz cijelog svijeta - od Kine,Japana i Australije preko Portorika i Kube,Kanade i SAD, do Engleske,Svedske,Ceske,Bugarske,Nizozemske,Albanije i,naravno, Slovenije,ukup- no iz 35 zemalja, odlucili da taj svijet koji kroje politicari, bar malo nap- rave boljim, ljudskijim,da od svijeta politicara naprave mali svijet za ljude.

Redovno ucestvujem na svim izlozbama male grafike (mini print) u svijetu.Pet je vodecih - Cadacgues u Spaniji,Toronto,Seul,Kalifornija,Jokoha- ma.Na jednoj od njih,kolege su predlozile da neko od nas, najbolje u Slove- niji,organizujemo jednu izlozbumale grafike.Bilo je to 1991.godine,kada je sve bilo jos koliko,toliko normalno.Ideju sam, naravno prihvatio i odlucio da to pripremim sam,bez pomoci institucija.A onda je doslo do svega sto je te go- dine zapocelo na ovim prostorima i u cemu su BIH i Sarajevo najvece zrtve.Ta- da sam odlucio da uz tu izlozbu, organizujem i International Sarajevo Art Aid, odnosno,pozvao sam kolegegraficare iz cijelog svijeta da poklone svoje jedno djelo za revitalizaciju odjela grafike na sarajevskoj Likovnoj akademiji.Sara- jevo sam dobro poznavao, u njemu sam,zajedno sa studentima drugih likovnih akademija iz Jugoslavije bio nekoliko puta,organizovali smo studentske izlozbe u Kolegium artistikum, druzili smo se, aonda me je televizija zapocela zasipa- ti slikama kako bombarduju, raketiraju i ubijaju moje prijatelje.To me je raz- ljutilo, rekao sam da nesto moram uraditi, pomoci.Saznao sam kakvu je aktivnost pomoci jos od pocetka sukoba u Hrvatskoj pokrenuo slovenski PEN i mislim da je moj poziv grafickim umjetnicima iz cijelog svijeta slican toj akciji.
Kakav je bio odziv?
```
   - Odazvalo se 248 umjetnika iz 35 zemalja i svaki je dao grafiku za 
```
Sarajevo.Prvo je stigla grafika iz Australije.Tada me postalo strah.Imam nesto sto nije moje,sto treba cuvati,paziti,svaki dan sam vukao dvadesetak koverata sa grafikama sa poste.Morao sam unajmiti poseban trezor u koji sam ih pohra- nio... To je bila za mene velika satisfakcija,da su grafike stigle, da su se okupili umjetnici iz cijelog svijeta da pomognu umjetnicima koji dozivljavaju katastrofu u kojoj ne ubijaju samo umjetnost,nego i njih licno, na jedini na- cin dostojan umjetnika.Ovim su umjetnici,od kojih mnogi nikad nisu ni culi za Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo ili, ako su culi, ne bi ih mogli pokazati na karti, dokazali da jos postoje ljudi,kao sto je Presern napisao, misle dobro, za razliku od onih koji ne misle dobro, da postoje ljudi koji su spremni poma- gati, daimaju veliko srce.

Sve ovo,naravno, ne treba objasnjavati sarajevskim umjetnicima.Oni su dozivjeli takvu tragediju daim je sve jasno.Objasnjavati treba ovim drugim ljudima koji mirno sede pred televizorima i gledaju sta se to dogadja samo 400 kilometara daleko kao da ih se to ne tice, a ljudi iz Japana,Kine,Portorika, Islanda,pokazalisu da ih se to i te kako tice.

To jesve bilo sredinom 1992.godine.Sta je bilo dalje?
```
    - Sve grafike,pisma,posvete Sarajevu, skupljene su do sredine 1993.
```
godine i u decembru mjesecu otvorena je velika izlozba "Sarajevo Art Aid" u Mariboru.Za te dvije godine,uradjen je ogroman posao.Akcija je dozivjela velik odjek u svijetu.Obisao sam nekoliko evropskih zemalja i svuda dobio podrsku, posebno u Njemackoj, Belgiji i Holandiji.Tada smo formirali i medjunarodni ziri,koji ce ocijeniti grafike i dati "pecat" cijeloj stvari.Kod direktora Kunsthalle (Sale umjetnosti,op.p.) u Bonnu, ideja je objerucke prihvacena.Mo- ram reci da je takav odziv bio kod svih umjetnickih institucija u inostran- stvu,kako u Evropi,tako u Kanadi i Americi.Dobio sam masu podataka,adresa... Obisao sam i razgovarao sa svojim kolegama u Hrvatskoj i Srbiji.Ispricao sam im kakvu ideju imam i najveci broj je odmah bio spreman da ucestvuje u akciji, da dadne svoje grafike za Sarajevo.Svi su rezonovali isto: "Ko sljivi politi- care, neka kolju, mi smo umjetnici i moramo zajedno nastupati protiv takve politike ...." Onda su mi sa naseg Ministarstva inostranih poslova,kada sam trazio podatke koje papire moram obezbjediti, indirektno preporucili da zbog embarga uopste ne dolazi u obzir da moji prijatelji iz Beograda i Novog Sada izlazu ili salju grafike u Ljubljanu.Kada sam im to javio, u svim telefonskim razgovorima su se interesovali kako akcijatece i ponavljali su da su spremni da u njoj ucestvuju.Hocu reci da se nisu svipromjenili, neki jesu, ali mi koji smo zajedno bili u Sarajevu, u drugim grafickim kolonijama sirom Jugoslavije, ostali smo isti.I danas mi javljaju:"Dacemo sve sto zatrazis,pa neka nas zato i zajebavaju.Sta nas briga sto se drzave svadjaju..." Ja cu nastaviti da na tome radim.
Kako je proteklo otvaranje izlozbe?
```
  - Otvaranje je bilo 9.decembra 1993.godine u galeriji Rotovz u Maribo-
```
ru.Doslo je ogromno ljudi, dosli su i oni ljudi koji su, od strane drzave pla- ceni da se bave umjetnoscu i svi su tada aplaudirali i tapsali po ramenima.Zna se kako to izgleda, a jedini covjek koji je stvarno pomogao bio je Joze Oster- man, drzavni sekretar za kulturu. O izlozbi je mnogo pisano, ali uglavnom u inostranstvu.
Jeste li dobili kakvu pomoc od strane ambasade BIH u Ljubljani,jer je cijela stvar vezana za pomoc umjetnicima BIH?
Od pocetka smo obavjestavali ambasadu o akciji.Na zalost, kada smo za diplomatske predstavnike u Sloveniji organizovali posebnu posjetu izlozbi, medju trideset ambasadora i njihovih supruga, nije bilo nikoga iz ambasade BIH.

Naravno, u ambasadi BIH sam pokusao dobiti odgovor na pitanje sta sa 248 grafika koje su umjetnici poklonili sarajevskoj Akademiji.Moja prva ide- ja bila je da se na velikoj aukciji, negdje u Evropi, grafike prodaju a za do- bijeni novac kupe masine,boje,filmovi,papir, za obnovu Akademije i da se to preda u Sarajevu.Tada sam dobijao vijesti da je Akademija srusena,trazio sam kontakt sa prijateljem Petrom Valdekom, saznao sam da je ranjen, culo se da je i profesor Dzevad Hozo, kojeg nisam osobno poznavao, stradao.A onda, jedne ve- ceri,nedavno, na ljubljanskoj televiziji vidim kako novinar Joze Hudecek raz- govara sa profesorom Hozom - u Ljubljani. Bilo je to povodom otvaranja izloz- be "Umjetnici BIH za slobodnu BIH" u ljubljanskoj Narodnoj galeriji.Odlucio sam da odem u hotel,pronadjem profesora Hozu,kazem mu ko sam, sta radim i za- trazim pomoc.Prije toga odem Janezu Pirnatu,velikom umjetniku, sve mu ispricam, on odmah okrene telefon i u nekoliko minuta objasni Hozi o cemu se radi.Tada je sve krenulo.Hozo je veliki covjek i odmah je dogovorio kontakt sa ambasado- rom BIH,koji bi sigurno propao, da nije bilo profesora Hoze.

Sta je bilo tako naopako ?
```
    - Ambasador se negdjestrasno zurio, rekao je da prvi put cuje za 
```
cijeli projekat i rekao da bih ja te grafike, da sam mogao, prodao za par hil- jada maraka.Doslovno je rekao:" Da ste vi mogli to prodati za 40, 50 hiljada maraka vi bi to prodali, ne bi bili ovdje.Vi to niste mogli, a ja cu sad da okrenem par telefona i dobijem te pare!" Profesor Hozo je tada suvereno nastu- pio, utisao ga, ja nisam htio reci da su dosadasnji troskovi oko izlozbe pre- vazisli 200 hiljada maraka, bio sam bijesan zbog ponasanja tog cinovnika, ali doci ce vrijeme da nekim ljudima u lice kazem sta mislim o njima.Uglavnom,pro- fesor je smirio stvar, sastanak je bio takav kakav je bio, a mogao je biti jos gori.Hozo nesto zanci u svijetu, za razliku od nekih drugih ljudi.Nadam se da ce se, kada se grafike prenesu u Sarajevo, mnogi ljudi zastiditi sto se nisu odazvali, ili sto su se odazvali kako su se odazvali.

Uglavnom sa profesorom Hozom sam se dogovorio da se grafike ne prodaju, jer situacija na Akademiji nije tako tragicna kako smo culi.Izlozba ce u cjelini biti,jednog dana, prenesena u Sarajevo i ja se nadam da cu biti prisutan tom prilikom. Tada cu biti najsretniji, jer ce zbirka doci u prave ruke. Moj jezik je jezik umijetnosti, nije jezik politike i politicke birokra- tije.Kad budem u Sarajevu prodavao grafike sa posvetama umjetnika iz cijelog svijeta sarajevskim umjetnicima, recu cu da mi jepao kamen sa srca, jer sam bio vlasnik likovnih djela koja nisu moja, nego pripadaju nekom drugom.Sada su tu, pogledajte ih i pomislite na to da su negdje u nekoj Sloveniji neki ljudi mislili na vas, na ono sto podnosite i u cemu uspjevate i zivjeti i stvarati. Nista drugo me ne zanima. Zelim da to docekam, da docekam ono sto mi je rekao profesor Hozo: "Ako zelis da se obrijes, ponesi sa sobom kanister vode..."

ZORAN ODIC, AIM