EKONOMISTI VLADI NE VJERUJU

AIM, ZAGREB, 25.1995. Samo sedam dana nakon sto je povukao svoj "jaki potez", to jest otkazao mandat UNPROFOR-u, cime je uzburkao cjelokupnu svjetsku diplomaciju, jer nema zemlje koja je pozdravila ovaj cin, dr. Franjo Tudjman iznudio je jos jednu veliku odluku: nagovorio je Nikicu Valentica da do narednih izbora ostane predsjednik Vlade. Valentic je, sto zbog zdravstvenih, sto osobnih razloga, namjeravao pocetkom ove godine reci zbogom politici, ali nakon visekratnog i visesatnog nagovaranja, u kojem su prevagnuli nacionalni interesi, odlucio je da nastavi svoj sadasnji posao i Tudjmana rijesio jedne velike brige.

Tako su pala u vodu nagadjanja tko bi mogao biti sest hrvatski premijer, a moguce alternative bile su sadasnji ministar vanjskih poslova Mate Granic, potpredsjednik Vlade i tvorac "hrvatskog ekonomskog cuda" Borislav Skegro, te Jure Radic nekadasnji predsjednikov sef Ureda, a sada ministar obnove.

Sad predstoji tek laksi dio posla kako naci pet novih ministara na cetiri upraznjena i jedno novo mjesto. Donedavnog ministra poljoprivrede Ivana Tarnaja, koji je dao ostavku iz zdravstvenih razloga, ali nije nikakva tajna da je imao i dosta putra na glavi, a uz to se suprotstavio Valenticu oko novca u budzetu predvidjenog za poljoprivredu, najvjerojatnije ce naslijediti Vlado Bicanic. Marina Dropulic-Matutinovic najozbiljniji je kandidat za mjesto ministra gradjevinarstva, koje je upraznjeno nakon ostavke Zlatka Tomcica koji je izabran za predsjednika Hrvatske seljacke stranke. Josko Zavoreo spominje se kao buduci ministar rada i socijalne skrbi, a dolazi na mjesto Ivana Paraca, koji ce po svemu sudeci na mjestu generalnog direktora HRTV-a zamijeniti Antuna Vrdoljaka. Vrdoljakov odlazak inace se u Hrvatskoj komentira kao nesto sto je bilo za ocekivati, jer vec dugo se prica o njegovoj smjeni, a dobro upuceni tvrde da je trebao odletjeti jos onda kada se to dogodilo Tomislavu Marcinku. Ministar privatizacije bit ce Ivan Penic, koji je do sada bio na celu drzavnog Fonda za privatizaciju.

Najvece je pak iznenadjenje sto se medju imenima buducih ministara spominje i Branimir Glavas, sadasnji osjecko-baranjski zupan, kojeg Tudjman vec duze vrijeme ima namjeru maknuti sa tog mjesta i smjestiti ga negdje blize oku. Njemu ce biti ponudjeno mjesto ministra useljenistva, a u njegovu osjecku rezidenciju mogao bi useliti Ivica Vrkic, nezadovoljnik iz Hrvatske narodne stranke, koji je spreman staviti se na raspolaganje HDZ-u.

Bez obzira sto odlazak Vrdoljaka i Glavasa, te pristupnica Vrkica imaju odredjeni znacaj, cini se da su to tek sitnice prema Valenticevom pristanku, cime je Tudjman rijesio kljucno kadrovsko pitanje i zapravo posredno ojacao svoju stranku, jer Valentic je nesumnjivo najpopularniji hrvatski politicar.

Oni koji dobro poznaju Valentica, a pogotovo poznavaoci stvarne ekonomske hrvatske situacije, ipak se pitaju zasto je "veliki igrac", kako mu tepa i drzavna stampa, pristao pogaziti rijec, te sto ce zapravo biti posljedica njegova ostanka u premijerskoj stolici? Valentic, naime, nije toliko naivan da bi i sam povjerovao u ono sto prodaje narodu i jako dobro zna da sadasnja vladina politika, odnosno stabilizacioni program, na duge staze ne moze dati obecane rezultate. Zasto onda nije otisao na vrhuncu slave, kada je kuna stabilna, cak stovise kada kurs njemacke marke uporno pada?

Naime ozbiljnim analiticarima i ekonomistima je jasno da se samo tim kreditom (cvrsta kuna) ne moze dalje, a da hrvatska istodobno nema strategiju razvoja, nema plan kako ozivjeti proizvodnju, kako povecati nezaposlenost i standard, osnaziti izvoz i uci u medjunarodne privredne i financijske tokove. Vecina od 14 ekonomista sto je sudjelovala u "Vjesnikovoj" anketi o gospodarskoj politici vlade u 1995. godini nije stedila rijeci kritike i nevjerice. Tako prof. dr. Maro Crkvenac kaze da "iako se uspjesi na suzbijanju inflacije ne smiju potcjenjivati, ne smije se ostati ni na neinflaciji kao samoj sebi svrsi". Crkvenac dalje primjecuje da je upitan i predvidjeni rast proizvodnje od sedam posto, jer se ne vidi na osnovu cega je izvucena ta projekcija. Ali na osnovu novog budzeta, koji sada iznosi sest milijardi dolara, sto je polovica bruto nacionalnog proizvoda, jasno je da ce i dalje rasti javna potrosnja i da ce dalje dolaziti do preraspodjele na stetu placa i mirovina, te akumulacije.

Prof. dr. Dragomir Vojnic pak primjecuje da se, osim teorijski, nekakav ozbiljan razvoj ne moze ocekivati pri nultoj stopi inflacije, a Guste Santini zakljucuje da 1995. godina ne ostavlja mjesta optimizmu. On se zalaze za tvrdu ekonomsku politiku, ali ne i razarajucu kakva je ponudjena u Memorandumu vlade. Stjepan Zdunic uz citav niz primjedbi iznosi da su najvazniji indikatori deflacijskog i recesijskog stanja socijalni protesti u obliku strajkova. To su vrlo ozbiljna upozorenja za potrebu utvrdjivanja strategije razvoja, koja ce bolje odgovarati narodnim ocekivanjima u vlastitoj suverenoj drzavi. Dr. Zdunic posebno upozorava da se bez politike realne depresacije kune u srednjorocnom razdoblju ne moze ocekivati rast izvoza roba i usluga, koji bi bio dovoljan i realan za ozbiljan napredak u izlasku iz ravnoteze podzaposlenosti u ravnotezu pune zaposlenosti, povezane s ravnotezom u bilanci placanja. Najavu pune konvertibilnosti kune Zdunic smatra apsolutno preuranjenom, jer je za to potrebna liberalna kapitalna bilanca u cjelini placevne bilance zemlje.

Dr. Drazen Kalodjera tvrdi da vlada nema osmisljenu strategiju gospodarskog razvoja, niti u cjelini, niti u svojim parcijalnim strategijama restrukturiranja i privatizacije. Primjerice, u graditeljstvu, koje sada radi sa 30 posto predratnih kapaciteta, posebice u stanogradnji koje je sada desetak puta manje nego prije rata. Danas su u vladajucim krugovima, kaze Kalodjera, snazno prisutni, ne samo prikriveno, real-socijalisticki, odnosno populisticki stavovi da je drzavna vlast vaznija od efikasnosti i da ce drzavna birokracija od podrzavljenog gospodarstva napraviti uspjesne i konkurentski sposobne ekonomske subjekte, iako svo svjetsko iskustvo dokazuje suprotno. I dok se neke druge postkomunisticke zemlje, koje su krenule u tranziciju s daleko losijih pozicija nego Hrvatska, danas bave postprivatizacijskim problemima internacionalizacije i restrukturiranja banaka, poduzeca i trzista, Hrvatska jos nije donijela ni zakon o privatizaciji podrzavljene privrede, kaze Kalodjera.

Dr. Mladen Stanicic smatra da ce hrabre projekcije o sedam postotnom rastu proizvodnje, uz skoro minimalnu inflaciju, biti moguce ostvariti uz dva glavna uvjeta: da se odrzi stabilnost drzavnog budzeta i da se u bankama provede trzisna transformacija, koja se sada naziva sanacijom. Prof. dr. Vladimir Veselica takodjer smatra da je hrvatska financijska infrastruktura nerazvijena. U bankarskom je sustavu neminovno otvoriti dinamicne procese pluralizacije, staviti teziste na reformu bankarskog sustava, a manje na sanaciju, jer hrvatski financijski sustav mora biti kompatibilan s razvijenim zemljama.

Prof. dr. Vlatko Mileta ostro obracunava sa tezom kako je rat kriv za sve, a zatim navodi niz primjera zasto to nije tocno. Kao prvo vlada nije pokrenula proces gospodarske obnove. Ucestale promocije novih poduhvata vise su manifestacija nego sto imaju stvarni ucinak. Po svim osnovnim gospodarskim pokazateljima reprodukcijska sposobnost i dalje klizi na nize. Rat nije kriv sto su novcarske institucije zdravi novac (realnu stednju) pretakale u dubiozne kredite s kojima je kupovana konkretna imovina. Rat nije kriv sto su banke naslijedjenom manirom iz proslosti emitirale goleme kolicine kreditnog novca i tako upumpavale u hrvatski gospodarski prostor dodatnu inflaciju i iz toga izvlacile ekstra dobit za koju se zna gdje je zavrsila. Uostalom, pita Mileta, gdje toga ima u svijetu da neka banka pasivu prebacuje u aktivu i tako umjesto u stecaj sasvim uredno i dalje posluje (radi se naravno o Privrednoj banci koja je sluzbena drzavna i HDZ banka)? Mileta dalje prigovara vladi sto je proces privatizacije promatrala iz prikrajka, jer kao navodno to nije njen posao. A ako vlada ne vlada u podrucju koje je sudbonosno za buducnost Hrvatske, onda je pitanje da li uopce vlada ili je naprosto transmisija neke druge vladavine, kategorican je Mileta.

Sve u svemu vrlo mnogo kritike, uz pohvale za suzbijanje inflacije, a osnovna je crta opaski da ne postoji program, ako i to nije program, kako bi to rekao Crkvenac. Valentic je sigurno procitao sto ekonomisti misle, a nista njezniji nisu bili ni na svom skupu u Opatiji, pa je pitanje zasto onda ipak preuzima rizik da upropasti image najuspjesnijeg hrvatskog premijera? Pogotovo sto mu na ruku ne ide i otkaz UNPROFOR-u sto ce hrvatsku sa 128. mjesta rizicnih zemalja spustiti za jos desetak-dvadeset mjesta, a pored toga odlaskom plavaca otici ce i oko 250 do 400 milijuna dolara bez muke i truda, sto je znacajno za cuvanje cvrstog kursa kune. Valentic sigurno zna da je vec u prosincu bilo problema sa punjenjem budzeta, a to je mjesec kada bi se trebalo najvise trgovati. Vladini ljudi su pomislili kako trgovci lazu i kradu, cega ima masovno, ali bili su iznenadjeni kada su kontrole pokazale da od ocekivanog prometa u mjesecu kada su Bozic, Nova godina i drugi praznici darivanja gradjani trosili kao da je sve redovno. Kako? Pa, tako, ljudi vise nemaju novaca. A sto ce se tek dogoditi ove godine kada je budzet 50 posto veci nego lani, a realne place padaju?

Neke sitne naznake dobrog vjetra dolaze iz Evropske unije koja je spremna omoguciti Hrvatskoj ukljucivanje u financijske i robne tokove, ali ako preispita svoju odluku o UNPROFOR-u. To je, dakle, tek daleki vrabac na grani, pa zato Valenticev pristanak treba povezati i sa mogucnoscu prijevremenih izbora, jer do tada kuna ce izdrzati, a UNPROFOR jos nece morati otici. A Valentic ce i onda biti zapamcen kao naj, naj... A, zna se, poslije mene potop. GOJKO MARINKOVIC