ISPOVJEST JEDNOG OBICNOG RATNOG PROFITERA

SAMO DA OVO POTRAJE

AIM SARAJEVO, 21.01.95. Mnogo sam se prepao: ako rat prestane, sta cu onda? Jedino me tjesi da nisam sam. Iste brige imaju i Alija Izetbegovic, Tudjman, Milosevic, a pogotovu zlocinci Karadzic, Mladic i ostalih deset hiljada. Ali ta mi utjeha ne vrijedi mnogo. Svi ce oni naci novo zaposlenje, neko u banci i oko banke, neko u turizmu - obigravace svjetske metropole, a neko ce mozda ipak i dobiti samacku sobu s lijepim pogledom na ozelenjelo lisce, nebo s oblaccicima i ptice u letu.

A mnogo je fino bilo dok je ovuda pucalo. Istina, neko ostane bez glave, neko bez noge, mnogima je kucu "pojela maca", ali barem su oni za koje se znalo da im je glava mnogo vrijedna, koji su svakodnevno bili na braniku svoje domovine (iako se ne zna kolika je i kako se zove), znali da zive. I ja sam veoma dobro zivio preko tih svojih predstavnika. Nema gdje me po svijetu nisu predstavljali i mnogo su fino govorili o meni: te dobar, te posten, ne bi ni mrava zgazio, samo se u Boga uzda, pazi drugoga, pameti ima na pretek, a eto ipak zrtva.

Necu da se zalim, kao zrtva sam se dobro snasao. Lijepo sam umio i pocljao Ljubijankica, stocovao mu brcice, pa ga poslao u svijet da kao pravi brico obrije tamo neke. Posebno je dobro radio na Bliskom Istoku, pa mi je taj Istok postao blizi jer sam se fino okoristio, dali su mi pare za dzamiju, pare da proucavam stare knjige kako bi mi ne samo istok, nego i stari srednji vijek, bio blizi i drazi. A zahvaljujuci ne samo Ljubijankucu, nego i mnogim nasim trgovackim putnicima, lova je meni - kao zrtvi - kapala sa svih strana. Tako je, primjera radi, visak velikog pakistanskog nacionalnog dohotka presao u moj dzep. Zapravo, jos nije bas u mom dzepu, ali je na putu preko mnogih banaka, na sigurnom tekucem racunu. Taj racun svakodnevno tece, pa ce valjda da i do mene dotece.

A dok je bio rat, mnogo sam bio i zaposlen. Preko tetkinog sina i strininog zeta dobio sam nekoliko ratnih obaveza, pa sam se obavezao da cu raditi po cijeli dan. Tako sam i cinio. Ustajem ujutro i prvo provjerim da li mi radi televizor kojeg napajam strujom preko zice koju sam, svojim radom, spojio sa kancelarijama nasih privrednih preduzeca koja rade - punom parom. U njihovim se prostorijama svakodnevno pusi para od kuhanja kafa i spremanja dorucka.

Onda gledam televiziju i aplaudiram nasim borbenim pjesmama, dajem podstreka vladajucoj stranci koja tako lijepo, demokratski javno, govori preko tih javnih medija o svojim uspjesima. Jer, kako ce da uspiju u svojim namjerama da nam svima bude jednako, narocito nama Bosnjacima, ako im ne damo podrsku na svakom koraku? Uostalom, davali mi njima, ne davali podrsku, oni znaju svoj put!

Ukoliko nisam u kuci, onda sam na mnogim radnim zadacima. Padnem s nogu obilazeci razna dobrotvorna drustva koja dobro tvore svima, a nekima i vise. Da bih i ja bio u tom visku, treba ih obici i predstaviti se na najbolji nacin: nekima kao dobar vjernik musliman, drugima kao katolik bez premca, Francuzima i Englezima kao protivnik islama, AMerikancima kao antikomunista i demokrata, a skandinavcima objasniti da sam u ovom ratu spasio puno pasa i macaka. Svemu se tome ucim od Ejupa Ganica, ili recimo naucnika kakav je pravno-ekonomski strucnjak Kasim Begic, koji su u onom bivsem rezimu bili pametni, isto kao i u ovom, a bice, nadat se, i u svakom drugom.

Najveci moj radni doprinos jeste sirenje istine o Bosni. Da bi tu istinu prosirio uzduz i poprijeko, treba opet uzduz i poprijeko putovati. Te ti ja uzmem putni nalog od raznih ministarstava, od privrednih, sportskih i kulturnih drustava, hodam po bijelom svijetu i pricam o nasim crnim danima. Sa nasim izgnanicima suosjecam u njihovoj nostalgiji, kazem im da je to najteza nesreca sto covjeka moze snaci, teza nego od granate izgubiti ruku ili u ledenoj sobi cvokotati ispod jorgana u skojaskom odijelu. Ja tako nasima tamo sirim istinu, a oni i stranci potom siroke ruke pa daju za nasu napacenu djecu. Najvise pomazem izbjeglicama da se vrate u svoje stanove, tako sto im uzimam adrese tih napustenih stanova a onda te podatke stavim na sigurno i pravo mjesto.

Joj, kad se vratim u Sarajevo, sto mi je drago, sto se veselim. Znam po mjesec dana da se proveseljavam po kafanama, a bogami i u svojoj kuci sa najblizim i najmilijima. Od te istine sto sam je sirio dotekne mi nekoliko mjeseci, pa onda opet na put.

Sad sam u velikoj nezgodi, sta ako rat zaista stane? Moracu u neku ambasadu, makar bio i portir, jer ce se itina sama prosiriti. Moram nekako dosapnut UNPROFOR-u i Aliji da jos malo produze ovako kako je. Sve u svemu, nije ni lose.

SEAD FETAHAGIC