ZASTO TUDJMAN OTKAZUJe UNPROFORU

AIM ZAGREB, 16.1.95. NAkon sto je hrvatski predsjednik Tudjman otkazao UNPROFOR-u, bilo je logocno ocekivati vrlo ostru osudu iz Beograda i podrsku iz Sarajeva, ali se nije dogodilo ni prvo ni drugo. Lanac sutnje nastavlja se i u samome Zahrebu, jer ni u Hrvatskoj se zasad ne obaziru na mlake osvrte na dosad najjaci, "povjesni" potez hrvatske diplomacije. Trenutno stizu telegrami podrske vrhovnistvu koje salju stranke, pojedinci, "lojalni" Srbi i drugi, pa se jos jednom potvrdjuje da je kolektivno brzojavljanje neiskorjenjena tradicija koja je lakocom odoljela najvecim politickim promjenama - no sigurno je da sutnja ili rutinsko reagiranje u susujednim metropolama nece moci ostati dulje nezamjeceno.

Beograd je potpisnik Vanceovog plana, koji je prema rasirenoj iako ne sasvim tocnoj interpletaciji trebao "zastititi Srbe" u Hrvatskoj, pa ako se drugi potpisnik - Ujedinjeni narodi - uskoro bude morao svtvarno povuci, njegove obaveze se unekoliko udvostrucuju. S druge strane, u Sarajevu vec mjesecima nestrpljivo cekaju da se iz zahladnjelih odnosa Zagreb- BEograd (jednogodisnji rezultat "normalizacije" je da trenutno nema ni diplomatskih kontakata na kojima je dogovorena) izrodi neka veca iskra. No, zasad je, koliko do Zagreba dopire, na Tudjmanov otkaz UNPROFOR-u pozitivno reagirao samo dio sarajevskog tiska, solidarizirajuci se s proigranim hrvatskim strepljenjem. Sluzbeno Sarajevo jos suti, ikao je tesko pretpostaviti da je zateceno odlukom Zagreba i da, kao vecina drugih, tek sada sabire dojmove te neocekivane odluke. Jer, neposredno prije Tudjmanove otkazne poslanice, u Zagrebu je bio Ejup Ganic, a prilicno je vjerojatno da je hrvatski predsjednjik njemu barem natuknuo mogucnost da se Hrvatska odluci na ovaj krajnji korak.

Logicnije je zato pretpostaviti da Sarajevo suti ne iz neobavjestenosti, nego iz procjene nekih drugih cinjenica koje su im naprotiv sasvim dobro poznate. Rijec je o evidentnoj krizi medju partnerima jos nekonzumiranog federalnog braka, koja se razbuktala svadjom u Zenici oko podjele celnih funkcija u Federaciji, i od tad se ne smiruje. Podjela funkcija zacijelo nije najgorucija u odnosima dviju strana, i vjerojatno je da bosnjacki partner ne bi toliko inzistirao na tome da su Hrvati bili voljniji podrzati vojne planove i akcije Armije BiH, posebno ambiciozne potkraj prosle godine. No, pokazalo se da kada su se hrvatske postrojbe i odlucile, poslije gotovo dvogodisnje apstinencije, uci u okrsaj s bosanskim Srbima, to nije bilo nimalo u funkciji obrane Federacije, nego je imalo druge ciljeve (teritorijalno zaokruzivanje i utvrdjivanje "Herceg-Bosne", te opkoljavanje Knina s bosanske strane gdje nije "zabranjeno" ratovati). Tako se Bosnjacima mozda i jednom za svagda osvijetlilo da ulazak Hrvata u rat sa srbima ne mora znaciti i svrstavanje na njihovu stranu. Stvovise, glasine da je opkoljavanje Kinina mozda cak dogovoreno izmedju Zagreba i Pala u sklopu novog plana o podjeli BiH (za koje je Silajdzic javno potvrdio da su mu poznate) mogle su samo podgrijatu sumnju da se obnavlja staro pravilo da Srbi i Hrvati, i kada ratuju, jos stignu sasvim uspjesno trgovati na racun trecih.

Da sarajevo ima razloga za oprez i skepsu potvrile su ovih dana i izjave nekih hrvatskih politicara u BiH koji su dosad pazljivo vagali rijeci i pazili da Federaciju ne opterecuju licitiranjima tko je zasluzan za njenu uspostavu, a tko za opstruiranje i politiku dvostrukih strandarda. Tako je Kresimir Zubak na nedavnoj proslavi godisnjice jedne od postrojbi HVO-a na Kupresu uputio sve optuzbe za neostvarivanje federalnog sporazuma na bosnjacku adresu - odnosno muslimansku, kako se odskora opet sve cesce govori - dok je hrvatske otpore letimicno spomenuo kao pojedinacne, dakle slucajne. Ipak, malo je tko ocekivao od uvijek odmjerenog Zubaka da ce prevaliti preko usta i sluzbeno jos nepreporucljivu formulaciju "Herceg-Bosne" kao drzave u tranziciji izmedju BiH i Hrvatske. Rekao je, medjutim, bas to i vise, ustvrdivsi da Lijepu nasu ne cine samo Istra, Dalmacija, Zagorje i Slavonija, nego nista manje do Hercegovina i Bosna. To ocito znaci da sada i Zubak, koji je dugo ustrajavao na tvrdnji da i Srbi imaju pristup BH Federaciji, odustaje od toga i priklanja se formuli podjeljene BiH.

Valjda da se ne bi pomislilo da se izreceno Zubaku tek omaklo ili da se "salio", odmah se zatim oglasio nikada saljivi hercegovacki "jastreb" Ivan Bender i pojasnio da Bosne i Hercegovine "vise nema". A ako i opstane, "u sto ja previse ne vjerujem, onda bi mogla opstati kao labava unija u kojoj ce jedan dio pripasti velikoj Srbiji, a drugi ce se konfederalno povezati s Republikom Hrvatskom." Ovdje treba napomenuti da je Zubakova izjava dosla nekoliko dana prije, a Benderova nedugo poslije sastanka sto ga je u Zagrebu odrzao Tudjman s kompletnim drzavnim, stranackim i vojnim rukovodstvom hercegovackih Hrvata. Bilo je to uoci otkazivanja UNPROFOR-u i vrlo je vjerojatno da su tada razmatrani, kao dio istog paketa, i taj otkaz i vidljivo ubrzane pripreme da se dio BiH konfederalno "usise" u Hrvatsku. Tome u prilog govore i izjave najvisih hrvatskih diplomatskih predstavnika (Mate Granic) da Hrvatska ne moze dozvoliti da se za susjednu drzavu trazi, i mozda i nadje, zavrsno rjesenje, dok se Grvatsku ostavlja na kruhu i vodi nejasnih i potpno neizvjesnih obecanja.

Tudjmanovo deloziranje Ghalijeve "bezube vojske" ocito smjera preokrenuti tako postavljene polove reatne krize i nametnuti Lijepu nasu kao prioritetno pitanje, dok bi se Bosnu povuklo u diplomatsku scenu (pri tome se zacijelo kalkulira da bi u tom nevidjelu bilo lakse iskoristiti ju za prebijanje racuna medju akterima krize u Hrvatskoj). Ostaje jedino da se pokusa predvidjeti koliko se u ovom transferu krize u Hrvatsku, u nju prenosi i opasnost od novog rata. Tudjman je vec u otkaznoj poslanici naglasio da Hrvatska ovim ne kuvertira rat sa Srbima, a u nekoliko javnih istupa poslije je tu tvrdnju i razradio, i to, za njega neuobicajeno realnim nijansiranjem elemenata nove situacije. "Razumije se, kazao je, ne mozemo biti totalno sigurni kako ce se dogadjaji razvijati, ali uvjeren sam da nece biti nekog novog rata izmedju Hrvatske i Srbije."

Tudjman, dakle, priznaje da je poduzeo, kako kaze, "korak visokog rizika" (nigdje se ne ogradjuje da nece biti rata i s "Republikom Srpskom Krajinom"), ali odnekud zna da to nece dovesti do novog velikog rata. Zbog cega? Zbog nekog dogovora u kome posredovanje UNPROFOR-a vise ne bi bilo potrebno? Da li s tim u vezi nesto govori izjava novog tajnika HDZ-a Zlatka Canjuge da ocekuje kako ce SR Jugoslavija priznati Hrvatski bas do poceka proljeca (koji je poslije povucen i kao granica za odlazak mirovnih snaga UN)? Ako je suditi po tih nekoliko izjava, hrvatsko vrhovnistvo se ocito nada da bi do isteka mandata UNPROFOR-a mogao biti dogovoren "mandat" s Milosevicem oko izrucenja "Krajine" Hrvatskoj, pri cemu se izricito trazi od svjetske zajednice da ne bude na putu novim mirovnim nastojanjima hrvatskog rukovodstva (nudi joj se samo "nadzor" nad time). Ovim postaje shvatljivije sto nije trebalo dugo da se docekaju i izjave s hrvatske strane kako bi "nakon 31. ozujka moglo doci i do jednog drugacijeg mandata UNPROFOR-a, jasno uz hrvatsku suglasnost" (Vladimir Seks).

Kao sto se vidi i iza naizgled posve ultimativnog govora hrvatskoh predsjednika ostalo je nesto manevarskog prostora za pregovore, ali sada samo s Beogradom. Ostaje jedino da se vidi sto znaci blaga, gotovo nezainteresirana "zabrinutost" koju je on iskazao. To je, istina, postao ustaljeni obicaj nekoliko posljednjih mjeseci, ali ovaj put Beograd vjerojatno ipak nece moci uskratiti izravan odgovor i praviti se da mu nije poznato sto sto uzbudjeno vrhovnistvo od njega ocekuje.

MARINKO CULIC