NA RUBU ZIVOTA

ZINETA, PROGLASI GA MRTVIM...

AIM SARAJEVO, 14.1.94. Hoce li cetvoromjesecno primirje potpisano u Bosni pomoci da se razjasni veliki broj slucajeva koji se zvanicno vode kao nestali, pitanje je na koje odgovor zeljno iscekuje nekoliko hiljada familija. Svoju nadu i strepnju tako prozivljavaju Zineta Okic, njena dvanaestogodisnja kci Adisa i cetrnaestogodisnji sin Adis. Oni su 24. jula 1992.g. protjerani iz sela Donji Garevci i sada zive u Sarajevu, u dvosobnom stanu Zinetine sestre i zeta Azema Omerovica u kome obitava ukupno devetoro ukucana. Njihova sudbina u ovom ratu je jedna od hiljada onih gdje su se ukrstile silnice stradanja, nadanja, naslijedjenih obicaja i krutih administrativnih propisa, u nerazmrsiv cvor cije razrjesenje moze donijeti samo eventualni kraj rata.

Zinetin muz Emsad Okic odveden je jos 2. juna 1992.g. u logor Keraterm. Od toga dana Zineta ne zna nista o njemu. Odveli su ga jednog, po njih kobnog dana, bez mnogo objasnjavanja ili navodjenja razloga. Zineta prica: " Vidjela sam ih kroz prozor kako zaustavljaju kombi ispred naseg dvorista. Reko': Evo ih! On, kao da se nadao. Promijenio je boju, a nama je rekao da budemo mirni. Taj dan su samo njega iz sela odveli. Nadala sam se, pokusavala preko nekih komsija da mu doturim cebe ili hranu, ali

1. jula 1992.g. odveli su i nas. U sabirni centar Trnopolje. Tamo smo bili dva mjeseca, a onda su nas teretnim kamionima prebacili na Vlasic, preko nasih linija. Smjestili su nas tu, gdje smo ostali vise od godinu dana, a onda je Emsadov brat iz Hrasnice dosao po nas i odveo nas u Sarajevo. Evo nas kod Azema, i da nam nije njega neznam sta bi ni kako bi..."

Prica ove prognanice, iako dramaticna, ne bi bila drugacija od hiljada slicnih u ovom ratu, da nije njenog drugog dijela koji se odnosi na odvedenog muza. Jedino sto od njega trenutno ima je famozna Potvrda izdata u Drzavnoj komisiji za razmjenu, broj 05/94 od 2.5. 1994.g. na kojoj pise da se "Emsad Okic vodi u evidenciji nestalih, a prema podacima dobivenim od predstavnika agresora, Medjunarodnog crvenog krsta, izjavama razmijenjenih, oslobodjenih i prebjeglih, te clanova porodice." I nista vise. Osim nade. Odlazila je Zineta na mnoge adrese: u Medjunarodni crveni krst gdje joj je jedna sluzbenica rekla da oni i ne znaju za logor Keraterm, u Udruzenje kraisnika, u Drzavnu komisiju za razmjenu zarobljenika... Niko nema ni jednog podatka vise.

"Nisam htjela u inostranstvo, prica Zineta,sve se nadam doci ce. Ide ova razmjena, ide ona... koga god pitam, neko kaze on je tebi mrtav, drugi vele eno ga i Zagrebu, doci ce... Gdje god da odem, traze mi podatke, traze svjedoke. Odakle mi svjedoci? Covjek koji je lezao sa njim, iz naseg sela, sad je u Njemackoj... Ne znam je li Emsad bio u onoj sobi gdje je bilo gusenje, ili u one ostale tri, ima li nade da je ziv..."

Kome se god Zineta obrati za neku pomoc u hrani, odjeci ili novcu, svuda nailazi na isti odgovor: "Prioritet imaju porodice poginulih!" A njen se Emsad ni u jednom kompjuteru ne vodi kao poginuli.

• Evo, ja sam otisla u Geodetski zavod gdje se dijelilo po deset maraka. Svi dobijaju. Dosla neka zena iz Foce. Nikakvog papira nema, a ja ovaj svoj nosim. Reko' joj: dobi li ti sta? Kaze: jesam! Pa, jesi li sta dala, kakav papir? Kaze: nisam, ako ne vrejuju neka idu, nek sami traze! A vidi, rekoh joj opet, ja dala papir, da vide nema mi ga... a oni mi kazu da vidim ima li ga u kompjuteru. Ama, nema ga nigdje u kompjuteru... Isla sam opet, plakala sam, nije me sramota ni sto narod gleda...

Ista se prica ponavlja i kada ode u Merhamet, opstinu, bilo gdje svi joj traze potvrdu da je mrtav. Zineta ima samo onu da je nestao. I sta sada?

• Njegova mi sestra iz Hrasnice porucuje: Zineta, proglasi ga mrtvim! Djeca moraju zivjeti, pa ljutio se ko, ne ljutio! Daj Boze da dodje ziv, al' ti to moras... A kako cu? Mati mu je tu. Kaze mi: Ti meni dijete proglasavas mrtvim!

I tako, ratni dani teku. Jedino joj nekada, sa nekim paketom, u pomoc priteknu njegovi iz preduzeca, iz "Hidrogradnje". Tamo je predala molbu za stan, ali i takvih je puno, a porodice poginulih su i ovdje prioritet. Zinetu ne napusta nada, ali od nje se ne zivi. U razgovor se ukljucuje i Zinetin sin Adis. Kaze: "Neki dan zvoni telefon. Ja podignem slusalicu i cujem krupan muski glas kraiskog naglasa, nalik na tatin ili amidzin o kojem isto nista ne znamo jer je i on odveden u logor. Pita me: ima li Adisa? Kazem, ja sam, ko je to? A on veli: jedan ciko. Koji ciko? Kaze: ciko, i spusti slusalicu!"

Poziv kojeg ne odgonetaju, bilo da je djecija zelja za ocem nadjacala stvarnost ili ne, iznova produbljuje Zinetine dileme i budi joj poljuljane nade. Hoce li telefon zazvoniti opet, donijeti neki glas i olaksati, makar malo, zivot ovoj prognanickoj familiji?

STRAJO KRSMANOVIC