TUDjMAN MISLI OZBILJNO

AIM, OSIJEK, 13.1.1994. "Obracam vam se u povijesnom trenutku kada sam - sukladno svojim ustavnim ovlastima - donio odluku o prestanku mandata mirovnih snaga na podrucju Republike Hrvatske, s danom isteka sadasnjeg mandata 31. ozujka ove godine". Tim je rijecima, u cetvrtak navecer, obracajuci se naciji putem nacionalne televizije, dr. Franjo Tudjman potvrdio ono sto je posljednjih dana curilo iz izvora bliskih vrhovima vlasti u Zagrebu, a sto je i sam hrvatski predsjednik tokom ovoga tjedna u nekoliko navrata dao naslutiti. Tudjman je prvo u ponedjeljak, primivsi kulturne radnike, rekako kako ce ovih dana donijeti odluku "koja ce biti mozda i od sudbonosnog znacenja za hrvatski narod". U utorak je, primivsi dio ambasadora akreditiranih u Zagrebu - kako je to priopcila drzavna novinska agencija HINA - "upoznao diplomate s namjeravanim odlukama Republike Hrvatske u svezi s mandataom UNPROFOR-a u Hrvatskoj", da bi u srijedu od Washingtona i Moskve do Pariza, Bruxellesa, Bonna i Londona razaslao svoje izaslanike da u svjetskih prestolnicama objasne sto Hrvatska smjera.

Tudjmanovo obracanje naciji bilo je neuobicajeno kratko, narocito nakon njegovog nedavnog dvoiposatnog kastrovskog govora u hrvatskom Saboru. Prve su ocjene da je izbjegnuta najavljivana dramaticnost koja se osjecala u najavama neposredno pred Tudjmanov istup. Hrvatski se predsjednik trudio da sve stvari naglaseno stavi na svoje mjesto: priznao je UNPROFOR-u da je u pocetku svog mandata donio "u prvi mah nedvojbeno pozitivne rezultate". Potom je optuzio pobunjene Srbe da su krivci za neuspjeh realizacije Vanceovog plana, a potom dodao kako krivicu snose "jos vise oni velikosrpski beogradski vrhovi koji su ih htjeli ukljuciti u Veliku Srbiju".

Trudeci se da ni jednom rijecju ne kaze bilo sto negativno o UNPROFOR-u (naprotiv, hrvatski im je predsjednik odao zahvalnost i priznanje), Tudjman je potom istaknuo da otkazivanjem mandata mirovnim snagama Hrvatska ni malo ne odstupa "od svoje cvrste teznje da okupirana podrucja vrati na miran nacin u sveukupni gospodarski i drzavno-pravni sustav Hrvatske". Nije upotrijebio ono uobicajeni "ali", iza kojeg u slicnim prilikama ne samo on, vec i ostali hrvatski politicari, uvijek napominju da, ne bude li moguca mirna reintegracija jos uvijek ostaje vojna opcija. Relativizirao je tu uobicajenu frazu izjavom kako ce "Hrvatska biti odlucna na braniku svojih nacionalnih i drzavnih interesa, ali i nastaviti svoju konstruktivnu miroljubivu politiku".

Srbima u "Krajini" ponovno je zajamcio "sva ljudska i etnicka prava po najvisim normama medjunarodnih konvencija", a Beogradu porucio kako ce "u izravnim pregovorima i u okviru nastojanja medjunarodne zajednice" nastaviti s naporima za normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa. Ponovio je svoju staru tezu da je ta normalizacija moguca jedino medjusobnim priznanjem, ocjenivsi kako bi to bilo "u interesu stvaranja uvjeta za novi medjunarodni poredak u ovom dijelu Europe".

Vec i povrsna analiza Tudjmanovog obracanja naciji kojom je obrazlozio razloge otkazivanja novog mandata mirovnim snagama, kao i hrvatske namjere da ustraje na mirnoj reintegraciji svojih okupiranih podrucja, pokazuje da se klonio jakih rijeci, ultimatuma, a narocito prijetnji. Zelio je ostaviti odlucan dojam, ali i odskrinuti vrata (narocito u pismu glavnom tajniku Boutrosu Boutrosu Ghaliju), kako bi se, zakompliciraju li se stvari, jos uvijek mogao naci castan izlaz za obje strane.

Jedno od kljucnih pitanja svakako je zasto je Tudjman izabrao bas ovaj trenutak da izadje s otkazom UNPROFOR-u, kada je to bilo mnogo logicnije ocekivati sredinom prosle godine, u vrijeme prognanicke blokade zastitnih snaga i opceg neraspolozenja programirano stvaranog prema UNPROFOR-u. Tudjmanov otkaz UNPROFOR- u uslijedio je upravo s prvim naznakama kakvog-takvog "omeksavanja" odnosa izmedju Zagreba i Knina. Potkraj prosinca prosle godine otvoren je, nakon 40-mjesecnog prekida, promet na 27 kilometara okupiranom dijelu autoceste Zagreb-Beograd. Za tri tjedna, koliko je ta prometnica ponovno u funkciji, nije se dogodio ni jedan incident, a upravo na dan Tudjmanove odluke objavljeno je kako ce s ceste biti uklonjena sva obiljezja, osim medjunarodnih oznaka. Hrvatske su vlasti, naime, u nekoliko navrata ulozile prosvjed UNPROFOR-u sto na ulazu i izlasku iz UNPA zone "Zapad", u kojoj se nalazi autoput, stoji srpska milicija, te oznake i zastave "Republike Srpske Krajine". Samo dan prije "sudbonosne odluke", kako je Tudjman nazvao svoju nakanu da otkaze UNPROFOR-u, glavni hrvatski pregovarac s Kninom, Hrvoje Sarinic, bio je neobicno zadovoljan posljednjom rundom razgovora s Borislavom Mikelicem o provedbi gospodarskog sporazuma. "Prvi put od pocetka ovih razgovora napravili smo jedan posao", rekao je novinarima, objasnivsi kako ce, uklone li se "krajinske" oznake s autoceste do 17. sijecnja, Hrvatska isporuciti polove za elektranu u Obrovcu, a potom, 23. sijecnja, otvoriti i sjeverni krak naftovoda.

Da li je Hrvatska osjetila da bi dodatni pritisak na Knin, u vidu otkazivanja UNPROFOR-u, mogao brze isposlovati i druge hrvatske zahtjeve iz gospodarskog sporazuma, kao sto su otvaranje ceste i pruge Zagreb-Knin-Split, te narocito pocetak povratka prognanika kucama? Je li cetveromjesecno primirje u Bosni dovoljno jamstvo i Hrvatskoj da ne treba ocekivati rasplamsavanje rata na prostoru bivse Jugoslavije, sad kad se bar djelomice stisao na njenom najeksplozivnijem dijelu? Ili je iz Beograda stigao kakav mig da sada Hrvatska treba malo pritisnuti Knin, nakon svega sto je ucinio Milosevic? To su pitanja na koja za sada nema odgovora, a koja ce, kad pritisnu, dati jasniji odgovor je li Tudjmanov otkaz UNPROFOR-u samo manevar kako bi se iskamcili ustupci Knina, ili pak cvrsta odluka da se ide na sve ili nista.

Reagiranja na Tudjmanovu odluku koja su u medjuvremenu prispjela iz svijeta nisu sklona Hrvatskoj, pa sudeci po njima, cini se da ipak moze biti rijec o autonomnoj odluci Hrvatske da "sama odluci o svojoj sudbini", kako je to svojedobno bilo najavljivano na izbornim plakatima HDZ-a. Nije dakako iskljuceno da je Tudjmanova odluka plod pritiska desne struje unutar vladajuce stranke, koja je izrazito nezadovoljna UNPROFOR-om i koja bi radije da problem okupiranih podrucja rijesi brzo i vojnom silom, nego postupno, mukotrpnim pregovorima. U zagrebackim politickim kuloarima pricalo se - prije Tudjmanove odluke da UNPROFOR-u kaze "go home"

• hrvatski Sabor na dnevni red svog zasjedanja, najvaljenog izmedju 17. i 20. sijecnja (a kako se cuje, sada ponovno odgodjenog na neodredjeno vrijeme), nece staviti raspravu o mandatu mirovnih snaga UN. Sabor je, naime, jesenas donio odluku o uvjetnom produzenju mandata plavim sljemovima do 10. sijecnja, s tim da se taj mandat nakon tog roka otkaze. Tudjman se mozda pribojavao rasprave u Saboru o tom vrucem pitanju, jer je upravo mandat UNPROFOR-a jedan od glavnih razloga sukobljavanja i podjele unutar HDZ-a. Slabasna vecina koju nakon odlaska Mesica i Manolica HDZ ima u hrvatskom parlamentu, mogla bi lako puknuti upravo na nekom od takvih pitanja.

Iako ne mora znaciti nista posebno, u petak navecer u posljednji je cas otkazana televizijska emisija u kojoj su dr. Mate Granic, ministar vanjskih poslova, Gojko Susak, ministar obrane i trojica opozicionih lidera Drazen Budisa (HSLS), Zlatko Tomcic (HSS) i Radimir Cacic (HNS) trebali izmedju ostalog odgovoriti na pitanja mogu li medjunarodni pritisci i prijetnje pokolebati Hrvatsku, jesu li iskljucene vojne akcije i moze li Vijece sigurnosti nametnuti Hrvatskoj novi mandat. Cini se da je hrvatski vrh ostao zatecen jednodusnim stavom medjunarodne zajednice da je odluka o otkazivanju mandata UNPROFOR-a ishitrena i nedovoljno promisljena, te da vjerojatno predstavlja moguci uvod u novi rat. To moze biti razlogom zasto su Granic i Susak izbjegli susret s javnoscu.

Iako je do 31. ozujka ostalo jos nesto vise od dva i pol mjeseca, u Hrvatskoj je odbrojavanje vec pocelo. Na unutrasnjem planu, narocito kod prognanika, Tudjmanova je pozicija nedvojbeno ojacala, priskrbivsi mu oreol odlucnosti koji mu je u njihovim ocima kronicno manjkao. No, stvar je preozbiljna da bi samo taj politicki poen mogao imati znacaja za istrajavanje na tako dalekoseznoj odluci. Usi i oci hrvatskog vrha bit ce narednih dana okrenute ka New Yorku, Washingtonu, Moskvi, Bonnu, Parizu, Londonu i Bruxellesu, odakle za sad, na Tudjmanovu "povijesnu odluku" ne stizu ni ovacije ni aplauzi.

DRAGO HEDL