TRKA S VREMENOM

AIM, ZAGREB, 11.1.1994. Kada je 23. rujna hrvatski Sabor odlucivao o produzenju mandata UNPROFOR-a za jos sto dana, postavio je tada i nekoliko cvrstih zahtjeva prema medjunarodnoj zajednici. Trazilo se razoruzavanje i raspustanje svih naoruzanih skupina na okupiranim podrucjima Hrvatske, omogucavanje sigurnog povratka svih prognanika, osiguravanje zastite i sigurnog zivota svim osobama koje su prije srpske agresije zivjele na sada okupiranim podrucjima, omogucavanje momentalne uspostave vlasti Republike Hrvatske u "ruzicastim zonama", a zatim i nad svim okupiranim podrucjima, te uspostavljanje ucinkovitog nadzora medjunarodno priznatih granica prema Srbiji i dijelu BiH koje kontroliraju paravojne postrojbe bosanskih Srba. Ne izvrse li se recene obaveze do 10. sijecnja 1995. godine, Sabor Republike Hrvatske smatrat ce mandat UNPROFOR-a na teritoriju Republike Hrvatske definitivno zavrsenim. Vijece sigurnosti UN ne samo da nije uvazilo ove ultimativne zahtjeve, vec je donijelo odluku da se gotovo nepromjenjeni mandat mirovnih snaga produzi za jos sest mjeseci, to jest do 31. ozujka 1995., s time da je generalni tajnik UN duzan podnijeti izvjestaj do 20. sijecnja ove godine.

Prosao je i taj famozni 10. sijecnja, ali nitko od relevantnih ljudi iz izvrsne vlasti, a ponajprije bi to trebao biti predsjednik Tudjman, nije javnost obavijestio sto je to Hrvatska odlucila. Najjaca opoziciona stranka HSLS u medjuvremenu je zakljucila "da su ispunjeni svi uvjeti da se mandat UNPROFOR-a smatra definitivno zavrsenim, te da se zastitne snage trebaju povuci do 31. ozujka". Slicnog je misljenja i Hrvatska seljacka stranka "jer UNPROFOR od donosenja saborske Rezolucije nije ucinio bitne pomake prema mirnoj reintegraciji okupiranih podrucja". Od sturih vijesti na temu UNPROFOR i Hrvatska zabiljezena je da je Tudjman primio ambasadore najvaznijih svjetskih zemalja i upoznao ih s "namjeravanim odlukama Hrvatske u svezi mandata UNPROFOR-a". Objavljeno je i da su razmjenjena pisma na relaciji Zagreb-Washington i da su u toku konzultacije sa velikim silama.

Ali sto ce zapravo biti taj "namjeravani stav" posredno se moglo saznati iz "osobnog misljenja" potpredsjednika Sabora Vladimira Seksa koji je u TV emisiji "Slikom na sliku", gdje je gostovao zajedno sa sefom liberala Drazenom Budisom, izjavio kako se "nada da ce Hrvatska otkazati UNPROFOR-u, ali da takvu odluku, prema Ustavu, moze donijeti samo Predsjednik Republike". Seks je jos dodao da je svjestan pritisaka na Hrvatsku, ali da ce ona i pored toga konacnu odluku donijeti sama, a ne prema necijem diktatu, jer daljnje produzenje mandata bilo bi protiv hrvatskih interesa. Svijet treba staviti pred novu cinjenicu da Hrvatska nije spremna pregovarati u beskonacnost. Prema Seksovim rijecima to, medjutim, ne znaci da UNPROFOR mora i otici, ali pod uvjetom da se bitno promijeni njegov mandat, da se aktivno ukljuci u reintegraciju hrvatskih okupiranih podrucja i da stane na medjunarodno priznate granice.

Posto je takvo nesto nemoguce ocekivati, to jest tesko je povjerovati da bi plavci krenuli tamo gdje bi to Hrvatska htjela, namece se pitanje sto ce biti ako UNPROFOR ode? Pravo pitanje zapravo glasi: da li to znaci rat za koji je Hrvatska navodno spremna i u kojem ce oruzjem prisiliti "Krajinu" da se reintegrira? I Seks i Budisa tvrde da rata ne mora biti, vec bi odlazak UNPROFOR-a, koji po njihovim tvrdnjama sada pomaze samo Srbima, u sustini ubrzao proces pregovaranja i prisilio kninske Srbe da odustanu od drzave. Takav odgovor ukazuje i na taktiku koja se ne bi bazirala na "blitz kreuge", vec bi pregovaracka opcija i dalje ostala otvorena, ali sada bez medjunarodnog posrednistva koje prema hrvatskom misljenju vise steti nego li koristi. Poznate su izjave Ghalija da Hrvatskoj nitko nece nametati nesto sto ona ne zeli, ali cini se da svi u Hrvatskoj preskacu cinjenicu da se mandat ipak moze produziti i bez hrvatske privole, pa je to tek jedan od mogucih nacina da plavci i dalje u Hrvatskoj ostanu. Ima naznaka da se Hrvatska nece odluciti za ostre korake, jer nije slucajno da su upravo u ovo vrijeme intenzivirani razgovori sa kninskim Srbima, a dok ovo pisemo (srijeda) traje nova runda pregovora na zagrebackom aerodromu Pleso u bazi UNPROFOR-a izmedju delegacija sto ih vode Hrvoje Sarinic i Borislav Mikelic.

Nakon sto je otvoren autoput, a potom i uvazeni hrvatski zahtjevi da se s njega maknu oznake "Republike Srpske Krajine" i zabrani srpskim paravojnim jedinicama da patroliraju, sada su na redu generator za HE Obrovac i niz drugih konkretnih pitanja, kao sto su naftovod i osnivanje zajednickog poduzeca, zeljeznicke pruge prema Beogradu i Kninu, pa dalje prema Dalmaciji. Razgovori su toliko ucestali i gusti da se ne radi ni o kakvoj slucajnosti, jer treba uhvatiti neke rokove da bi obje strane casno isplivale. Nije, naime, slucajno da je predsjednik Sabora dr. Nedjeljko Mihanovic obavijestio javnost da ce se parlament sastati oko 20. sijecnja, a do tada, zna se, treba izaci pred zastupnike sa sto vise konkretnih rezultata. To zna i srpska strana, ali ipak se odaziva na pregovore, sto je znak da se i u Kninu (bolje reci u Beogradu) nesto promijenilo.

Poznate su, naime, Tudjmanove izjave da ce Hrvatska razmisliti ako se sporazum od 2. prosinca pocne provoditi, a on se, eto, provodi. Hrvatska strana za sada je dobila vise na politicko- propagandnom planu, jer njoj autoput ni u kom slucaju ne znaci onoliko koliko Kninu HE Obrovac ili nafta, kao i najavljene isplate penzija, ali i to ce biti dovoljno da se stisaju strasti. Zato i pored toga sto se ponegdje moze cuti ratna retorika, kao naprimjer generala Janka Bobetka, koji kaze da ce ako bude trebalo bombardirati i Beograd, treba ocekivati da ce se Hrvatska, uz pomoc i podrsku medjunarodne zajednice, koja mora obaviti znacajan posao pritiska na Srbe, posebice Beograd, opredjeliti za daljnje mirovne pregovore. Da je tome tako potvrdjuje i izjava Hrvoja Sarinica kako sadasnja runda pregovora nije odlucujuca. To pak ne znaci da se Hrvatska ovog casa ne nalazi na jos jednoj povjesnoj prekretnici i da pred njom nisu znacajne odluke koje ce determinirati ne samo njenu, vec i buducnost cijelog ovog prostora. Nema sumnje da je dosadasnjom strpljivom i mirnodopskom politikom, koja je ponajprije rezultat pritiska i diktata velikih, Hrvatska sebi stvorila veliki kredit, ali tesko se sloziti s onim analiticarima i politicarima koji smatraju da je time dobila i pravo da sama odlucuje. Cak sto vise nije uspijela ni pobjeci iz bosanskih ralja, jer i sudbina Hrvatske, kao i odgovor na pitanje: rat ili mir, jos uvijek ovisi o bosanskohercegovackom kljucu koji jos nije pronadjen. Veliki za sada samo inzistiraju na miru pod svaku cijenu i traze pregovore i samo pregovore, ali ako se Srbi i Hrvati i sporazumiju sto ce biti s Bosnjacima? Hoce li za njih biti dobro ono sto je i za stare partnere iz Karadjordjeva? A ne treba zaboraviti ni na teskoce u ostvarivanju hrvatsko-bosnjacke federacije od koje Hrvatska ne smije odustati jer se obavezala Washingtonskim sporazumom, ali niti bi joj to bilo pametno u ovom trenutku vojnog odnosa snaga.

Sve u svemu kakvu god odluku donijela, a ona ce sigurno kasniti u odnosu na utvrdjene rokove, Hrvatska mora voditi racuna i o raspolozenju velikih, ali i o svom neposrednom okruzenju. Zato je za pretpostaviti da ce se opredjeliti na ostar protest, pa makar on bio iskazan i kroz formalni otkaz, ali uz dodatne garancije i razuman rok za odlazak UNPROFOR-a, jer koliko god da je tocno da plavci sada pomazu Srbima, ni Hrvatskoj bas tako mnogo ne smetaju.

GOJKO MARINKOVIC