VJERONAUK U SKOLAMA

RIJASET JE ODLUCIO...

AIM SARAJEVO, 4.1.95. Isteklo je prvo polugodiste u bosanskohercegovackim skolama u kojima je nakon cetrdesetpetogodisnje istorije socijalistickog skolstva sa ateistickim ideoloskim predznakom, uvedeno vjersko obrazovanje ucenika. No, nije rijec samo o inovaciji u obrazovnom sistemu, vec mnogo vise od toga - radi se od odnosu drzave i vjerskih institucija, odnosno samom obliku drzavnog uredjenja koje treba da nastane na rusevinama prethodnog.

Dominirajuci socijalisticki ateizam koji je stimulisan ne bas uvijek suptilnim metodama, prvi je dosao na udar svjetonazora, i najbrze i najlakse proizveo svoju suprotnost - dominirajuci teizam. Jednako kao sto je prethodna vlast dokazivala da ateizam nije nametan silom, za sto je uostalom nerijetko imala i valjane argumente, tako i sadasnja vlast i njeni ideolozi tvrde da ni vjera nece biti uvodjena nemilom. I za takvu tvrdnju, svakako, nece biti tesko naci formalne argumente. U BiH vjeronauka u skolama ima fakultativni status. Dakle, ucenik osnovne ili srednje skole ima pravo sam (i uz pomoc roditelja) birati hoce li ili ne pohadjati casove vjeronauke, koji su predvidjeni kao teorijska pouka uz jedan skolski cas nedjeljno. Program i predavace obezbjedjuju vjerske zajednice, a skola ustupa prostor i vrijeme. Iako casovi nisu obavezni, predmet se valorizira, odnosno ocjenjuje, no ta ocjena ne bi trebala da utice na krajnji uspjeh ucenika. Uz ovakve formalnosti, izgleda da vjera nije nametnuta silom.

Medjutim, neki statisticki podatci otvaraju zanimljiva pitanja o toj temi. Iz njih se vidi da je casove vjeronauke u Sarajevu izabralo i do 80 posto ucenika, u Tuzli izmedju (0 i 90 posto a u Zenici izmedju cak 90 i 100 posto, sto dobrovoljnost pohadjanja vjeronauka krajnje relativizira. Ne tvrdeci da se djeca silom primoravaju na takvu odluku, ipak je neophodno znati da u ratu u kome je sila po definiciji modus vivendi, gdje postoji agresivna politicka i ideoloska propaganda, dobrovoljnost u bilo kojoj oblasti je u najmanju ruku relativna. Iz navedenih podataka cesto proizilaze i suprotni, ishitreni, a nekada i tendenciozni zakljucci koji se, uobicajeno, upotrebljavaju za u politicke i politikanske svrhe poput onog da se u BiH pravi islamska drzava sa vjerom kao odredjujucom ideologijom. Po obicaju, ni potvrde ni negacije takvih zakljucaka nisu do kraja istiniti. Tek ce vrijeme i buduci dogadjaji presuditit sto ce se ovdje definitivno odigrati.

Za sada, u BiH, poduku iz vjeronauke imaju ucenici islamske vjeroispovjesti na teritoriji koju kontrolise Armija BiH, sa izuzetkom katolicke skole u sarajevu gdje je vjeronauka, pak, obavezan predmet. Na teritoriji koju kontrolise HVO to je pitanje regulisano zakonima samoproglasene "Herceg-Bosne". Djeca pravoslavne vjeroispovjesti na obje ove teritorijama nemaju prilike pohadjati casove vjeronauke iz prostog razloga jer tu nastavu i nema ko izvoditi. Zapravo, tu gotovo uopste nema svestenih lica (napustili su mjesta pocetkom ili cak prije rata) te se ni vjerski obredi ne mogu odvijati. Krivac za takvo sto je sama SPC koja je, priklonivsi se milosevicevsko-karadzicevskoj politicko-vojnoj opciji, povukla sve svoje svestenike sa teritorije koju Karadzic ne kontrolise- Ovim je vjera sasvim stavljena u funkciju razbijanja osnovnog bica Bosne, njene multietnicnosti i multikonfesionalsnoti kao oblika koegzistencije koji ovdje postoji vijekovima. I naravno, nije multietnicnost ugrozena uvodjenjem vjeronauke u skole, vec zloupotrebom vjere u politicke svrhe.

Barem je tako za sada, dok traje rat. Intencije da vjera treba da bude temelj politickih odnosa i poslije rata postoje, one se cak ne skrivaju, i to ce biti odrednica na kojoj ce se praviti definitivna linija razdvajanja izmedju politickih opcija na ovom tlu. Indikativno je u tom smislu ponasanje Rijaseta islamske zajednice, narocito reisa Mustafe ef. Cerica, koji koristi svaku priliku za promicanje vjere u politickim odnosima. Svjedocenje koje je u sarajevskom nedjeljniku "Dani" iznio njihov novinar zorno potvrdjuje ovu tezu. Naime, uoci konferencije za stampu koju je reis trebao odrzati, pomalo neocekivano, novinari su pozvani u kabinet gdje su se nalazili reis Ceric, Alija Izetbegovic, premijer Haris Silajdzic i ministar za obrazovanje Enes Karic. Sa tog susreta "Dani" prenose dijalog: "Izetbegovic je rekao da, koliko on zna, vjeronauka u skolama nikada nije dala dobre rezultate, na sto je reis Ceric dodao da to potvrdjuju i neka iskustva u zapadnim zemljama. Ja sam za to da se u skolama izucava nauka o vjeri, a vjeronauka i dzamijama i crkvama - kaze Izetbegovic. Ali, dijalog nije zakljucio predsjednik drzavnog predsjednistva, kao sto obicaj, red i protokol nalazu, nego reis- ul-ulema koji je rekao da je Rijaset na upravo odrzanoj sjednici odlucio da se u skolama uci teorijski dio vjeronauke a prakticni, islamski, u dzamijama... Dr Ceric kaze da je Rijaset o d l u c i o ... Mislili smo da o tome odlucuje drzava, ali, eto, ispade nekako drugacije", zakljucuje komentator "Dana".

Iz Ovog bi se mogli poluciti negativni zakljucci o odnosu vjere i drzave u BiH. Medjutim, ni njih ne treba iskitreno donositi, ne zato sto svjedocenje mozda nije tacno (dogadjaj je, ostalom, bio javan) vec zato sto ni on, ni bilo cije intencije ili zelje same po sebi ne mogu definitivno oblikovati tokove istorije. Njih ce presuditi odnosi snaga, a kakvi ce oni biti to se danas pouzdano jos ne moze znati. Sadasnji raspored je prevagnuo na stranu vjere kao drzavne ideologije, medjutim, kako se ni ishod rata jos definitivno ne zna, time ni ishod krajnjih politickih odnosa nije izvjestan. S obzirom na snagu razaranja koja je u Bosni na djelu, te na njenu hiperosjetljivost kada su u pitanju vjerski i medjunacionalni odnosi, valja biti vrlo oprezan u donosenju sodova o ovim temama. To, naravno, ne znaci da teme treba skrivati, naprotiv, ali zakljucke i reakcije ne mogu se izvoditi olako i prebrzo.

Vjera je civilizacijska tekovina i civilizacijsko pitanje, uz eticko i moralno odredjenje svijeta, i zato je treba postaviti na mjesto koje joj kao takvoj pripada. Sve sto je manje ili vise od toga, osobito u Bosni, moze donijeti stetu koja se ovdje mjeri nesagledivim posljedicama. Na ovim prostorima, na kojima je osjecaj mjere u politickim i uopste medjuljudskim odnosima najcesce bio zanemarivan i potiskivan pred anticivilizacijskim kategorijama poput sile, njene ideologije ili primitivizma, losa procjena pozicije vjere u drustvu mogla bi otvoriti novi ciklus antagonistickih protivrjecnosti.

STRAJO KRSMANOVIC