NAKON POTPISANOG PRIMIRJA U BiH
NITI RATA, NITI MIRA
AIM TUZLA, 3.12.95. Sporazum o prekidu vatre, potom i o cetveromjesecnom prekidu neprijateljstava sto su ih, odvojeno, pod patronatom medjunarodne zajednice 23. i 31. decembra prosle godine potpisali predstavnici RBiH i tzv. srpske republike, prema navodima UNPROFORa bez veceg se krsenja postuje. Nakon vise od hiljadu dana krvavog rata u BiH, preko 250 hiljada poginulih i nestalih i oko 2,5 miliona raseljenih, kao da se nazire kraj stradanja. Dok neki i u posljednjim sporazumima vide samo predah uoci novih, zescih i odlucujuch sukoba, drugi pak smatraju da je to uvod u definitivan kraj rata.
U prilog prve teze nedvojbeno idu cinjenice da ni jedna od zaracenih strana nije odustala od svojih proklamovanih ciljeva. Tako na Palama procjenjuju da ce primirje doprinijeti ocuvanju status quoa te povecati sanse za pripajanje Karadziceve para- drzave u okrilje velike Srbije, odnosno male Jugoslavije. Istovremeno, trojac najutjecajnijih u vlasti RBiH (takodjer i Federaciji i stranci SDA) - Izetbegovic, Ganic, Silajdzic - uglas ponavljaju da sanse cjelovite BiH rastu s uspostavom mira, naglasavajuci da ne namjeravaju pregovarati o konacnom mirovnom rjesenju prije no sto se na Palama potpise neizmjenjen Plan kontakt grupe. Novonastala situacija rezultirala je paradoksom u kojem nacionalni lideri svoje iste politicke koncepte, sto su im ranije bili osnov za suprostavljanje i rat, danas sluze kao obrazlozenje za mirno rjesenje krize. Jedan od mogucih odgovora treba traziti u demotivaciji i iscrpljenosti, kako vojni stratezi vole reci, ljudskog faktora. Ovo se nerjetko ilustruje naucnim pracenjima drugog svjetskog rata koja su pokazala da vojnici mogu izdrzati maksimalno 300 borbenih dana, (aktivno ucesce u borbi) iza cega u pravilu slijedi nervni slom i dusevna kriza. Pazljiviji analiticari bh. rata, primjenjujuci navedeni podatak na ovdasnje prilike, isticu da se kod ucesnika u novijoj istoriji Evrope najkrvavijeg sukoba, trose posljednji atomi izdrzljivosti. U posljednjih nekoliko mjeseci o tome svjedoce i neuobicajeno ceste predaje veceg broja boraca suprotnim stranama. Rat vodjen s pritajenom svijescu da u njemu nece biti pobjednika i porazenog, uz svakodnevne ociglednosti kako se "odabrani patrioti" putem malverzacija, kradja i otimanja besramno bogate, neminovno je kulminirao zeljom vecine da iz njega posto-poto pobjegnu. Time, na hiljadu cetristo kilometara dugom frontu Karadzic ima sve manje vojnika pa sve teze odolijeva bosanskoj Armiji. Pokusaji da se kroz dvije velike ofanzive na Gorazde (proljece 94.) i Bihac (jesen 94.) preuzme kontrola nad ovim enklavama, uz velike zrtve, su propali. S druge strane pomalo euforicno raspolozenje nakon uspjeha Armije BiH kod Tuzle, Brckog i Gradacca, te na Grabezu i Nisicima, praceno neutemeljenim vojnim poklicima "oslobodicemo cijelu BiH", naglo je splasnulo nakon neuspjeha i velikog broja poginulih u borbama u istocnoj Hercegovini, Cazinskoj Krajini i podrucju Vozuce.
Danas Karadzic i Izetbegovic, predratni koalicioni partneri potom ljuti protivnici u bh. sukobu, u postojecoj ratnoj pat-poziciji nasli su se pred slicnim problemima: kako opstati na vlasti u uvjetima mira i potpunog siromastva, a pod udarima nezadovoljstva razocaranih boraca i svojih heroja rata u bespespektivnosti porusenih gradova, sela i devastirane privrede. U takvim uslovima za ocekivati je raslojavanje do sada dosta homogenih politickih stranaka-pokreta SDA i SDS, sto se kroz iskazanu nelojalnost osmorice Karadzicevih poslanika i bjelodanih drugcijih poimanja Silajdzica u odnosu na Izetbegovica, zapravo vec pocinje odigravati. Pri svemu tome promblemi Karadzica su nemjerljivo veci jer on svom narodu mora objasniti "odlaganje" realizacije projekta velike Srbije, sto uz stalni prisutni strah od Haskog suda de facto moze biti razlogom njegovog uklanjanja s politicke pozornice.
Za ocekivati da ce nacionalne oligarhije u cilju svog opstanka na vlasti koristiti vec oprobani recept pokusaja prigrabljivanja zasluga za mir i novouspostavljenu saradnju. Sve to podsjeca na predratna ponasanja triju nacionalnih stranaka te javnosti nametnute atmosfere poslije pomirenja SDA i HDZ. Naime, nakon nevoljkog pristanka na vasingtonsko izmirenje porazi stranackih politika su se prikrivali i pravdali, navodnom, konzistentnoscu politike. Dario je Kordic od zlocinca preko noci postao Izetbegovicev prvi partner dok se u Tudjmanovim ocima "mudzahedin Alija" odjedanput transformirao u najdrazeg gosta. Cak se i uloga F. Abdica, u ovisnosti od trenutacnih odnosa koalicionih partnera, mijenjala od "jedinog postenog Muslimana" do "gnjusnog izdajnika".
Krhki mir koji se nazire te politicke borbe koje ce uslijediti, ocigledno bh. zbilju ucinit ce nista manje zamrsenom od dosadasnjeg surovog rata. Najava novih trupa provjereno neefikasnog UNPROFORa, budjenje bosanskohercegovacke visenacionalne opozicije, nedefinisanost istinskih strateskih ciljeva najjacih zapadnoevropskih zemalja, SAD i Rusije, i u buducnosti ce od Bosne i Hercegovine ciniti kompeksan poligon praznjenja dnevnih politika i diplomatija. U svemu tome sudbina obicnog bosanskog covjeka ostace u drugom planu. Rat, kao i mir u dogledno vrijeme, puno dobrog mu nece donijeti.
RUSMIR SPAHIC