TUDjMAN, KUHARIC I ZENE

AIM, ZAGREB, 3.1.1995. Hrvatice i emancipirani Hrvati trebali bi se zabrinuti. U bozicnim paketima dvojice simbolicnih "oceva nacije", onog duhovnog i onog svjetovnog, nasao se i jedan gotovo identicnog sadrzaja, a ocita je najava redukcije jednog od osnovnih zenskih prava u Hrvatskoj: da sama odlucuje kada i koliko puta ce radjati, odnosno, feministickim rjecnikom receno - da bude svoga tijela gospodarica.

Predsjednik Tudjman u svom dvoiposatnom (!) predbozicnom Izvjestaju Saboru o stanju hrvatske drzave i nacije, u kojem se uspio osvrnuti na sve sto bi na bilo koji nacin moglo stati pod taj sveobuhvatan naslov - od kvadrature hrvatskog mora i duljine obale do udzbenika koji tom osjetljivom nacionalnom pitanju jos nisu posvetili duznu paznju - izrazio je i duboku zabrinutost zbog porasta pobacaja i stanja u hrvatskoj obitelji, kao i nad cjelinom demografskog stanja nacije. Slijedio ga je i kardinal Kuharic koji se u bozicnoj poruci mira i milosrdja nije libio ni teskih rijeci - kakve vec uvelike izbjegava i sam rimski papa - na racun zena. U kontekstu grijeha svih provenijencija od, oholosti, materijalnog bogatstva i siromastva duhom do narkomanije, kardinal je spomenuo i problematicno samopostovanje zene koja "ubija na okrutan nacin", misleci pri tom, dakako, na "ubojstvo nerodjenih", odnosno abortus.

Predsjednika drzave, vise od moralno-vjerske dimenzije tog "zlocina", zanimao je demografski status nacije. "Ako svaka zrela zena od danas rodi troje djece, pad nataliteta u Hrvatskoj zaustavit ce se tek 2020", tvrdi on. Pri razmisljanju u tako sirokim povijesnim zamasima - prava, potencijali i kvaliteta zivota svake pojedinacne zene ili njenog djeteta, ostaju, nevazni i zamagljeni. Dr Tudjman je ovom prigodom, doduse, korektno napomenuo da do najveceg broja pobacaja u Hrvatskoj dolazi zbog materijalnih nemogucnosti uzdrzavanja jos jednog djeteta. No unutar sirokog i kompleksnog pojma demografije, u koji uz pad nataliteta ulazi i duljina zivota, stopa smrtnosti, ratni gubici, iseljavanje iz ekonomskih, pa i politickih razloga, "otac nacije" uglavnom je zabrinut nad padom nataliteta. A jedan od glavnih uzroka tog zla, kao i Kuharic, Tudjman vidi u prevelikom broju pobacaja. Lijek nudi u novcanoj stimulaciji zenama da radjaju vise od dvoje djece (majcinstvo bi trebalo postati neka vrsta unosne profesije), vecem oporezivanju neozenjenih/neudatih, te "poticanju zastite jos nerodjena djeteta".

Dvojica poglavara, koji se u posljednje vrijeme nisu slagali u tako bitnim drzavnim i nacionalnim pitanjima kao sto je ukljucenost Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, stanje ljudskih prava, delozacije i nova nacionalna distribucija bogatstva u kojoj politicka elita nezajazljivo grabi, a Crkvi jos nije vraceno nacionalizacijom oduzeto vlasnistvo, ponovo su pronasli barem jednu tocku u kojoj bi se Drzava i Crkva mogle potpuno usuglasiti, a Drzava Crkvi ponuditi barem jednu koncesiju

• zabranu (kriminalizaciju) abortusa.

I to ne bi bilo prvi puta da svjetovne i vjerske vlasti svoje jedinstvo i autoritet uspostavljaju na racun prava i preko tijela zene. Reproduktivna prava zena danas su u liberalnim demokratskim drustvima definitivno prepoznata kao jedno od osnovnih zenskih ljudskih prava. Oko prava zene na izbor mobiliziraju se zene, ali i sve napredne snage nekog drustva.

U svemu skupa mozda toliko i ne iznenadjuje pronatalna, vjerski ili nacionalisticki motivirana populacijska politika drzavnog i crkvenog poglavara. I SAD i Evropa imaju i svoje kardinale i svoje radikalno konzervativne politicare (ako vec ne i predsjednike) koji dijele misljenje hrvatskog kardinala i predsjednika. No mala je vjerojatnost da bi oni naciji ponudili "duhovnu ili demografsku obnovu" na racun zena, zazivajuci smrtne grijehe, ili nudeci im place da radjaju. To im izrazito zabranjuje i najsnazniji medjunarodni instrument za zastitu zena, Konvencija UN protiv svih oblika diskriminacije zena (CFDOW) koju je ratificirala i Hrvatska. Podjednako kao nad njihovom transparentno konzervativnom antizenskom politikom, trebalo bi se u Hrvatskoj iznenaditi i zabrinuti zbog toga sto ona prolazi bez ozbiljnijeg suprotstavljanja progresivnih i liberalnih snaga u drustvu. Unatoc ucestalim prijetnjama pravima zena i njihovoj sve ocitijoj drustvenoj i ekonomskoj marginalizaciji, nitko osim, doduse sve snaznijih i glasnijih zenskih grupa koje medjutim imaju vrlo ogranicen pristup javnosti, nije se jos tome suprotstavio. Niti jedna jos hrvatska politicka stranka centra ili ljevice, nije u svoj program ukljucila politiku zastite i posebnih interesa zena. Zene su i na njihovim izbornim listama bile rijetki ukrasi na dnu, sa nikakvim sansama da budu izabrane u reprezentativna drzavna tijela, pa je Hrvatska sa svojih 5,4 posto zena u nacionalnom parlamentu i samo jednom zenom u vladi na samome dnu svjetske ljestvice sto je, u najmanju ruku vrlo losa legitimacija mlade hrvatske demokracije koja vec polako ulazi i u seksisticki pubertet.

VESNA KESIC