KLJUC IPAK U HRVATSKOJ

AIM, ZAGREB, 3.1.1995. Posljednje trenutke 1994. godine hrvatsko vrhovnistvo iskoristilo je za uobicajeno podesavanje satova po kojima ce se voziti u sljedecoj, ali ako je suditi po izjavama dvojice celnih ljudi prije se moze predvidjeti kakofonija nego sklad. U novogodisnjoj cestitci predsjednik Tudjman kaze da se u 1995. ulazi "s nadom u okoncanje ratne krize, oslobadjanje okupiranih hrvatskih podrucja, u pravedan mir u Bosni i Hercegovini, u normalizaciju hrvatsko- srpskih odnosa, i u jos bolje razumijevanje Hrvatske s drugim narodima svijeta".

No, samo dan prije ove izjave koja se s obzirom na sve okolnosti moze nazvati mirotvornom, pala je druga, nacelnika Glavnog stozera Hrvatske vojske Janka Bobetka, koja se takvom sigurno ne moze smatrati. Bobetko je na posebno sazvanoj konferenciji za tisak, ciji je povod ostao nepoznat, izjavio da u ovoj godini ne trebaju iznenaditi brzi udari Hrvatske vojske radi konacnog oslobodjenja svih djelova Hrvatske. Ovo nije prva izjava takve vrste, ali je ovaj put Bobetko napravio jednu neuobicajenu inovaciju i ne samo najavio postupke hrvatske strane, nego i prejudicirao namjere srpske. Ako, kazao je, Srbi napadnu nedavno otvorenu autocestu Zagreb-Beograd, Hrvatska nece pisati Boutrosu Ghaliju, nego ce njene vojne postrojbe same osigurati tu prometnicu, jer to vise ne bi bilo diplomatsko pitanje.

Ocito je, medjutim, da vec sada u svemu ovome ima malo, ili nimalo, diplomacije. Promet nedavno otvorenom autocestom odvija se bez ikakvih incidenata i danomice raste, pa je svakako bilo logicnije pohvaliti sve tri strane zasluzne za to, nego unaprijed sumnjiciti krajinske Srbe koji - ispada - ne valjaju ni kada krse sporazume ni kada ih se drze. Odakle ovakvo zaostravanje stavova i kako se ono moze objasniti u svjetlu ipak drukcije Tudjmanove silvestarske poruke? Po ocjeni nekih hrvatskih nezavisnih vojnih analiticara hrvatski predsjednik je, unatoc cestim javnim istupima iz kojih se to ne bi reklo, svjestan da Hrvatska u novom ratu ne bi imala sansu ako bi nasuprot sebi imala kninsko- paljansku vojsku kojoj bi pritekla u pomoc i armija SRJ. Osim toga, nakon nekoliko ogranicenih vojnih akcija protiv pobunjenih Srba Hrvatskoj je prakticki zabranjeno ratovati - u onom smislu u kojem se ne preporuca ali tolerira Armiji BiH - tako da Bobetkove nakostrijesene izjave ne treba shvatiti kao neposrednu prijetnju novim ratom.

One su prije dio ocekivanog pokazivanja misica uoci skorog izvjestaja Ghalija nakon prve polovice posljednjeg, sestomjesecnog mandata UNPROFOR-a. Hrvatska je jesenas zaprijetila da ce se, ne pocne li djelotvorna provedba rezolucija UN koje jamce njenu cjelovitost i ne pocne li se realizirati sporazum Zagreb-Knin, otkazati UNPROFOR-u. A kako polovica mandata mirovnih snaga istjece u ovom mjesecu, vrijeme za podvlacenje crte te za sporove sto i koliko je postignuto, vec je pocelo. I trajat ce sve intenzivnije do 10. sijecnja kada bi prema odluci Sabora, jednoglasno poduprtoj i od opozicije i od vladajucih, plave kacige morale spakovati stvari i otici.

Hrvatsko sijanje pesimizma oko autoceste Zagreb-Beograd ocito je svjesno minimiziranje ucinaka njenog otvaranja i ucinka cijelog sporazuma koji je prije mjesec dana potpisan izmedju Zagreba i Knina. Smatra se da su otvaranje ceste, vodovoda, naftovoda i ostalog samo stepenice do konacnog cilja - reintegracije "Krajine" u Hrvatsku - i da preko njih treba sto prije pretrcati. No, u gospodarskom sporazumu s potpisom Sarinica i Mikelica rokovi nisu ni izbliza tako skrojeni, pa je rok "odmah" uglavljen samo za autocestu Zagreb-Beograd, vodovodnu i elektricnu mrezu, te za naftovod kroz tzv. sektor Sjever. Za ostalo - povratak izbjeglica i prognanika, regulaciju mirovina, zeljeznicku prugu Zagreb-Beograd i zeljeznicku prugu i cestu Zagreb-Knin-Split kaze se samo da ce biti predmet "daljnjih pregovora", a koliko ce oni trajati ne precizira se. To sto, dakle, sporazum ide presporo po hrvatskom dozivljaju vremena, a prebrzo po kninskom, ima malo veze s onim sto su oni potpisali i korespondira samo s namjerama medjunarodnih posrednika. Oni, izgleda zamisljaju zavrsnicu mirovnog procesa tako sto ce je skrojiti malo od hrvatskih ciljeva malo od kninskog tempa, da bi im onda taj sareni kolaz ponudili kao nesto sto izgleda kako izgleda "jer ste vi to trazili".

Po tom kroju nastao je, cini se, i zavrsni mirovni prijedlog grupe Z-4 koji jos nije objelodanjen, ali se od nekih diplomata u Zagrebu (donedavni sef Evropske promatracke misije Paul Joachim von Stulpnagel) cuje da bi Hrvatska njime morala biti zadovoljna. No plan nije radjen po kljucu "uzmi ili ostavi", dakle ni on nema cvrsto uglavljenih rokova, tako da ne treba ocekivati da ce i on izazvati u Zagrebu zadovoljstvo i uvjerenje da se postiglo sto se trazilo. Za ovo postoji i jedan noviji razlog, a to je sklapanje cetveromjesecnog primirja u Bosni i Hercegovini. Ono u hrvatskom vrhovnistvu izaziva jedva prikriveno podozrenje i nezadovoljstvo i sigurno nije slucajno sto je ovo valjda prvi sporazum koji su b-h Hrvati posljednji prihvatili, a i sada kada su ga potpisali tesko je jamciti da ce ga se pridrzavati.

Hrvatska politika polazi, naime, od jedne fiksacije, ili ako hocete doktrinarne postavke, a to je da je kljuc ex-jugoslavenske krize u Bosni i da se ni rat u Hrvatskoj ne moze privesti kraju dok ne bude okoncan u BiH. Po mnogima je to potpuno proizvoljna tvrdnja, zbog koje su propustene mnoge prilike da se postigne sporazum s Kninom (druga takva tvrdnja je da kljuceve mira s hrvatskim Srbima drzi Beograd). Ipak, sada kada se prvi put otvara kakva-takva mogucnost mira u Bosni i Hercegovini, hrvatsko vrhovnistvo je reagiralo refleksno u skladu s tom postavkom, ne skrivajuci strah da bi bosanski cvor mogao biti raspetljan dok ce Hrvatska biti prepustena zaboravu, tj. jalovom nadigravanju Zagreba i Knina koje moze trajati u nedogled. Zanimljivo je da se otprilike ista vrsta straha moze nazrijeti i kod Kninjana. I oni se, izgleda, pribojavaju da bi bosanski Srbi mogli izaci iz ovog rata i prepustiti prekounske Srbe samima sebi, ili ih cak istrgovati u nekoj trampi sa Zagrebom, o cemu je u posljednje vrijeme bilo dosta govora.

Tako smo sada svjedoci neobicne situacije da su na mir u Bosni i Hercegovini pristale glavne zaracene strane, ali da se naknadno mora traziti pristanak Knina i Mostara (citaj Zagreba) koji u bosanskohercegovackom ratu sudjeluju kao vanjski i periferni, a ne kljucni akteri. Stovise, moze se govoriti i o obratu u spomenutom "bosanskom kljucu" rata, jer ako se donedavno mislilo da se sudbina Hrvatske rjesava u BiH, sada bi se prvi put moglo reci i da je kljuc bosanske situacije u Hrvatskoj.

Ako se u tom svjetlu jos jednom vratimo Bobetkovoj izjavi vjerojatno je najblize istini slijedeca pretpostavka: hrvatsko pokazivanje bicepsa odrazava stav drzavnog vrha da se nece dozvoliti stavljanje tocke na b-h rat dok god je ovoliko upitnika nad Hrvatskom, ili barem dok se ne dobiju cvrsta jamstva da ce oni biti izbrisani. Moze se pretpostaviti da ce to stvarno nesto ubrzati dogadjaje u Hrvatskoj, no hoce li to biti dovoljno brzo da zadovolji vrhovnistvo, to je vec znatno manje sigurno.

MARINKO CULIC