INTERVJU: FRA TOMO MAGANJIC, GVARDIJAN SAMOSTANA U LIVNU

NAROD BI OPET ZIVIO ZAJEDNO DA IH NE KOCE POLITICARI

AIM LIVNO, 26.12.94. Fra Tomo Maganjic, gvardijan franjevackog samostana u Gorici u Livnu je, uz fra Marka Gelu, jedan od najistaknutijih franjevaca livanjskog kraja. Njihova imena Livnjaci izgovaraju s izrazitim postovanjem, a oni koji nisu hrvatske nacionalnosti sa iskrenom i dubokom zahvalnoscu. Razgovor s fra Tomom Maganjicem prikaz je jednog vremena u kojem je tesko bilo, a i danas je, biti i ostati covjekom. Razgovor je i svjedocanstvo o ljudskom traganju za boljim, o pomoci u nevolji, izdizanju iznad zla i protivljenju gubljenja dostojanstva u boli, ma kako ona jaka bila. Svjedocenje o zadovoljstvu u potvrdjivanju ishodisnih franjevackih korjena okrenutih ka covjekoljublju i razocaranju u svijet od kojeg smo svi ocekivali vise humanosti i dobra.

* Kako je bilo prozivjeti protekle tri ratne godine u Livnu i kakav je bio polozaj katolicke crkve i franjevaca?

• Nas polozaj, sudbina i ono sto smo prozivjeli ne moze se odvojiti od sudbine naroda. Ono sto je nas svijet prozivljavao to smo i mi. Mozda jos vise, jer su drugi gledali samo na ratne strahote i nevolje, a mi smo gledali i sa one druge - moralne., eticke strane. Zato smo na sve iskorake iz pravedne i dostojanstvene borbe, odnosno obrane, reagirali javnim pozivima i apelima koji su vjerujem kod naseg svijeta imali dobar prijem. Medjutim, pojedini politicari i neki drugi, smatrali su to nekom vrstom izdaje.

* Na sto konkretno mislite?

• Na dostojanstvenost borbe. Naime, ovdje u livnu bilo je iskoraka. Pojavile su se ekscesne pojave paljenja i rusenja kuca, pljacki, pa smo mi jos krajem lipnja 92. uputili javni poziv vjernicima i odgovornima u politickoj i vojnoj vlasti, moleci sve one koji bi iz obijesti ili ozlojedjenosti mogli uvecati zlo, da se suzdrze od nepromisljenih i neljudskih postupaka. a odgovorne u vlasti da svim zakonskim sredstvima sprijece samovolju i moguce smisljeno zlo neodgovornih pojedinaca i grupa koje zadugo mogu opteretiti hrvatski narod. Rekli smo, koliko god imamo razumjevanja za napast kojoj covjek zbog ucinjene mu nepravde tesko odoljeva, ne smijemo opravdavati postupke uzvracanja istom mjerom. Dapace, njima se moramo moci oduprijeti. Samo prekidajuci lanac zla, odbacivanjem metoda i sredstava u sluzbi zla, mozemo sprijeciti sveopcu propast. Nazalost, taj nas poziv nije naisao na odziv i dogodilo se ono sto se dogodilo - mnogo je toga ruseno, paljeno i pljackano. To je uglavnom radio uzi krug ljudi koji je zelio profitirati. Dakle, mi smo se ogradili od nedostojanstvene borbe, pa bila ona i protiv napadaca.

* U prvoj fazi rata, kakav je bio medjusobni odnos vjerskih zajednica?

• Prije izbijanja sukoba odnosi su bili tolerantni, tako da se shodno tome nije moglo ocekivat sve ono sto se poslije dogodilo. Kako je pravoslavni svecenik napustio Livno jos prije sukoba, mi nazalost nismo imali s kim suradjivati. Kada je zapaljen zvonik pravoslavne crkve zalozili smo se za njeno spasavanje. Sve umjetnine iz crkve su spasene i pohranjene u zupnom uredu u Livnu. Samo je krov crkve izgorio, tako da je njena ocuvanost takva da bi pravoslavni svecenik mogao odmah odrzati liturgiju. Preko "Caritasa" nastojali smo preostalim Srbima, koliko je bilo moguce, obezbijediti sredstva za prezivljavanje. Na popisu raspodjele oni su se nalazili jednako kao i drugi, bez razlike, to vam sami mogu potvrditi.

* Zbog takvih vasih postupaka bili ste dosta kritikovani od predstavnika vlasti i vladajuce stranke HDZ.

• Imali smo dosta neugodnosti. Cak su nas etiketirali i da smo suradnici neprijatelja. To i nije bilo toliko izrazeno prema crkvi koliko su pojedinci trovali atmosferu atakirajuci na osobe, pri cemu je bilo prijetnji, presretanja na ulici ili objava, sto mi se desilo, da me treba likvidirati. Bilo je to vrijeme kad smo inzistirali na eticnosti i moralnosti obrane, pa nismo bas "mirisali" vlastima. Tako, ni do dan danas nisu uspostavljeni dobri odnosi.

* U drugoj fazi rata doslo je do sukoba s Muslimanima i ponovila se ista prica kao i sa Srbima, a vi ste postupili jednako. Jesu li i reakcije vlasti bile iste?

• Da, sve je bilo isto samo je u pitanju bio drugi narod. Sada nam se spocitavalo da smo za neku Alijinu drzavu, da smo suradnici Muslimana, izdajice hravtskog naroda. Dakle, ista prica samo drukcije pakirana. Mi smo povodom rusenja dzamije Curcinice kada nije bilo sukoba, a koja se i nalazila izvan borbenih djelovanja i u samom centru Livna, uputili javni prosvjed pitajuci sto se to dogadja u Livnu i s Livnom? Ponovili smo ono sto smo rekli i prije, tijekom 93. godine, da se nas grad unistava i moralno i kulturno, ustvrdivsi da je scenarij isti kao i u Gorazdu. Rusenje Curcinice je rusenje spomenika jednog grada, naroda, civilizacije i aktivne bogomolje, i ko je nju rusio taj je rusio postojeci miran suzivot, zeleci izazvati novo krvoprolice, pokusavajuci zastrasiti sve koji drukcije misle. Zatrazili smo od nadleznih da stanu na kraj ovakvim nedjelima, bojeci se da nece sutra na redu biti domovi i zivoti mirnih gradjana. Izrazili smo nadu da ce krivci biti otkriveni i primjereno kaznjeni, jer ce sve dotle dok se to ne ostvari ljagu snositi svi Hrvati livanjskog kraja.

* Djelovanje franjevaca u citavoj Bosni, cini se, bilo je gotovo identicno.

• Razlika i ne moze biti ako covjek zeli djelovati kao krscanin, jer duznost svakog krscanina je svugdje ista. A, nismo mi nista posebno uradili. Radili smo samo ono sto su franjevci cinili tijekom proteklih 700 godina. Dakle, ne radi se o nicem posebnom, vec o slijedjenju sedamstoljetne niti i nicem vise. Djelovali jesmo u razlicitim sredinama, imali razlicita iskustva i bili izolirani, no na svim podrucjima skoro jednako smo nastupali. Znaci, odgovorili smo svom pozivu.

* Kako gledate na to da ljude koji su stotinama godina u BiH zivjeli zajedno dolaze uciti suzivotu oni koji sami tek to pokusavaju?

• Ja sam uvijek protiv toga kad netko kaze da mi trebamo trcati u Evropu. Sto se tice mene i ostalih fratara, Evropa ovakva kakva je nama ne treba. Jer, ona gazi sve ljudske, eticke i moralne principe, sva ljudska prava, i jedino sto priznajem komunistima je da su imali pravo kad su rekli da je trula. Za Evropu covjek nista ne znaci, ni njegovo dostojanstvo, ni njegova prava, nego su ljudi kao roboti koji nemaju svoje osobnosti i odgovornosti i za koje je kapital i novac jedina vrijednost. Radi toga, trcati u Evropu je velika pogreska i ja bih, ako ikako mogu, pobjegao iz nje. Evropa nam nista ne donosi. Ona ne zna sto znaci zivjeti s drugim, jer ona ni nema taj kvalitet zivljenja. Mi moramo graditi nase zivljenje u mogatstvu razlika. Uostalom, sve iz deklaracije Ujedinjenih naroda je pogazeno. Za mene osobno, a vjerujem i mnoge druge, UN nisu nikakva mirotvorna organizacija vec jedno svjetsko smetljiste koje treba dokinuti jer su prezivljeni. U njima ne vladaju vise nikakve moralne i eticke vrijednosti, nema nista od onoga sto je Bog dao covjeku kada ga je stvorio. Covjek ih, danas, priznaje jedino kao silu i nista drugo.

* Mislite li da je u Livnu, nakon svega sto se dogodilo u ovom ratu, moguca obnova nekadasnjeg multietnickog, multikulturnog i multikonfesionalnog zivota?

• Siguran sam u to. S Muslimanima vec imamo zajednicki zivot, samo sto nas taru iste nevolje, dok je tesko govorititi sto ce biti sa Srbima jer ih nema, pobjegli su odavde. Pitanje je jesu li se ti ljudi promjenili. Zivjelo se i prije zajedno, nikad to nije bilo nista posebno za Bosnu, ali su na bazi nekih interesa bili uspostavljani i neki odnosi. Cjelovita i multietnicka BiH zalog je za spas Hrvata i ostalih naroda. Mi smo se i referendumom, na kojeg je pozvala Crkva a ne politicari, izjasnili za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. I jedino u cjelovitoj BiH mogu biti zasticeni i interesi Hrvata, i interesi Muslimana, i intersi Srba. Svako drugo rjesenje je pogresno. Svako drugo rjesenje ce, zapravo, biti katastrofa. Nikad nece biti mira ni za jedne, ni za druge, ni za trece. Mi zivimo ti, poznajemo se dovoljno, znamo sta tko misli i sto radi, i moze se zivjeti zajedno. Ako nikako drukcije, onda na bazi interesa - mi jedni drugima trebamo!

* S obzirom na nagomilanu mrznju da li ce trebati puno vremena da se ponovno izgradi povjerenje?

• To je sve relativno. Oni koji su dozivjeli velika stradanja vjerojatno ce to vrlo tesko prihvatiti, ali gdje nije bilo teskih dogadjaja ici ce vrlo lako. Pokazalo se, primjerice u Vakufu, da su nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma vojnici koji su pucali jedni na druge odmah sjeli zajednicki na cestu koja ih je dijelila i popili kavu. Znaci, obican covjek ce se lako prilagoditi i snac, imace i prijatelje i susjede. Ali, to ne dogovara politicarima. To nije u njihovom interesu i mislim da su oni prava kocnica.