OTOPLJENJE NA PRVI DAN ZIME

AIM, OSIJEK, 26.12.1994. "Idem, pa sto bude, bude", kratko je rekao vozac kamiona s registracijom Slavonskog Broda, okrenuo kljuc u bravi, dodao gas i ukljucio se u kolonu od nekih stotinjak vozila, koja su se 21. prosinca, na prvi, kalendarski dan zime, oko 15 sati skupila na autoputu Beograd - Zagreb, iza Nove Gradiske, a ispred Dragalica na ulazu u UNPA zonu "Zapad". Kad je Hrvatska policija, ciji se kontrolni punkt nalazi nekoliko kilometara od nadzorne tocke nepalskog bataljuna, napokon dala znak da kolona moze krenuti, nevjericu da ce i ovoga puta, iz tko zna kojih razloga, otvorenje nekoc najvaznije ceste u ovom dijelu svijeta ponovno biti odgodjeno, zamijenilo je iznenadjenje protkano blagom nelagodom od mogucih incidenata. Voznja kroz nekoliko kilometara "nicije zemlje" do punkta plavih kaciga bila je odlicna psiholoska priprema za ono sto ce uslijediti - prolazak kroz teritorij dug 27 kilometara, kojeg svaka strana drugacije naziva: UNPROFOR to podrucje oznacava kao UNPA zonu "Zapad", Hrvatska ga drzi sastavnim i neotudjivim dijelom svoga drzavnog teritorija, a Srbi, koji ga sada zaista i kontroliraju, dijelom "Republike Srpske Krajine".

"GRANICNI PRELAZ DRAGALIC"

Nepalci, koji su ovdje cuvari autoputa u svim periodima, kao da su dijelili zbunjenost vozaca pristiglih iz pravca Nove Gradiske. Samo su odmahnuli rukom i uputili ih na srpsku miliciju, ni stotinjak metara dalje, bez onog uobicajenog pitanja sto ih njihove kolege postavljaju svakom vozacu na ulazu u UNPA "Zapad", pred Daruvarom, Pakracom ili Grubisnim Poljem: "Imas bomba, imas puska, imas pistol?". Zaprepastenje vozaca bilo je jos vece kad su im uniformirane osobe ispred cirilicne table "Republika Srpska Krajina - granicni prelaz Dragalic", na cijim je rukavima stajala oznaka "Milicija Republike Srpske Krajine" takodjer samo odmahnule rukom, upucujuci ih da nastave put. Nikakvih pregleda dokumenata, nikakvog zaustavljanja, nikakvih "carinskih formalnosti" nije bilo. Kad smo se zaustavili nakon ulaska u UNPA da bismo napravili nekoliko fotografija, srpski milicajac rekao nam je da pozurimo, jer "nije dozvoljeno zadrzavanje u granicnom pojasu". No, nije inzistirao - rekao je to tek tako, da bismo shvatili tko je ovdje vlast.

Ni prvi ovogodisnji snijeg nije omeo brojne radoznale "krajisnike" da izadju uz autoput i vide cudo nevidjeno: brojna kola iz Hrvatske, s hrvatskim registracijskim tablicama na kojoj je sahovnica. Ono sto je jos do jucer bilo nezamislivo, danas se dogadja pred njihovim ocima. Imamo dojam da su i ti ljudi zbunjeni onim sto vide: neki nam masu, neki nazdravljaju uzdignutom bocom rakije. UNPROFOR, koji treba jamciti sigurnost vozacima na dijelu ceste koja prolazi kroz UNPA podrucje, gotovo da je neprimjetan. Njihovi bijeli transporteri nalaze se samo na nadvoznjacima i slaba su zastita dodje li do bilo kakvog incidenta. Njihova prisutnost psiholoske je prirode.

Vozimo se lijevom kolovoznom trakom, desna je zatvorena. Autoput je u prilicno dobrom stanju, rupe od granata svjeze su zakrpane, kao da je rat stao tek jucer, a ne prije gotovo tri godine. Veliki zeleni napisi koji oznacavaju izlaske i odvojke s autoputa ostali su nepromijenjeni, jedino su rupe na njima, izbusene gelerima, nove. Nedirnute su i oznake za Zagreb, nitko nije imitirao nov nacin oznacavanja cesta u slobodnom dijelu Hrvatske, gdje su svi znakovi upucivali na Beograd, pedantno prebojani i zamijenjeni novom oznakom: Lipovac. No, od zicane ograde kojom je ranije bio osiguran autoput od moguceg ulaska divljaci ili domacih zivotinja, nema ni traga. Zica je ocito, u ova ratna vremena, posluzila nekome kao plijen, upotrebljen za druge svrhe od prvotne.

GUTLJAJ RAKIJE I GRUDA ZA DOBRODOSLICU

Negdje pred ulazom u Okucane vidimo i nekoliko "krajiskih" automobila s oznakom "OK" (Okucani) i "KNN" (Knin). Tu je i jedna "lada" banjalucke registracije, no kako je Banja Luka u "trecoj drzavi" - "Republici Srpskoj", oznake su cirilicne. Na odvojku za Okucane zapazamo vise pripadnika srpske milicije, a na izlasku s autoputa i nekoliko vojnih kamiona. Oni su tu, ocito, da bi neko vozilo, koje se zeli uputiti prema Okucanima odvratili od nakane, i u duhu sporazuma o ekonomskoj suradnji Zagreba i Knina, uputili prema Zagrebu.

Na ovom dijelu autoput je u najlosijem stanju. Metalna ograda postavljena na zelenom pojasu sto dijeli dvije kolovozne trake na vise je mjesta potrgana. Nasipi na pocetku nadvoznjaka ocito su bili skloniste za tenkove, a nekoliko olupina izgorjelih automobila jos svjedoci o bitkama koje su se ovdje vodile. Na izlazu za Okucane uocavamo i plavi "stojadin" "krajiske" milicije, isti onakav kakav su svojedobno vozili i policajci u Hrvatskoj, do zamjene novim "fordovima". Tu je i skupina ljudi koja nam mase.

Vozimo se dalje prema Novskoj. Uz autoput tek je po neka razasuta kuca, cini nam se nenaseljena. Nema dima iz dimnjaka koji bi svjedocio postojanje zivota u njima. Neke su kuce bez krovova i stakala na prozorima. Na nekoliko polja vidimo izniklu psenicu, na drugima jos sasusene stabljike kukuruza. Ponovno nailazimo na skupinu ljudi. Naoruzani su, neki u maskirnim uniformama, neki u cudnoj kombinaciji civilnih hlaca i vojnih bluza. Ne znamo da li su u pitanju vojnici, jer je ovdje setanje s puskom, cini nam se, lokalni obicaj. Zaustavljamo se. Pozivaju nas rukom da im pridjemo. Nekolicina medju njima ocito drze do svog izgleda: zarasli su u brade i kose. Pitaju nas odakle smo, raspituju se kako je u Osijeku. Dijelimo im primjerke novina koje su se zatekle na zadnjem sjedalu. Pitaju nas imamo li "Globus". Nude nas rakijom iz boce, neki od njih pruzaju nam ruku na pozdrav. Imamo dojam da su vecina medju njima dobrano pripiti. U jednom trenutku, jedan medju njima, ocito nekakav zapovjednik diskretno nam kaze da krenemo. Upucujemo se prema automobilu, a Gorana, osjeckog novinara, koji je na put krenuo da bi napravio fotografije za "Feral Tribune", jedan od njih prilicno grubo odguruje rukom. Drugi ga gadja grudom snijega.

Nastavljamo put. Promet iz pravca Zagreba, nije odvec gust. Nekoliko kamiona sa slovenskom registracijom, poneko osobno vozilo s oznakom Kutine ili Zagreba. "Krajiskih" kola gotovo i da nema na cesti. Na nadvoznjacima mnogo je znatizeljnika, ponajvise djece. Mora da im cudno izgleda autoput s ovoliko vozila istovremeno. Mnoga od njih ovakvog ga nikada nisu ni vidjela. Od 4. rujna 1991. kada je, pocetkom rata u Hrvatskoj, promet ovdje prekinut, proslo je vise od 40 mjeseci.

Na izlazu iz UNPA, procedura je ista kao i na ulasku. Srpski milicajci oko kontejnera na kojem pise "Republika Srpska Krajina" samo nam odmahuju rukom da nastavimo. Na ovoj tocki autoput je i sluzbeno otvoren. Sat prije nego sto smo stigli ovamo, hrvatska delegacija na celu s Hrvojem Sarinicem, predstojnikom Ureda predsjednika Tudjmana i glavnim pregovaracem s Kninom, uputila se prema Novoj Gradiski. Uz Sarinica, u kolima su bili i Ivic Pasalic, Tudjmanov savjetnik za unutarnju politiku te hrvatski ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak.

UNPROFOR-ov punkt pred Novskom drze pripadnici jordanskog bataljuna. Ni oni nas nista ne pitaju. Okrecemo automobil i krecemo istim putem natrag. Valja pozuriti, vec se hvata prvi sumrak, a cestom ce se, kako je bilo najavljeno, moci samo danju. Tako bi trebalo biti prva dva dana, dok ce se kasnije, bude li sve kako treba, moci voziti i po noci. Vracajuci se, ispod jednog podvoznjaka primjecujemo skupinu ljudi okupljenu oko raznja. Ocito, vrti se janje. Razmisljamo da li da zastanemo, no pouceni neugodnim iskustvom od prije pola sata, nastavljamo dalje. Bit ce nam zao kada te veceri u emisiji "Slikom na sliku" Hrvatske televizije objave prilog TV Banja Luka. Ondje je naime stajao Milan Martic, izjavivsi novinaru kako su eto pekli janje, ali nitko od putnika nije stao. Steta, osim "janjetine iz Knina" koju u Hrvatskoj toliki prizeljkuju, mogli smo upitati Martica misli li on s autoputom ozbiljno.

CEKAJUCI PRVE PRODAVACE

Hrvatski policajci pred Novom Gradiskom nisu nam smjeli odgovoriti da li je netko od "krajisnika" automobilom usao u slobodni dio Hrvatske. Jedna kola s okucanskom registracijom, doduse, vidjeli smo i sami - no to su bili novinari koji su - poput nas - iz radoznalosti krenuli u avanturu, do jucer nezamislivu. Naime, po sporazumu kojeg su potpisale vlasti u Zagrebu i Kninu, jednako kao sto vozila iz slobodnog dijela Hrvatske mogu u UNPA, vazi i za "krajisnike".

Kad smo nakon dva dana ponovno prosli istim putem, sve je izgledalo manje atraktivno i uzbudljivo. U medjuvremenu otvorena je i druga kolovozna traka, pa se sada i ovim dijelom vozi u dva smjera. Uocili smo mnogo manje srpske milicije uz put - znatizeljnika gotovo da i nije bilo. Cini se da je ona o "svakom cudu za tri dana dosta" i ovdje potvrdila svoju univerzalnost. Samo je pitanje dana kad ce se uz autoput pojaviti prvi prodavaci s kakvom robom - rakijom, vocem ili povrcem. "Krajisnicima" ce, naime, zatrebati kune da bi u Novoj Gradisci ili Novskoj, uz autoput, mogli kupiti benzin, cigarete ili nesto trece sto im trenutno nedostaje. Mozda je smisao ekonomske suradnje upravo u tome - da pocne protok ljudi i roba. Kasnije ce zivot vec uciniti svoje.

Trebalo je cetrdeset mjeseci da se autoput koji povezuje istocnu Hrvatsku s njenim zapadnim i juznim dijelom napokon otvori. Bilo bi prebrzo, samo nekoliko dana nakon tog dogadjaja stvarati zakljucke i davati ocjene o njegovu znacaju i dosezima. Za narednih cetrdeset mjeseci mnogo ce toga biti jasnije, bude li strpljenja na obje strane. Ne bude li - bit ce ovo tek epizoda izmedju rata i mira u necemu sto se zove - ni rat ni mir.

DRAGO HEDL