ZADAR - NI GRAD NI SELO

AIM, SPLIT, 21.12.1994. "Kad sam prije pedeset godina isao u partizane, otisao sam iz grada, a vratio sam se u selo", kaze jedan stariji Zadranin koji ponovo, barem sto se tice transformacije grad-selo, prozivljava postratno razdoblje u svom gradu. Zadar je, kao i Osijek i Dubrovnik, jedna od onih rubnih, s obzirom na rat, aglomeracija koja ne samo da je ratom pogodjena nego ce jos dugo trpjeti njegove posljedice i ne samo to - stenjat ce i pod njegovom potencijalnom energijom.

Zadar ne spada u kategoriju ratom ubijenih gradova, uspio se obraniti od bezobzirne agresije, ali je ratom ranjen. I vise nego u bilo kojem hrvatskom gradu u njemu je obavljeno - samoranjavanje. Dok su osvajacki topovi sto bivse JNA, sto pobunjenika iz zadarskog zaledja, kidali fino gradsko tkivo pretvarajuci Zadar u grad trajne "opce opasnosti", dotle su se iznutra obavljale arhitektonske amputacije miniranjem, kako se prica u Zadru, oko 500 kuca nepocudnih koju su otisli ili s idejom da se vrate na tenkovima, ili su otisli od sasvim razumljivog ljudskog straha. Ceh je platio neduzni beton, koji je sasvim dobro mogao posluziti prognanicima kojima su kuce u zadarskom zaledju po istom principu odletjele u zrak. Ovako neki predjeli podsjecaju na mjesecevu povrsinu.

A na mjesec podsjeca i zadarska zedj. Izvorima na Zrmanji pod okupacijom zatvorene su slavine, a Zadranima tek od ovih dana zahvaljujuci kisama ne nedostaje lose, vrlo klorirane vode. Premijer Nikica Valentic im je do ljeta obecao vodu, a ministar za obnovu i razvoj Jure Radic odlucio je to provesti dovodjenjem vode iz Nacionalnog parka Krka. Protiv tog rjesenja bune se Sibencani ne dozvoljavajuci skrnavljenje parka, a nisu zadovoljni ni Zadrani jer predvidjene kolicine vode, 200 do 300 cetvornih metara u sekundi nikako ne mogu zadovoljiti. U Zadru se, osim profunkcioniranja vodocrpilista na Zrmanji, rjesenje vidi i u potapanju bokanjackog blata sto je dvostruko jeftinija varijanta od dovodjenja vode s Krke, ali vlast tu mogucnost ne razmatra ozbiljno. Kamen temeljac za vodu s Krke je polozen, isto kao i kameni temeljci za tunel kroz Velebit i za Maslenicki most od kojeg se, doduse, i odmaklo. Tunel? "Koliko mi znamo on se treba kopati s dvije strane", reci ce skepticniji Zadrani koji nicanje kamena temeljaca u svojoj okolici dozivljavaju kao Potemkinova sela.

Dok temeljci stoje kao simbolicki mostovi neke nove zadarske buducnosti, dotle su zadarski konzervatori, inace vrhunski profesionalci, uspjeli u svojoj gradskoj povijesnoj jezgri sanirati sto se sanirati do sada moglo. Ponesto, kao Knezeva palaca razrusena haubickim projektilima od 155 milimetara, ostalo je za neka bolja vremena u kojima ce biti i vise sredstava za obnovu. Za vremena u svakom slucaju bolja od onih kad je uokolo katedrale - kao 18. studenog 1991. godine - palo 16 raketa, a dvije su je izravno pogodile. Danas su u katedrali freske zasticene, orgulje popravljene, a na samoj arhitekturi valjat ce jos raditi. Svetom Krsevanu iz XII stoljeca i do danas nije popravljen oltar, a Kapetanova kula je sanirana. Otklanjaju se ostecenja i na Gradskim vratima u Fosi, kao i na gradskim zidinama.

U Zadru su ozivjeli ducani, restorani, kafici, i kazaliste, i nogomet i kosarka, i aerodrom, cak, ali privreda kaska. Od 40.000 zaposlenih prije rata Zadar je spao na 20.000. Od sedamdesetak tisuca prijeratnih stanovnika Zadar je napustilo njih 15.000, ali istovremeno u grad se slilo oko 25 tisuca ugrozenih, protjeranih ljudi iz bliskog ratnog podrucja. Mnogo ljudi, protiv svoje volje, doslo je u grad mijenjajuci mu sliku. Gotovo svaki treci stanovnik Zadra danas je prognanik i po tome je taj grad najoptereceniji u Hrvatskoj. Kao i svugdje, medju prognanicima, uz zene, najbrojniji su starci i djeca. A Zadru, ukoliko se ukine Filozofski fakultet o cemu ima nagovjestaja, prijeti da bas i postane grad staraca i djece. Prognanici se sporo vracaju kucama cak i tamo gdje mogu kao sto su Crno i Murvica. Obnova zahtijeva i novaca i vremena. A s druge strane ne bude li fakulteta, i ne samo njega, nego i jasne perspektive u zadarskoj privredi, mladost ce otici brzo.

Prije rata Zadar je bio drugi grad u Hrvatskoj po drustvenom bruto proizvodu, a sada je osamdeseti. Cak 11.000 Zadrana danas, ne racunajuci prognanike, vlasnici su socijalnih iskaznica. Blagostanje - rat - siromastvo, zadarska je dijalektika. Uostalom kao i ostalih gradova na rubu pameti. Na rubu pameti onih koji su po njima pucali, ali i do svoga vlastitoga ruba. U sluzbi za dusevno zdravlje Medicinskog centra u Zadru, gdje su istrazivali psihicko stanje prognanika, nasli su medju djecom preko trideset posto onih koji boluju od odredjenih psihickih problema koji se svrstavaju u kategoriju dusevnog poremecaj. To je uteg koji ce svoju tezinu pokazati tek u buducnosti.

A sadasnjost u Zadru popracena je i "jednogodisnjim" mandatima gradonacelnika kojih je od 1990. godine promijenjeno cak cetvero. Puno? Ne, kad se zna i da je cak sestero ljudi obnasalo duznost nacelnika Policijske uprave Zupanije zadarsko-kninske. Zadarski kadrovski vrtuljak vrti se po provincijalnim principima - tko vrijedi ide dalje, ili biva smijenjen, odnosno prinudjen na ostavku, zbog lokalnih unutarstranackih (u ovom slucaju HDZ) obracuna.

I neki privrednici, kao vec legandarni Stanislav Antic iz poznatog SAS-a, upravo u vrijeme kad su se mogli razmahati, pa cak i u skucenim ratnim uvjetima, svojim menadzerskim sposobnostima zbog nepodobnosti druge vrste morali su otici. Tako je grad, izjedan od neprijateljskog okolisa, opet pokazao veliku mogucnost samoizjedanja, podrivanja temelja na kojima pociva.

Destrukcija zahvaca i zadarski okolis. Objavljen je podatak da je opljackano 5.000 vikendica na otoku Viru u zadarskom arhipelagu, a neki tvrde da je na zadarsko-biogradskom podrucju opljackano cak osamdeset posto kuca za odmor. U pocetku su nestajali televizori i slicna roba, a na kraju i krovovi.

Zadar je, inace, najvise bombardiran i razaran grad u hrvatskoj povijesti. Valjda zato sto se nalazi na jednoj predivnoj, a ujedno i prokletoj jadranskoj tocki. I onda, mozda zbog toga, i nije cudno da zadarska povijest bude prekrivena aktualnom politikom. Dan oslobodjenja Zadra - pedeset godina pripajanja grada matici zamlji - nije obiljezen jer je vecina u Gradskom vijecu smatrala da tog dana Zadar "nije oslobodjen, nego okupiran". Prije pedeset godina oslobodioci su mislili da Zadar nikada (vise) nece biti Zara, aktualni branitelji grada su govorili da "Zadar nije za dar", a onda su neki politicari polupali povijesne loncice. Valjda po onoj: Ako jedan povjesnicar kroji politiku, zasto svaki politicar (i nizerazrednog ranga) ne bi krojio povijest?

Tako je grad ostao bez podsjecanja na jednu vec prezivjelu slobodu. Nova sloboda ga jos ceka. Dok se na zadarskoj rivi igraju balote i dok je zadarski Filozofski fakultet napustilo 50 znanstvenika u posljednje cetiri godine, novi-stari Zadar je u stanju pricuve. Njegovi izuzetni konzervatori, kolikogod se to cinilo apsurdnim, mogu biti vjesnici - svojim strucnim i strpljivim radom na starinama - da se moze raditi i na buducnosti.

Samo da voda potece, da "poteku" i ljudi svojim kucama i svojim poslovima, da se konacno uklone bezdusni topovi i da se zalijece rane na staroj i novoj zadarskoj arhitekturi i dusama. Do tada, inace bogati grad, zivi od humanitarne pomoci i kamena temeljaca u postratnom gradsko-seoskom ambijentu.

GORAN VEZIC