HILJADU DANA OPSADE SARAJEVA

DVIJE MAME, DVA OCA, PSIHIJATRI I SAL

AIM SARAJEVO, 21.12.94. Na vjecnom ratnom poligonu Bosne, a ona sebe i ovakvu krvavu pamti preko hiljadu godina, ostajala je pustos u kojoj je broj zivih i mrtvih obicavao biti podjednak. Bilo je vremena kada su zivi zavidjeli mrtvima koji su, pak, svoju brobu za opstanak napokon zavrsili. U Bosni su se nevoljnici medjusobno tjesili narodnom izrekom "ima gore od gorega", no uvijek bi ucutali pred ratnom sirocadi. Najstarija generacija Sarajlija, koja jos pamti domove ratne sirocadi iza prvog ili drugog svjetskog rata, docekala je i treci "talas" najtezih ranih stradalnika - djecu bez ikog svog.

Ratna 1994. u Sarajevu je medju mnogobrojnim crnim hronikama ubiljezila i onu koja kaze da je oko pet stotina djece ostalo u gradu bez svojih roditelja. U tom deprimirajucem podatku ima jedan koji na cas ohrabruje i potvrdjuje vec poznatu tezu o ljudskosti i dobrodusnosti Sarajlija - u ovom su gradu, u kojem nema kuce a da je nije pogodila granata i donekle razrusila, vrata za ratnu sirocad ostala sirom otvorena. Socijalni su radnici, vodeci sirocice za ruke, pronasli novi dom za njih tristoosamdeset i troje! Neke su porodice primile i po cetvero djece, bez obzira sto je zivot u opkoljenom gradu ispod nivoa dostojnog covjeka. Kazu da su pohvale ipak na strani socijalnih radnika iz Gradskoc zentra za socijalni rad. Oni su djeci sirocicima bili prvi roditelji i kroz "kisu" snajpera i danas obilaze svoje sticenike u njihovim novim domovima. NErjetko se brinu i za nove djecije staratelje jer je pronalazak hrane u ovom izucenom gradu postao gotovo sizifov poaso. Sasarjeska ratna sirocad, iako ostala bez svojih najmilijih, dobila su tako nove mame i tate - jedne u Centu, jedne u prohladnim gradskim stanovima. No, moglu li dvije mame i dvije tate umanjiti njihovu tragediju?

Inat, prkos i pasjaluk

Jedna je ugledna gosca i strucnjak, vele, iz bijelog svijeta, kakvih je Sarajevom u ovo ratno vrijeme prodefilovalo na stotine, izjavila da je postala Sarajka jer su joj se toliko dopali ti ljudi iz velikog bosanskog vilajeta, "posebnog kova i materijala", kako je rekla, a na takve u svom zivotu nije naisla nigdje u svijetu. Takve koji izdrze i nemoguce: zimu, glad, studen, sokove, stresove, nesrece... Ona je izdrzala mjesec dana, veli vise nije mogla, a kad su je u njenom bijelom svijetu pitali ko su ti ljudi sa kojima je zivjela, rekla je da u Sarajevu niko vise nije normalan!

Sarajlije su se, dakako, naljutile na tu gospodjinu izjavu, ali bice po svoj prilici da ovoj nije bilo ni na kraj pameti da nas vrijedja, vec samo jadna ne moze da shvati sta sve ziv covjek izdrzi u gradu na koji su pale hiljade i hiljade granata, gdje se parkovi pretvoreni u groblja, gdje nema ni jednog zastakljenog prozora, gdje djeca izmedju dvije artiljerijske salve odigraju partiju nogometa, gdje invalida u svakoj ulici ima dovoljno da sacine publiku za djeciju igru, i gdje se vec gotovo tri godine ne zivi po ljudskim kriterijumima. Kad se Sarajlijama prikljuci i brojka onih koji su sa zavezljajem u ruci bjezali iz svojih domova spasavajuci zivu glavu na ramenu, pa svi koji su se nekim cudom izvukli iz inih koncentracionih logora, mucilista i privatnih zatvora, onda se cini da je postotak onih koji i nisu vise "normalni" davno nadisao one koji, kao, to jos uvijek jesu.

Takvu konstataciju potrdjuju i nalazi citavih timova psihologa, pedagoga, ljekara ili socijalnih radnika koji ostvaruju program mentalne zastite Sarajlija. Oko 10.000 ljudi proslo je kroz savjetovaliste Drustva za psiholosku i humanitarnu pomoc i najveci dio njih obiljezen je dijagnozama: postraumatski stresni nered, anksioznost, mucanje, psihomatska oboljenja... Iza tih snacelnih i strucnih termina krije, opet, citav niz oboljenja i bolesti. I, naravno, na desetine ruiniranih Sarajlija. DOmaci i strani strucnjaci primjenili su na njima sve moguce metode ljecenja a za takvo sto vise nisu potrebne ni laboratorije, eksperimenti ili bjeli misevi. Dovoljne su samo Sarajlije. Svi znanstvenici koji su zeljeli da jos jednom provjere neke svoje raznolike terapije ucinili su to ovdje: "ventilacija", "play", "art", getstalt terapije, bihevoir terapije, transakcione analize i psihoanalize najcesce su upotrebljavane. Narod bi rekao: "ove najbolje idu". Detalji analiza svega ovoga cuvaju se i skrivaju uz obrazlozenje da je to "diskrecija i zastita pacijenta". Sarajlije sve to mirno izdrzavaju, valjda da ne pokvare postulate tih bjelosvjetskih terapija, i ponasaju se kao da je sve uobicajeno, normalno. I dok mi to nase takvo prezivljavanje nazivamo i prkos, i inat, i pasjaluk, strancima se bezbeli ucini da nismo vise normalni. Tako i ona nasa gosca, inace psiholog po struci, izjavi da smo svi skupa ludi! Jedna ce njena pak kolegica po struci, Amerikanka pristigla u Sarajevo da ispituje "stresne situacije medju izbjeglim stanovnistvom" i sama naci pred stresom kad je, radeci svoj posao, prisla osamdesetgodisnjoj starici u koloni izbjeglica. Ni ne pitajuci za razlog sto ce Amrikanka u njihovom zbijegu starica je odmah upita kako su njeni tamo u toj Americi, jeslu li joj svi zivi i zdravi, a potom je skinula sa sebe pleteni sal i ogrnula Amerikanku jer joj se njena mondenska jakna ucinila pretankom za zimu u Sarajevu, izgrdivsi je sto tako "lagano obucena hoda po carsiji". Kad je Amerikakna cula da je starica upravo pjesice stigla preko nekoliko planina te da joj je sin poginuo na frontu a unuci takoder ratnici, pitala je od cega su, od kakve materije sastavljeni ljudi u Bosni?

MILAN ANDRIC