PROGRAMIRANI KAOS?

Politicka i socijalna situacija u Hrvatskoj dovedena je do usijanja. Nezadovoljstvo se gomila, problemi se samo odgadjaju vatrogasnim mjerama, a u trenutku kada sindikati prijete opcim strajkom premijer Valentic ih bahato dobija i cini samoublacki potez. No, da li je to samo privid i sto se krije iza kaosa koji se pothranjuje i zasto je predsjednik Republike dr. Franjo Tudjman odlucio da se nakon dvije godine ipak pojavi u Saboru i govori o stanju hrvatske drzave i nacije?

AIM, ZAGREB, 20.12.1994. Kada poglavar neke drzave osjeti da je ugrozen uvodi diktaturu, a hrvatski premijer Valentic je posegnuo za uredbom o zabrani isplate bozicnice sto je posljedica njegova bijesa i nemoci. Ovim je rijecima predsjednik najjaceg hrvatskog sindikata Dragutin Lesar prokomentirao odluku hrvatske vlade da svim zaposlenim u drzavnim ustanovama i institucijama i poduzecima u vlasnistvu drzave zabrani isplatu 13. place ili povecanje primanja u bilo kojem obliku, pa makar i u naturi.

Valentic je to ucinio u trenutku dok traje uspjesni strajk zeljeznicara od cega hrvatska privreda trpi ogromne stete, kada je zapoceo strajk pilota "Croatia airlinesa", te samo dan prije nego sto je odrzan dvosatni strajk upozorenja na koji se odazvalo preko 80 posto zaposlenih. A bila je to zapravo tek generalna proba za pravi strajk. Mnogi zbog toga pitaju zasto Valentic cini taj presudni korak ka definitivnom politickom samoubojstvu i nije li premijer, koji je po svim anketama najpopularniji hrvatski politicar zapravo navucen na tanak led? Svojom dosadasnjom ekonomskom politikom Valentic je uspio zaustaviti inflaciju i stabilizirati kunu (u posljednjih mjesec dana marka je pala cak za tri posto) i stvoriti kod naroda kakav-takav dojam sigurnosti, ali je isto tako poznato da je jedan od rijetkih politicara koji se usudi protusloviti Tudjmanu. Jedan od vodecih ljudi Hrvatske seljacke stranke Tihomil Radja cak je nedavno izjavio da se Tudjman i Valentic vole kao pas i macka.

Tesko je dokuciti sve niti hrvatskih dvorskih igara i da li je Valentic tek zrtva ili je za svoju principijelnost bez pokrica, jer postoje racunice koje pokazuju da ga krivo savjetuju (on je ipak advokat, a ne ekonomist), spreman i otici u ime nekih buducih vremena? Ali jedno je jasno: hrvatska politicka i socijalna scena ide ka svom usijanju. Nezadovoljstvo se nagomilalo na sve strane tako da su neki sociolozi spremni tvrditi da je nacionalizam kao vezivno tkivo drustva prilicno istrosen i da se vec stvara kriticna masa koja bi mogla pokrenuti socijalni bunt. Argumenata za ovakvu tvrdnju ima na pretek. Od pljacki u pretvorbi kojom su zaradili oni koji su sjedili u Zagrebu, a ne oni koji su krvarili po ratistima, preko sve veceg broja nezaposlenih i zakonodavstva po kojem je radnik nezasticeniji nego u 18. stoljecu, do toga da vise nitko ne vjeruje u bajke kako se sada zivi bolje nego prije. Zagovornicima opcije o narastanju socijalne kriticne mase ide u prilog i potez Sabora da poveca place saborskim zastupnicima za cak 80 posto, a da istodobno nema novaca za djecje doplatke i sve to u vrijeme kada se naveliko prica da Hrvati izumiru. Kljucni argument za svoje teze pronalaze i u podatku o uspjesnosti strajka zeljeznicara i pilota, koje vlast nije do sada pokusala slomiti silom i takozvanom radnom obavezom, te u uspjehu strajka upozorenja.

No, ima i onih koji misle drugacije, kao recimo Goran Granic (inace rodjeni brat ministra vanjskih poslova Mate Granica), predsjednik HSLS-ove vlade u sjeni koji kaze: "U Hrvatskoj znacajniji socijalni nemiri danas nemaju sansi, jer je scena odredjena ratom i strepnjom za hrvatsku drzavnost. Ta situacija disciplinira gradjane da ne naprave one poteze koje bi napravili u normalnoj situaciji".

U spoju ovih dviju opcija nalazi se u sustini muka hrvatske politike, jer narodu je dosta praznih obecanja i cik-cak poteza u kojima je tesko prepoznati bilo kakvu buducnost, osim dnevnog prezivljavanja i spasavanja vatrogasnim mjerama. Naime, postoje debele dvojbe sto je Hrvatska trebala uciniti u slucaju Bihaca i Velike Kladuse i zasto je upravo u trenutku kada se vodila bitka za Cazinsku krajinu, koja je Hrvatskoj izuzetno geostrateski znacajna, potpisan sporazum sa kninskim Srbima, a intenzivirani pregovori sa Beogradom. Sve vise je i zbunjenosti oko sudbine UNPROFOR-a i prijetnji kako ce Hrvatska 10. sijecnja otkazati njegov mandat ako se sporazum sa Kninom ne pocne provoditi, pogotovo sto je Hrvoje Sarinic izjavio da ne bi nikada potpisao "zagrebacki sporazum" da je znao sto je potpisao. Sve je vise i glasova protiv konfederacije sa bosnjacko-hrvatskom federacijom, koja i sama dozivljava teske dane, jer se izrazava strah od obnove Jugoslavije ako se isto pravo dopusti bosanskim Srbima. Nakon cvrstih izjava predsjednika Tudjmana kako ce UNPROFOR-u reci definitivno zbogom sada se cuju blaze varijante, kao otprilike vidjet cemo, raspravit cemo, ako se sporazum pocne ostvarivati i sve u tom stilu. A da u UNPROFOR-u i ne razmisljaju o tome sto misli Hrvatska, jer ona je odavno u rukama velikih i Tudjman je tek njihov pijun ili eventualno laufer, dokazuje i podatak da su hrvatski drzavljani koji rade za UN odnedavno primljeni u stalni radni odnos, a da se novinarske iskaznice izdaju na sest mjeseci od dana podnosenja zahtjeva.

Svemu tome treba pridodati i previranja unutar politickih stranaka s epicentrom unutar samog HDZ-a gdje se nastavljaju bitke za vodstvo, jer cvrsta jezgra osnivaca ne odustaje od obracuna sa dosljacima i tehnokratima. Situacija izgleda komplicirana, ali cini se da se hrvatska stranacka slika zapravo definitivno oblikuje i da stranacke stege nece sprijeciti proces: svaka prica svome jatu. Jer upravo to je odgovor na pitanje zasto se dijelovi vladajuce stranke priblizavaju djelovima opozicije i obrnuto. Proces je prirodan, ali stvara dodatne poteskoce jer moze dovesti u pitanje vecinu u Saboru, a samim time i otvoriti mogucnost prijevremenih izbora o kojima se posljednjih tjedana ponovo naveliko prica. Od te teme ne bjeze cak ni celnici HDZ-a, iako je Goran Granic prilicno u pravu kada tvrdi da bi izbori, koje on ne iskljucuje, bili veliki rizik za mnoge sadasnje zastupnike koji sigurno ne bi dobili novi mandat i vaznija im je vlastita sigurnost nego "sveta Hrvatska". Trebat ce dakle sacekati trenutak kada ce se, prema Granicu, koji u ovakvom misljenju nije usamljen, stvoriti ili ojacati licnost koja bi se uspjesno mogla suprotstaviti Tudjmanu, sto nije uspjelo Manolicu i Mesicu. U igri je u tom slucaju i Valentic i zato one dvojbe da li mu netko namjesta ili on ceka bolja vremena? Ali jednako tako to bi mogao biti i Vladimir Seks. No, izgleda postoji nesto zbog cega ga Tudjman za sada cvrsto drzi u saci i zbog cega on obavlja najprljavije poslove u Saboru u koji je prebacen iz Vlade da bi pomogao krajnje nesposobnom predsjedniku Nedjeljku Mihanovicu koji nije u stanju ni voditi sjednice a kamoli politiku.

Tudjman je svoju vlast do sada vjesto odrzavao lavirajuci izmedju razlicitih struja, ali istodobno je ciscenjem vojske od nepocudnih generala i dovodjenjem svojih amatera, pa potom udarom na policiju i konacno stvaranjem i pravne osnove da stvori novi hrvatskih KOS, to jest organizaciju kojoj bi bile podredjene sve obavjestajne sluzbe, postepeno ucvrscivao vlast. Vlast koja bi mu uz pomoc novostvorenih kapitalista, koje je on odabrao, trebala osigurati njegovih famoznih nekoliko desetljeca. I tu se vracamo na pocetak price i Lesarovoj natuknici o diktaturi.

Ali kome treba kaos koji ovog casa prijeti Hrvatskoj i nije li bogohulno upitati tko i zasto taj kaos hrani i potpiruje? Neke odgovore dobit cemo vec 22. prosinca za kada je zakazana zajednicka sjednica oba vijeca Sabora na kojoj ce, kako je to kratko javila Hina, "predsjednik Tudjman podnijeti izvjesce o stanju hrvatske drzave i nacije". Netko bi rekao sto je cudno u tome da se predsjednik obrati parlamentu, ali cudno je to sto se Tudjman u Saboru nije pojavio ravno dvije godine. Zasto mu je to potrebno bas sada?

GOJKO MARINKOVIC