"BUDZETSKI STRAJK"

AIM, ZAGREB, 18.12.1994. Jos se jednom pokazalo da hrvatska vlast ne zna rjesavati konfliktne situacije. U petak, 17. prosinca, najveci broj zaposlenih u privredi Hrvatske pridruzio se dvosatnim strajkom "upozorenja" strajku dvadesetak tisuca zeljeznicara koji su desetak dana prije zaustavili sve vlakove osim medjunarodnih i pogranicnih, koji su regulirani zakonom pa ih drzava moze zastiti i uvodjenjem "radne obaveze". Premda su zahtjevi zeljeznicara i drugih bili znatni i svi s rokom "odmah", oni nisu ultimativno intonirani, i sindikati su predlagali, cak zahtjevali, da se rijese pregovorima.

No, Vlada je odlucila drukcije. Dva dana prije strajka odredila je da ce od pocetka 1995. naknade za topli obrok i regresi za godisnje odmore biti obracunavani kroz place. Tako je unaprijed odbacen jedan od zahtjeva strajkasa koji traze da se nista ne mijenja, pribojavajuci se da ce spomenuta novina dovesti do masovnog zatvaranja tvornickih restorana i radnickih odmaralista. Slijedeci zahtjev odbacen je na sam dan strajka. Tada je Vlada zabranila svim poduzecima u svom vlasnistvu i onima koja se financiraju iz budzeta, a takvih je ogromna vecina, da isplate radnicima "bozicnice" (ekvivalent nekadasnje "trinaeste place" u iznosu od 1600 kuna). Jedino sto je Vlada bila voljna staviti na pregovaracki stol je potpisivanje osnovnog nacionalnog sporazuma sa sindikatima, sto je istina njihov kljucni interes, ali je jasno da su radnicima "sladje" bozicnice, pa su sindikati ovo odbacili ocito procjenjujuci da ih se zeli posvaditi s "bazom". Drugi ustupak trebao je, pretpostavljamo, odobrovoljiti radnike. Receno je da Vlada vise nece inzistirati da se u Zakonu o radu, koji se upravo priprema, sporna rijec "radnik" zamijeni cvornatom rijecju "posloprimac". Kompromisni prijedlog je "zaposleni".

Ovaj burni rat terminima vodi se vec mjesecima i on sugerira, barem na prvi pogled, da je rijec o sporu koji ima dublje, ideoloske korijene. Jer odbacivanjem pojma radnik nova vlast zeli naglasiti diskontinuitet sa starom, u kojoj su radnici bili, tvrdi se, svete krave u ime kojih su i ucinjena sva zla "komunistickog mraka". Radnici, medjutim, ne daju svoje ime, ali se ne identificiraju ni s bivsim rezimom, tako da se bez puno mozganja moze zakljuciti kako u toj terminoloskoj parnici oni ne zele biti ni s "onima" ni s "ovima". Nove vlasti ne cine nista da poprave tu sliku o sebi, stovise u svakom strajku, pa i u ovome, upregne se mnogo decibela da se dokaze kako to "destabilizira drzavu", vrsi "udar na Vladu" i slicno. Tako se moze steci dojam da je rijec o nepomirljivoj ideoloskoj rovovskoj bitci, ili cak o nekakvom pedrevolucionarnom vrenju, no neke druge cinjenice smjestaju to na jednu ipak prozaicnu razinu.

Najkrace receno rijec je o nekoj vrsti "budzetskog strajka". Najveci broj poduzeca u strajku financiraju se ili sufinanciraju iz budzeta, pa su za njih posljednji mjeseci u godini uvijek u znaku ustreptalog cekanja koliki ce im dio skromne budzetske pogace pripasti. Premda je budzet za 1995. dvostruko veci nego sto je bio u ovoj, on je prema priznanju Vlade jos uvijek dvostruko manji od potrazivanja gladnih abonenata, tako da se guzve oko drzavnog kazana ni sada nisu mogle izbjeci. Uz to, ovih je dana iz opozicijskih redova (Mato Arlovic) procurilo da ce slijedece godine dvije trecine placa iz budzeta biti zamrznute, pa su se svi pozurili da poprave svoje startne pozicije za to posno godiste. No, brzo se pokazalo da u toj trci lakocom pobjedjuju oni koji su blizi kazanu, a najblizi su saborski zastupnici i visoki drzavni duznosnici, koji su prije otprilike mjesec dana povecali sami sebi place za cak osamdesetak posto, i uz to, kao slag na tortu, isplatili neobracunate naknade za topli obrok nekoliko mjeseci unatrag. Ovim su se politicki profesionalci primakli za danasnje prilike fabuloznim primanjima od dvije tisuce njemackih maraka, tako da je lako zamisliti ugasena lica zeljeznicara koji primaju niti tristo, a o njihovom zahtjevu da im se place povecaju nepunih osamnaest posto Vlada cak ne zeli ni pregovarati (piloti koji su im se na jedan dan pridruzili u strajku imaju vise, 1100 maraka mjesecno, ali tvrde da ovakav platni jaz izmedju njih i politicara ne postoji nigdje u svijetu). Mada je premijer Valentic priprijetio da place politicara mogu i nadolje ako zaprijeti probijanje budzeta, to je dosad najveci udarac ugledu Vlade, koja je dugo uzivala simpatije i sire javnosti jer je uvela nesto reda u Augijeve stale hrvatskog gospodarstva, a izgledalo je da nece biti ni puki eksponent tvrdog jezgra HDZ-a, stranke kojoj i sama pripada. No, pozlata joj se pocela ljustiti najprije zbog toga sto je mirno presla preko stambenih malverzacija vrhovnistva (pri cemu je omiljena metoda prvo dobiti drzavni stan pa ga odmah otkupiti po visestruko nizoj cijeni i to uz pokrice i jednog od akata bivseg, u svemu drugom omrazenog, komunistickog zakonodavstva). Zatim joj je jos vise pozlate otpalo kada se otkrilo (pa odmah zatim zatrpalo pepelom) da jos vece malverazacije postoje u privatizaciji. Na kraju je sadasnjim gusenjem strajka zeljeznicara i drugih krug bio zatvoren na najgorem mjestu.

Definitivno se, naime, pokazuje da ova Vlada mozda i jeste "liberalna" ali u onom gorem smislu, jer je zalegla za grudobran najmocnijima i najbogatijima, dok se od ostalih trazi pokornost i pobozno uvazavanje "ogranicenja budzeta", iako se prema nekim procjenama 66-80 posto drzaven kase puni iz njihovih dzepova. U slucaju zeljeznicara, neke vrste strajkaske "avangarde", to je preslo u otvorenu osionost, jer je Vlada odbila ispostovati sporazum koji je sama potpisala s njima prije vise od godinu dana. Zasto se odbija dogovorena povisica zeljeznicarima, to nitko nije jasno rekao. Valjda zato da ne bi bas ispalo kako Vlada nece jer - nece, Valentic se upustio u sklisko objasnjavanje da su legitimni samo oni strajkovi koji postavljaju realne zahtjeve. No kako ocjenu "realnog" daje Vlada, sve se ipak pretvara u diskreciono carstvo Valenticevog kabineta i kada on kaze da nesto ne moze onda to stvarno ne moze.

Iako se zeljeznicare pokusava i zaplasiti kako bi odustali, oni se jos uvijek drze. Najprije im se prijetilo otkazima a kada su oni uzvratili da ce totalno obustaviti promet to je prestalo i sada im se "samo" odbija isplata primanja za prosli mjesec. Ovo bi moglo znaciti da ce zeljeznicari na kraju mozda i iksamciti neki zahtjev. No, oni glavni zahtjevi (uz trazeni porast placa to su i veca ulaganja u zeljeznicu koja ce zaustaviti njeno materijalno propadanje) vjerojatno ce biti odbaceni. Takodjer nije iskljuceno da ukoliko strajkasi budu uporni Vlada primjeni vec oprobano sredstvo i uvede polumilitarnu "radnu obavezu", iako zeljeznicari tvrde da je strajk potpuno u skladu sa zakonom ("cist").

Osnovni problem koji prati strajkove i koji ni sada nije otklonjen je sto strajkasi nemaju potrebnu politicku "infrastrukturu" koja bi ih pratila. Sindikati, organizirani u tri sredisnjice, prvi put poslije duljeg vremena suradjuju, ali i dalje posve hladno i uz tolika sumnjicenja da netko medju njima tajno paktira s Vladom da u tome vjerojatno ima neke istine. Stvari su jos nepovoljnije kada je rijec o politickim strankama jer se malo koja gura da pomogne strajkasima, a one koje se i odluce rade to bezvoljno i mlako. Ipak, sve njih nadmasuju mediji, koji polako vec stvaraju klimu kako strajkovi remete normalan zivot gradjana i stete interesima drzave.

Kada se to popne u udarne naslove novina, a pogotovo kada udje u prve vijesti televizije, bit ce jasno da su strajkasi izgubili bitku.

MARINKO CULIC