SARAJEVO, SVJETSKI REKORD PATNJE

NI PRVI ali NI POSLJEDNJI OPSJEDNUTI GRAD

AIM SARAJEVO, 17.12.94. U istoriji je ratovanja, koje covjecanstvo vodi gotovo od pamtivjeka, opsada logora, utvrdjenja, naselja i gradova bivala jedna od najsigurnijih i najgnjusnijih metoda da se protivnik prisili na predaju, baci na koljena, ili unisti. O tome je lako naci svjedocanstva u legendama, spjevovima, sagama, zapisima i dokumentima. Bez obzira jesu li te opsade uspjevale ili ne, opsta njihova karakteristika bila je - patnja opkoljenih i zatocenih, dokrajcivanje zivota starih, bolesnih, iznemoglih i djece, a uz to se uvijek dodavalo i zena, iako su one najbolje podnosile, ako se to, uopste, moglo podnijeti.

U novijoj istoriji, da preskocimo tminu davnih vijekova, usporedjivale su se najcesce tri opsade. Za vrijeme americkog gradjanskog rata u velikoj opsadi Vicksburga, koja je trajala od

1. svibnja do 4. srpnja 1863. u opkoljenom gradu bilo je 4.000 civila i 30.000 vojnika Konfederacije. Tokom opsade zivot je izgubilo 2.500 ljudi, od toga 119 zena i djece. Koliko je poznato, niko nije umro od gladi. Opkoljeni su jeli konje, pse, macke, govorilo se - i stakore. Dalje, opsada Pariza trajala je 121 dan, od 19. rujna 1870. do 27 sijecnja 1871. Racunajuci vojsku i civile, Pariz je tada imao oko milijun stanovnika. Medju neborackim stanovnistvom bilo je 30.236 smrtnih slucajeva. I Parizani su jeli konje, mazge, pse, macke i, u nekim slucajevima, stakore. Izvrsen je prepad na zooloski vrt. Ubijen je i pojeden - nosorog. Na koncu, najduzu novovremenu opsadu imao je za vrijeme drugog svjetskog rata Lenjigrad, odnosno Petrovgrad, odnosno Petersburg - devet stotina dana. Stradalo je oko milion gradjana. Umiralo se od gladi i tomovi knjiga napisani su o tome.

Sarajevo je nadmasilo i taj rekord. Upravo prezivljavamo, ko je te srece ili nesrece da je jos ziv, zalosni "jubilej" - 1000 dana zatocenistva gradjana i njihovog grada. To sto smo odavna "prevalili" najduze svjetske blokade, ne znaci da je s ovom nasom gotovo. Nazalost, u ovom morbidnom postavljanju rekorda ne postoji svjetski sudija koji bi digao zastavicu s rijecima: "Dosta!" Tako Sarajlije idu dalje, ne bi li posljednji prezivjeli ipak ispricali svijetu koliko opsade, uopste, mogu da traju...

Da bi smo pobjegli od statistike kojom bi se mogao potkrijepiti tegoban i cemeran zivot, o cemu je pisano u izvjestajima novinara, politicara, socilologa, demografa, istoricara, ljekara i svjetskih placenika svih vrsta, a da bi smo citaocu na neki nacin docarali sta se sve medju Sarajlijama zbivalo u tih hiljadu dana, posluzicemo se izvacima iz dnevnika Lenjigradjana, pod koje se moze potpisati devedeset odsto Sarajlija. Jer, sarajevski dnevnici se jos pisu. Uz to, prilozicemo i nesto iz izjave Sarajke Suzane Rajic, mlade medicinarke, rodjene 1972. godine, a o cijem je ratnom zivotu novinar TV BiH Sikrija Omeragic napravio film koji je ove godine na Berlinskom festivalu dobio specionalnu nagradu uz odusevljen prijem i od kritike i od gledalaca. Naravno, Suzaninu pricu iz podruma mogli bi potpisati i prezivjeli Lenjigradjani. Iz ta dva uklona, nadamo se, citalac ce sam sebi sklopiti i napraviti film, osjetiti dramu opkoljenog grada u hiljadu dana njegovog zatocenistva.

Lenjingradski dnevnik

"S plavim zavezljajem Sasa je krenuo na posao i usput u pekaru da pokusa nabaviti hljeb. Sreo je ljude s puskama. Pozvali su ga da im se pridruzi objasnivsi mu da su krenuli braniti grad.

• Kako da branim, ni puske nemam?
• Podji s nama, nacicemo pusku, a i kakvo odijelce. Sasa je krenuo s njima kroz maglovito i hladno jutro. Dva dana kasnije sahranili su ga, pogodjen je krhotinom granate. Plavi zavezljaj stavili su mu kao uzglavlje."

"Kompozitor Dimitrij Sostakovic govorio je na radiju: Bez obzira na ratne opasnosti radim brzo da zavrsim dva stavka velike simfonije. Zasto vam govorim o tome? Govorim zato da oni koji me slusaju osjete da se zivot u gradu odvija normalno, unatoc tome sto svi obavljamo svoje vojnicke duznosti. - Poslije toga Sostakovic je otisao na duznost pripadnika protupozarne ekipe u ulicu Skorohod."

"Ana Ahmetova poznata pjesnikinja, ciji su stihovi prozeti emocijama, zenstveni i intimni, savjesno je obavljala duznost dezurnog u ekipi civilne zastite, sila je vrece za pijesak, cuvala krovove i pisala stihove, borila se za svoj grad."

"Zinina kcerkica neprestano je plakala. Bila je gladna. Za sto grama secera moglo se dobiti pola kilograma "jestivog" pamucnog sjemena. Macke su brzo nestajale, vrane i vrapci takodjer. Profesor Z. joj je objasnio: Mi ih hvatamo i jedemo!"

"Pred malom prodavnicom formirao se ogromni red. Sirene su dale znak za uzbunu. Ljudi su i dalje strpljivo cekali.

• Cekam od cetirir ujutro, ne mogu kuci praznih ruku. Cijeli dan nisam nista okusio - govori jedan sugradjanin. Pored reda pala je granata. Ljudi padaju mrtvi i ranjeni. Neki su se razbjezali. Pola sata kasnije prezivjeli su ponovo stajali u redu i strpljivo cekali na kamion kruha."

"Snijeg se gomilao na ulicama. Iscrpljeni ljudi krecu se polako - mracne sjene na ulicama. Iz dana u dan sve je vise ljesova od grubo tesane daske koje na sankama vuku, posrcuci se i klizajuci, ispijeni rodjaci. Ali, najgore od svega su mrak.. glad... hladnoca i mrak..."

"Nase rezerve vode - pola cajnika (stalno ga drzimo na peci), pola lonca za umivanje i cetvrt litra u jednoj boci za sutra. Prvi put sam plakala od jada i ogorcenja. Prevrnula sam kasu koja se grijala na peci. Ilija je pojeo nekoliko zlica kase pomjesane s pepelom. Kruh jos nije stigao."

"Za kruh se moglo kupiti sve, od zenskog tijela do ljudskog zivota. Ljudi su na trznicu donosili zlatne satove, krznene bunde, dijamantno prstenje. Te dragocjenosti davali su za koricu kruha. Spekulanti za 200 grama kruha uzimaju 60 rubalja. Ljudi su na zidove stavljali oglase da mijenjaju mahagonijski namjestaj i klavire za kruh."

"- Sada smo mi srce Evrope. Mi smo nosioci njenih tradicija, u nama zivi njena smjelost, mi smo njeni graditelji, njeni pjesnici... - porucuje Ilija Erenburg iz opkoljenog Lenjingrada, nadajuci se da ce to svijet shvatiti i da je njegov grad branilac zapadne kulture".

Sarajevski dnevnik

Poruke poput Ilijine svakodnevno se i iz Sarajeva salju svijetu. Lenjingradske slike patnje i uzasa ponavljaju se u Sarajevu. Cini se da ni nakon Sarajeva svijet nece nista nauciti. Da li ce Suzaninu pricu iz sarajevskog podruma najbolje razumjeti stanovnici nekog treceg evropskog grada koji ce za godinu, dvije ili cak i prije pisati svoje dnevnike iz opkoljenog pakla?

"Otac mi je bio obucar. Pomagala sam tati prije rata i naucila njegov zanat. Popravljam cipele i starim i novim musterijama. Radosni su trenutci kad dodje struja. Tada mogu da radim i da za opravku dobijem koncervu, brasno, cigarete. Kada je pocelo prvo granatiranje Mejtasa, pogodjena je i moja kuca. Poslije toga jos je tri puta granatirana. Od tada se nalazim u podrumu i tu zivim. Imam 21 godinu, i nije me strah. Imam bombu i pusku da se odbranim..."

"U podrumu zivim sama. Psa sam dala. PLasim se pacova. Uzasno, stravicno. Oni meni ne mogu nista, ja to znam. Mozda samo da me ujedu. Isla sam u mjesnu zajednicu i molila da izvrse deratizaciju, ali oni to nisu htjeli. Evo, imam pusku sa dijabolima. Uzmem dijabolu, stavim malo kukuruznog brasna i cekam pacove. A njih dodje puno. A kad sredim sest-sedam pacova, ostali se povuku."

"Najteze mi je bilo kad mi je jedan drug poginuo. Bio je borac. Zakacila ga granata. Cetiri mjeseca bio je nepokretan. U soku, nije se budio. Kad se probudio prepoznao je majku i brata. Majkama je ovdje najteze. Moj drug je dobio upalu pluca i podlegao dva dana prije nego sto je trebao da ode vani na lijecenje. Imao je 22 godine, samo godinu vise od mene..."

"Gladna sam. Cini mi se mogla bih pojesti tri kilograma kruha! Ali, i nisam toliko gladna koliko sam zeljna nekih sitnica. Da mi je kupatilo, WC solja! Zeljna sam, recimo da sjednem na tepih. Obozavam muziku. Voljela bih puno da plesem. Mogla bih u isto vrijeme i plesati i plakati i smijati se. Voljela bih da pjevam, ali to vise lici na plakanje. Nervi!"

"Ljudi su postali dvolicni i sebicni. To je najveca tragedija u ovom ratu. Na pocetku je bilo sloge, a sada svako gleda sebe. To me strasno boli. Imam familije vani. Niko mi nije pisao. Nisam trazila da mi nesto posalju, niti su mi poslali. Trebali su se sjetiti da mi napisu samo to pismo. KAd se zavrsi ovaj rat moja ce kuca biti otvorena za prijateljicu koja me se sjeti, a za familiju sigurno nece. To me naucio ovaj rat."

"Zdrava sam i ziva. Sretna sam jer hodam. Mogu da ponesem i kanistere sa vodom. Zao mi je naroda. Sva tri naroda! Narod je glupa ovca koju povede jedan zao pastir. Kuda pastir krene - tud idu i ovce."

"Ovaj rat je stvarno besmislen. Zbog nekakvog tamo velikog srpstva, hrvatstva ili sta ja znam cega. Ne vrijedi, ne vrijedi uopste ratovati. Jadni smo svi mi ljudi, osim politicara. Njima je najbolje u ovom ratu, oni se najbolje u tome snalaze. Mi se znalazimo samo da izvucemo zivu kozu."

"Izaci cu, ako Bog da, odavde. Udacu se za nekog Njemca. Ma, nije vazno za koga samo da nije iz Jugoslavije i neka nije Srbin, Hrvat ili Musliman. Hoce li me iko gledati kao osobu koja nesto znaci u ovom zivotu? U ratu smo svi brojke. Samo brojke!"

Tako govori Suzana iz filma Sukrije Omerovica "Suzana u podrumu". Za film se zainteresovao svijet. Pozivaju ga na festivale, emitovace ga nacionalne televizije... Film ima buducnost, ali Suzanina je neizvjesna. I ona, kao i ostali njeni sugradjani, vec danas moze da se pridruzi zalosnoj brojci od preko 10.000 poginulih Sarajlija. Nasih 1.000 dana zatocenistva protice bez nade da ce se pakao brzo zavrsiti. Svjetski mocnici kritikovace jedni druge na tuznu obljetnicu Sarajeva zato sto se ne prekida opsada grada, no ipak nece uciniti nista. Kao sto nisu ni do sada. Cini se da, nazalost, ni sarajevski ratni dnevnici nisu posljednji u istoriji covjecanstva. Pitanje je samo - ko ce pisati sljedece?

MILAN ANDRIC