BALKAN EKSPRES

Sa trajektne linije Bar-Bari

size:

Sve je na tom brodu kao u istoimenom Baleticevom filmu, kao na Balkanu. Mnostvo filmskih likova i zivotnih sudbina. Ima ih raznih, bijelih i garavih, bogatasa i sirotinje, izgubljenih i nadjenih, srecnih, a najvise tuznih. Ima tu Crnogoraca, Slovenaca, Srba, Hrvata, najbrojniji su, naravno, Albanci. Profesije su im razne: sverceri, biznismeni, besposleni, radnici na prinudnom odmoru, novinari, politicari. Sve je, dakle, tu samo da zapuca. Ali, toga ima toliko na akopnu, da more, zasad, djeluje potpuno bezbjedno.

tekst:

Prvo sto pada u oci kada se pridje pristanistu barske Luke je ukotvljeni dicni i krsni "slovenac", na cijem uzglavlju, crvenim slovima, stoji ispisano ime: LABURNUM, a ispod prezime - LIMASOL. Brod je , dakle, registrovan na Kipru, po zvanicnoj verziji vlasnik mu je "neki Indus iz Londona", a javna je tajna da se, ipak, iza svega kriju Slovenci, sto podgoricka vlast ne smije objelodaniti jer bi to njeni biraci lako mogli dozivjeti kao slucaj gresnog (makar i ekonomskog) zaceca njihovih ljubimaca sa "otcijepljenim" zmajcekima. Trazim pogledom crnogorskog "sveca" (feribot "Sveti Stefan" koji vec 30 godina plovi na ovoj liniji), ali ga ne primjecujem. Tek, kasnije, kada sam presao sa suprotne, zapadne strane "Laburnuma", ukazao se i "Sveti Stefan". Bolje da nije. Djeluje pored "slovenca", kao siroce - malen, oronuo, zamracen, sve u svemu, tesko bi ga "Laburnum" primio i na mjestu camca za spasavanje. Zvuci nepatriotski, ali nakon ovog uvidjaja, raduje me sto cu putovati "Laburnumom". Povratna karta sa "slovencom" kosta 160 maraka, nasim "svecom" 160 dinara, sto mu dodje isto ako se prihvati Konticeva tvrdnja da i u sljedecoj godini (a kamo li ovoj) nece biti inflacije. Od cijene "Laburnuma", zakupac je barskoj "Jugooceaniji", do skoro, isplacivao 20, a sada i svih 30 procenata. U agencije "Jugooceanije" smo saznali da je prosjecan broj putnika na "Laburnumu" oko 500 (kapacitet 1.200), brod saobraca tri puta nedjeljno, tako da koga zanima, moze izracunati dobit, bilo zagonetnog brodovlasnika, bilo barske pomorske kompanije. Zanimljiva je i nacionalna struktura putnika - 80 odsto su Albanci, sa Kosova. Ljubazna sluzbenica iz agencije pokazuje nam spisak za nedjelju (04.12) vece. Citamo: Halimi, Buzoli, Redzepi, Malici, ... i tek negdje oko 250 mjesta Boskovic, pa Pasic, Radivojsa, a onda, opet... Limani, Berisaj, Kastrati... Te noci su prodate 602 karte. Povratne. Ali, "ne vrate se svi", kazu nam u agenciji. "Pola ih prodje talijansku carinu i policiju, a polovinu vrate, iz ko zna kojih razloga". Saznajemo da, u stvari, kosovski Albanci bjezeci od zagarnatovanih ljudskih prava republike Srbije, koriste talijansko uzdrzavanje (pitanje je samo dokad) od uvodjenja viza za gradjane Crne Gore i Srbije i, preko mora i Apenina, pokusavaju stici u Svajcrsku, Njemacku, i jos dalje, najcesce, u Ameriku. Od 17. oktobra do 04. decembra, ne racunajuci nedjelju dana prekida trajektne linije, iz Bara je u Bari stiglo oko 8 hiljada putnika. Ako su 80 odsto njih kosovari, i ako se 60 probije obruc talijanske policije, onda, nije tesko izbrojati koliko je ljudi napustilo ove prostore. Matematika, demografija, etnicka ciscenja - sve na jednom mjestu, ili, opet po onom reklamnom sloganu, "od svega pomalo, za svakog ponesto".

Dok u Agenciji "Prekookeanske" cekamo karte, i posmatramo Crnogorce, Srbe, Albance, Rome, Talijane (bila su, cak, cetvorica) koji se komesaju u redu pred salterom, nailazi ministar inostranih poslova Crne Gore, Miodrag Lekic, sa suprugom. Pozdravljamo se. Razmjenjujemo par rijeci o sudbini Ministarstva na cijem se celu jos uvijek nalazi, objasnjava mi da ide za Rim ali da ce voditi svoj resor "dok ne izaberu novog", dogovaramo intervju za "Monitor" i... Dolaze, direktor "Prekookeanske" Dabanovic, njegov zamjenik Kalomperovic, i jos neki "vazni ljudi" koji prosto opsijedaju i privode visokog gosta u kabinet. Vlast je vlast, cak i kada je predstavlja jedan ne bas reprezentativan primjerak.

Proslo je 20 casova, kada brod otvara svoju palubu, i mi krecmo prema carinskoj kontroli. Usput, na dokovima gdje tokom dana, ako je suncan, sve vrvi od ribolovaca, sada vidimo vise parkiranih autobusa i neuobicajeno guzvu ko njih. Prilazim, i citam registarcije: PR 456-322. Muskarci sa torbama ili kesamaq, zene, uglavnom, sa djecom, bilo da ih nose u narucju ili vode za ruku. Na pitanje, da li idu za Bari, nevoljno klimaju glavom, dok na sljedeci upit, zasto, uglavnom obore pogled i cute. Jedan se, ipak, osmjelio pa kaze: "Turisticki"! Na glavi mu subara, u ruci zamotuljak, pusi se krdza, garderoba made in Vranje. Covjek bi pomislio da je sve, samo ne turista. Dobijamo izjavu, na njegov zahtjev, od jos jednog, ocito ozbiljnijeg: "Idemo nas sedmoro, od kojih su dvoje mala deca. Ovo nam je treci pokusaj da udjemo, sredio sam se, obrijao, ako sad ne upali, nece nikad". Povjerava nam da sa familijom namjerava stici do Njemacke, i da mu je glavni problem, boja! Boja koze. Pokazuje na lice - cigo, nema sta. Tjesimo ga da je svijet, ipak, plemenitiji, da vise nema rasizma i diskriminacije, da mu to moze potvrditi licno predsjednik Lilic (bio covjek u Juznoafrickoj Republici) i da ce, ovog puta, sigurno proci. Zajedno sa bracom kosovarima prilazimo carinskoj "postaji", gdje nas docekuje natpis: "Savezna Republika Jugoslavija - carina". Orevuar Montenegro. Unutrasnjost carinske zgrade veoma uredna, policajci i carinici na visini zadatka, dok su radovi na spoljasnjosti jos u toku. "Kakve su nam namete uveli, brzo ce je zavrsiti", komentarise jedan Podgoricanin kome je soping u Bariju od prije dvadesetak dana izasao na nos. "Za dvije torbe 650 dinara", kaze. Tim povodom, kasnije, na brodu, cucemo jos niz prica o tome kako se snalaze vlasnici butika kojima je potrebna veca kolicina robe a bi da izbjegnu visoku carinu: jedni, cujemo, i dalje idu preko ALbanije i Draca pa onda barkama i jezerom do Crne Gore, drugi, za male pare otpremaju robu gliserima koji svercuju duvan, alkohol i drogu, dok treci, putuju ovom linijom, ali pola robe obuku na sebi (rekord je sestoro farmerki), pola posakrivaju po automobilu, i onda se "lako prodje".

Ulazimo na "Laburnum". Za pultom u potpalublju, odmah na ulazu, putnike docekuju dvije mlade i simpaticne Slovenke. Kontrolisu karte, i na cistom hrvatskom, objasnjavaju gdje nam se nalazi kabina. S druge strane, u zutoj uniformi, jedan od brodskih radnika, usmjerava vozila i njihov parking. Opet, na cistom hrvatskom. Uzvraca im se, naravno, po Ustavu, na srpskom, i "nema probljem", sto bi rekli braca kosovari. Posto smo se popeli sprat, dva, izlazimo u eksluzivni i komforni prostor, gdje su, u jednom nizu, smjesteni, restoran, fri sop, bar, kabine i putnicka sjedista. Pored pulta, iznad kojeg pise "informacije", sudaramo se krupnim i nasmijanim (takvi su svi oni preko 100kg) domacinom, za koga ce se posle ispostaviti da je iz Portoroza, i da na brodu radi sve - od konabarisanja, preko peglanja, do pruzanja pomoci i informacija. Prica nam da mu je plata u jednom od portoroskih hotela bila oko 1.500 maraka, od kojih bi drzava uzela vise od pola. Ovdje, na brodu, zaradjuje oko 2.000 dolara, i sve to, bez nameta, dobija na ruke. Istina, u hotelu je radio 6 sati i sest mjeseci u godini, a na brodu, "od 6 do 6", tako da je stvar izbora, ili leskariti, ili, zaraditi. I po akcentu, i po stasu, najvise po otvorenosti i srdacnosti, Pero nam lici prije na Dalmosa nego li Primorca. Pitamo ga kako gleda na cinjenicu da je posada slovenacka, sa po kojim Hrvatom (ali o tome samo u povjerenju), da medju putnicima preovladjuju Albanci, da ima Crnogoraca, Srba (iz Crne Gore, Srbije, Bosne), da se na jednom od televizora prati Vucelicev RTS, on samo slijeze ramenima, i uz smjesak, kaze: "Balkan ekspres"! Originalno, nema sta.

I Pero, i ostali clanovi posade, na celu sa barbom Tomazinom, isticu da ovoj liniji prilaze kao i svakoj drugoj, profesionalno a ne emotivno. Barba nas je proveo citavim brodom, od stroja do kormila, opisao nacin funkcionisanja ekipe, i dao neke podatke. Brod je, recimo, vrijedan oko 20 miliona maraka, a da bi poslovali na nuli, kaze ako ne pretjeruje, da je potrebno imati najmanje 300 prodatih karata. Na pitanje, koliko ce jos drzati ovu liniju, slijeze ramenima, i dodaje da se zasad nista ne zna. "Posao ide odlicno, svi su zadovoljni, i mi i putnici i "Prekookeanska", tako da cemo vidjeti".

Sa komandnog mosta, vracamo se "nasima". More je izuzetno mirno, brod se ne osjeca da plovi, tako da je vecina putnika vec pospala u svojim sjedistima. Oni, uporniji, sjede u baru, piju, i gledaju kasetu sa videa - "Bjegunac", sa Harisonom Fordom. Cista simbolika. Koliko je ovdje bjegunaca: 50, 100, 150, 250, svih 600!? U povratku cemo ustvrditi da je bar njih 106 htjelo pobjeci, ali im to nije poslo za rukom. Talijanska policija ih je bas toliko vratila na brod, ne dozvoljavajuci im ulazak u Bari. Tu ih je i strazarila, dok "Laburnum" nije upalio motore, a onda, "adio". U razgovoru sa nekim od putnika, cujemo razne ispovjesti, svaka za sebe govori o jednoj ili vise sudbina, svaka je sama za sebe prica. Braca kosovari, valjda iz straha, nepovjerenja, ponavlaju ista slova, ugavnom, vec pomenuta, da idu, da ne znaju da li ce proci, i da im je cilj zapadna Evropa ili Amerika. Srijecemo jednu Baranku. Sjedi pored vrata fri sopa, i prica kako ide za Napulj, da vidi muza pomorca. "Zbog sankcija se nijesmo vidjeli dvije godine, trebalo je ici preko Budimpeste, a sada, evo, za dva dana, bicemo opet zajedno". Za sankom, dvojica Beogradjana. Kazu da imaju butike i idu u soping, a nadaju se da ih carina, u povratku, nece "zakopati". Tu su i dav bosanska Srbina, naravno, ratnicki raspolozena. "Sve ce biti srpsko - do Rima", reci ce jedan u "osvajackom" nastupu. Drugi je mnogo realniji: "Sada kada nam padne Bihac, idemo na Tuzlu, da ojacamo Koridor". Djuro i Ilija, tako se zovu, su inace kamiondzije (nijesam ih pitao sta im dodje Vucurevic). Zive u Svajcarskoj i sada se vracaju iz Bosne gdje su vozili humanitarnu pomoc (krvnu plazmu) za Srbe u tzv bihackoj enklavi. Provociram ih, kako podnose ovoliko Albanaca na brodu, a oni, uglas uzvracju: "Sve bi ih trebalo po kratkom postupku". Na pitanje zasto, "logican" odgovor: "Oni ovo idu za ANkonu, odakle se prebacuju za Split i dalje Bosnu, gdje ubijaju nasu bracu". Ludilu, ocito, nema kraja.

U Bari se stize oko 7 sati. Vec oko 6.30 ljubazni zenski glas preko mikrofona, na slovenackom, hrvatskom i talijanskom, daje obavijest o tome i moli one koji su bili u kabinama da vrate kljuceve. Problem sa kljucevima je ocito izrazen, jer se pomenuta molba ponavlja svakih pet minuta. "Balkan ekspres", nema sta. Posebno se to uocava ujutro, kada se prosetate brodom, i umjesto onog sjaja koji vas je docekao, vidite "krs i lom" na sve strane. Kutije cigareta, opusci, prosuta tecnost, konzerve od piva, slatkisi, cega sve nema tu. Upozorili su nas da u toalete ne ulazimo. "Balkane, Balkane moj...", sjetno je pjevao Dzoni boy.

Kada se guzva razisla susrijecemo se, po dogovoru, sa ministrom Lekicem. Diplomatski suzdrzan, skrt na rijecima, pomalo od svega toga i umoran, ponavlja u svom iskazu rijeci o povratku, znacaju Ministarstva, Crnoj Gori... U tome, stize i konzul "SRJ" u Bariju, Ljubisa Perovic. Poklanjam mu tri posljednja broja "Monitora" i skrecem paznju na intervju sa Vojom Stanicem. Dogovaramo susret u konzulatu i razgovor za 13 sati. Pozdrav sa Lekicima i - svako na svoju stranu.

Bari je, po moru, suncu, prirodnoj okolini, maslinama, tipican mediteranski grad. Arhitektura mu je pomalo atipicna, zasta je najveci krivac Musolini, koga Barinezi tako ne tretiraju vec cemu prije odati zahvalnost sto se njihov grad najvise izgradio, moze se reci i procvjetao, u duceovo doba. Narod je, culi smo, takodje specifican, po temperamentu i ponasanju blizi Orijentu, nego Zapadu. Nema snakcija, tako da se benzin toci na pumpama, po cijeni od 1.7 DM po litru. Na ulicama mnostvo auta, uglavnom onih za gradske potrebe: reno, uno, peglica, a ima i starih fiata 850. Butici, rodne kuce, supermarketi su puni, a cijene, nize nego kod nas. Prosjecna plata u ovom kraju Italije, dakle, "siromasni Jug", je oko 1.500 maraka, sto je, u odnosu na prije koju godinu znacajan pad. Velika je nezaposlenost, a nezadovoljstvo Berluskonijem jos vece. U razgovoru sa nekolicinom vlasnika luksuznih radnji, mogu se cuti rijeci dobrodoslice za Montenegrine, zal zbog svega sto je zadesilo bivsu Jugoslaviju, i nada da ce se vratiti stara dobra vremena. Valjda ona kada su "jugosi" ostavljali u Bariju, nedjeljno, oko milion dolara. Sto se mode tice, zene nose uglavnom pamucne stvari, u jakim bojama, dok kod muskaraca, prevladavaju odijela, kosulje sa velikim kragnama i kravate sa sirokim vezivanjem.

U 13 sati stizemo do konzulata, koji se nalazi u samom centru Barija, na pjaci Moro. Penjemo se na treci sprat, i pored ulaznih vrata, docekuje nas natpis: "Konzulat SFR Jugoslavija". Titova Jugoslavija, eto, jos nije umrla - u Bariju. Kasnije ce nam konzul Perovic otkriti da ta Jugoslavija zivi i to ne samo na ovom zidu, jer, jos ima slucajeva, da talijanske vlasti posalju nekog Hrvata, Bosanca ili Slovenca da rijesi svoj problem u ovom konzulaatu. Razlozi su, naravno, prakticni a ne politicki. Juzno od Rima ovo je jedini konzulat koji ima veze sa nekom od drzava bivse Jugoslavije. Saznajemo da je on jedan od rijetkih, ako ne i prvi crnogorski kadrovik koji dolazi na ovo mjesto, iako bi bilo logicno, da je Crna Gora uvijek bila najzainteresovanija za konzulat u Bariju. Prica nam o tome da, nakon sto su ukinute sankcije i otvorena trajektna linija, ima dosta posla i da postoji veliki interes Talijana za ulaganja, prije svega, u Crnu Goru. Toj orjentaciji ka Crnoj Gori pogoduje i cinjenica sto su Talijani ostali kratkih rukava u Albaniji, koju su, izgleda, Amerikanci i Njemci stavili pod svoju kapu. Perovic nam prica o planovima, gdje zapazeno mjesto ima kandidatura Crne Gore za Mediteranske igre. Bari je vec dobio kandidaturu za 1997. i svesrdno ce podrzati crnogorsko kandidovanje za 2005. Razgovor zavrsavamo pricom o Bariju: grad ima preko pola miliona stanovnika, jednu od najvecih luka u Italiji, vlast je u svojevrsnom smislu koaliciona, njegove zitelje trenutno najvise brine nezaposlenost i pad lire, a raduje - uspjeh lokalnog fudbalskog kluba koji je tek usao u prvu ligu a zauzima cetvrto mjesto na tabeli.

Nakon obilaska starog grada, koji je specifican i po raznoraznim, najcesce fantasticnim pricama o nesigurnosti, i bandama koje ce vas, cim krocite na tu njihovu teritoriju i opljackati, izlazimo u Luku, gdje nas ceka "Laburnum". Carinska kontrola je rutinska i bez zadrzavanja stizemo na brodsku palubu. Isti domacini, opet osmjeh, stepenice i, eto nas, kod "nasih". Putnika je znatno manje nego u odlasku. Vidimo talijanske policajce - to su, kazu nam, oni koji paze "neregularne" Albance, njih, kako je vec navedeno, 106. Malo koga od prisutnih nabrodu prepoznajemo, uglavnom, su to novi likovi. I, opet, poznanici koji dokazuju staru crnogorsku racunicu "kako je svijet mali". Marko i doktor Bato se vracaju iz posjete rodjacima u Milanu. Sa njima zaticemo i izvjesnog doktora, stomatologa, Drecuna, Cetinjanina koji je prije 26 godina zbrisao za Svajcarsku. Pametan covjek (zbog tog "brisanja"). Kada mu rekose da ko sam, on kao iz puske uzvrati: "Ja sam ti Crnogorac sa pet zvjezdica". Zar ima tamo takvih - pomislih. Bio sam, u svakom slucaju, prijatno iznenadjen, ali ne zadugo, jer kasnije ispade da je doktor Drecun, u stvari, "prvo Jugosloven, pa Crnogorac". I, sto je jos zanimljivije, humanista koji nema nista protiv ni ove, Milosevicevim rukama satkane Jugoslavije. "Vazno da je Jugoslavija, pa kolika god da je", rece on. Stara prica.

Srijecemo se ponovo sa posadom, Jura, Pero, Borut, Mojca... Svi su, opet, nasmijani i ljubazni, a atmosfera prava, domaca. Odjedanput, usplahiren, dolazi barba. Stavio naocare i nosi jedan novinski list. Pokazuje ga, vidimo da se radi o fotokopiji ljubljanskog "Dela". Pita nas, da li znamo nekog Jokica, mi potvrdjujemo, da bi on na to osuo paljbu. Razlog, tekst koji nam cita i u kome, pisuci o prostituciji, dopisnik "Dela" navodi i "Laburnum" kao mjesto gdje taj posao, navodno, cveta. Barba je izludio, ostali zanijemili, a mi - cutali. I cekali da ih prodje.

Umorni od puta, odlazimo u kabinu, svode se utisci, i, ide na spavanje. Ujutro, oko 6.30, isti glas, "putniki", "putnici", "passageri".... Eto nas u Baru. Ovaj put nema guzve, silazimo zajedno sa ostalima u potpalublje, i tako u istom stroju, Crnogorac, Albanac, Srbin, Slovenac, idealni za fotografisanje, docekujemo otvaranje palube i onda, juris - ko ce prvi preko carine. A, potom, uz petrovacke strane, via Podgorica, i dalje, Srbija, Kosovo... I tu je kraj ove price. "Balkan ekspres". Sve je kaao u istoimenom Baleticevom filmu, kao na Balkanu. Mnostvo filmskih likova i zivotnih sudbina. Ima ih raznih, bijelih i garavih, bogatih i sirotinje, izgubljenih i nadjenih, srecnih a najvise tuznih. Ima tu i Crnogoraca, i Srba, i Slovenaca, i Hrvata, najbrojniji su, naravno, Albanaci. Profesije su im razne: sverceri, biznismeni, besposleni, radnici na prinudnom odmoru, novinari, politicari. Sve je, dakle, tu, samo da zapuca. Ali, toga ima toliko na kopnu, da more, zasad, djeluje potpuno bezbjedno.

Zeljko IVANOVIC Nebojsa Redzic