U PAKRACU JE JEDINO RIBAMA BOLJE NEGO PRIJE
AIM, ZAGREB, 13.12.1994. "Kad zivite u Pakracu ovakva napeta situacija vam polako preraste u svakodnevnu. Ne znam, covjek se valjda privikne na sve. Ako biste pitali ljude na ulici je li ih strah, svi bi rekli da nije. Naravno da se boje, ali su vremenom to potisnuli ili je pak taj strah toliko dugo prisutan kod covjeka da ga se dozivlajava kao normalan prtljag s kojim se mora zivjeti", pripovjeda Ivan Delac, nacelnik opcine. Od potpisivanja sarajevskog primirja na podrucju Pakraca i Lipika u diverzantskim je akcijama poginulo 30 ljudi a 60 ih je ranjeno. U sumskom pojasu sirokom 70 kilometara, poznatom pod nazivom Zona sumraka, koji seze od Save preko autoputa izmedju Novske i Okucana, te prati cestu Pakrac-Pozega, nitko nije siguran. Ubojstva, zarobljavanja i prepadi cine ovdasnju svakodnevicu. Teroristickih prepada nisu postedjeni ni zitelji grada, a osobito je na meti Gunduliceva ulica. Rijec je o nenaseljenom izlazu iz Pakraca prema selu Kusonje gdje je pocetkom agresije zapocinjalo okupirano podrucje. U zestokim borbama kuce su uglavnom tesko ostecene i u njima nitko ne zivi. Taj dio ceste neposredno je pod brdom u cijim sumama su jos i danas teroristi koji, skrivajuci se iza napustenih kuca, kad god pozele dosecu do ceste. Sreca u nesreci je samo to sto postoji drugi, sigurniji, nesto duzi put od Pakraca do sela Kusonje kojim prolaze rijetki putnici prema Pozegi.
Kad je u proljece ove godine popravljen dio ceste od Pakraca do Bucja svecano ga je u promet pustio predsjednik Tudjman. No, ostala je presucena vazna cinjenica: unatoc stalnoj opasnosti od teroristickih napada asfaltirani su kilometri ceste kroz sumu i pusta razrusena naselja, ali je par stotina metara Gunduliceve ulice ostalo netaknuto. Nekoliko pokusaja asfaltiranja tog dijela ceste na izlazu iz Pakraca propalo je jer su teroristi, zaklonjeni gustom sumom, svaki put pucali na radnike. Tako je "obnovljena" cesta sluzbeno "otvorena za promet", ali nitko ne jamci da ce onaj tko se njome zaputi stici ziv na odrediste.
Zivot u Pakracu odvija se naizgled uobicajenim ritmom, unatoc svakodnevne neizvjesnosti ljudi pokusavaju oponasati normalan zivot. Na Trgu bana Jelacica, sredistu mjesta, dominira zgrada Opcine. Dvadesetak metara od trga, kraj pravoslavne crkve, nalazi se kontrolna tocka UNPROFOR-a iza koje vodi put do teritorija "Republike Srpske Krajine". Ne daleko, prve "srpske" kuce udaljene su od punkta tek dvadesetak metara. Opcina, kao i zgrada MUP-a koja se nalazi pokraj, na nisanu su snajperista sa okupiranog podrucja u sto se Pakracani mogu svakodnevno uvjeriti. Nedavno je u ranim vecernjim satima na sobu pomocnika zapovjednika stanice, Ivana Penica pucano iz maljutke. Zahvaljujuci nepreciznosti napadaca, ali i metalnom sefu koji se nasao na putu projektila, nije bilo vecih ostecenja.
"Pucnjava je svakodnevna - odmahuje Penic - pocinju vec u popodnevnim satima, a po noci su tu i svijetleci meci pa sve skupa lici na ludnicu. Mozda slave ili tuguju, tko ce znati. U svakom slucaju pucaju. Vjerojatno ih smeta javna rasveta koju smo nedavno uveli. Oni tamo zive kao psi, niceg nemaju". Tokom borbi od kolovoza '91. do sijecnja '92. godine, Pakrac je, prica nam, bio porusen poput Vukovara, nije bilo niti jedne kuce na kojoj se nalazio krov. Po ulicama se nije moglo prolaziti od razbacanih crijepova, betonskih blokova i gradjevinskog materijala. U rusevine kuca bilo je opasno ulaziti jer se nije znalo jesu li iznutra minirane.
Grad se uzurbano obnavlja, ali i pored vidnih promjena, danas je sveprisutan utisak postratne pustosi. Jedan dio kuca osposobljen je za boravak oko tri i pol tisuce sadasnjih stanovnika. Ako im se pridodaju zitelji prigradskih naselja, taj broj se penje do gotovo sest tisuca ljudi. Jos uvijek se popravlja komunalna infrastruktura, u jeku su zavrsni radovi za plin i telefon za cijelu opcinu a popravlja se i bolnica koja je u borbama gotovo unistena. U obnovi sudjeluju radne grupe gradjana sastavljene od demobiliziranih pripadnika Hrvatske vojske a u tome im pomazu strani volonteri Projekta za socijalnu rekonstrukciju Pakraca, koji je organiziran u okviru Antiratne kampanje Hrvatske. Volonteri iz dvadesetak svjetskih zemalja borave u smjenama u gradu i pokusavaju njegovim ziteljima, koji se polaku vracaju, pomoci pri uspostavljanju koliko-toliko primjerenih zivotnih uvjeta.
"Najvise problema imali smo s popravkom vodovoda buduci da je izvor koji je prije rata napajao pakracki i lipicki vodovod 'ostao' na okupiranom podrucju u selu Gornja Sumetica. Pobunjeni Srbi zatvorili su ventile i skrenuli vodu u potok, pa smo problem opskrbe vodom morali rjesavati kopanjem novih bunara i hidroforskim sustavom", prica Zeljko Zilic, rukovoditelj obnove grada i okolice. "Sretnici" koji stanuju u visim zonama grada ili pak iznad cetvrtog kata mogu se okupati kod susjeda ili nocu, kada je pritisak vode dovoljno visok da mogu napuniti svoje spremnike.
Podrum potpuno obnovljenog zupnog dvora, osim za sluzenje mise koristi se i u druge namjene, a posljednja je koncert Tereze Kesovije. Nekadasnje pakracko kino "Hrvatski dom" potpuno je unisteno pa se rijetke projekcije odrzavaju u prostorijama osnovne skole. U gradu radi par trgovina i jedan "Vjesnikov" kiosk. Organizira se auto-reli Pakrac-Lipik sa vrijednim nagradama, a u rjecici Pakri, u centru grada, nakon desetljeca zagadjenosti mogu se upecati pastrve.
Pakracki privid normalnog zivota najbolje oslikava veliki broj otvorenih birtija. U "Skorpiji", jednoj od najposjecenijih, samo dvadesetak metara udaljeni od okupiranog podrucja mozete isprobati sest vrsti piva. Ili toliko vrsti wiskeya. Najcesci gosti su Argentinci, Jordanci i Nepalci, "plavci" koji pokrivaju ovo trusno podrucje. U velikom okviru iznad sanka nalazi se fotografija specijalne jedinice koja je sudjelovala u obrani grada, vecina kojih, istice vlasnik kafica, nisu Hrvati nego pripadnici razlicitih manjina koje zive u ovom gradu.
U gradu u kojem je nekad zivjelo 8400 stanovnika za vrijeme rata, kako doznajemo, ostalo je samo 150 civila. Situacija je bila strasna, ljudi su panicno bjezali. Bez oruzja, nisu znali kud bi i sto bi, pokupili bi djecu, nesto stvari i bjezali glavom bez obzira. "U podrumima je ostalo 150, vecinom starijih ljudi koji jednostavno nisu htjeli otici. Imali smo problema s njima, htjeli smo sve evakuirati ali oni se nisu dali istjerati. Morali smo im nabavljati hranu, drva i lijekove pa smo pod kisom metaka pretrcavali od kuce do kuce", pripovjeda nacelnik Delac. Od 150 preostalih Pakracana, Srba je bilo stotinu dok su ostali Hrvati. U gradu je prije rata bilo tri i pol tisuce Srba, najveci dio je pobjegao pocetkom borbi, a osim onih koji su ostali u gradu, jos stotinu Srba se prikljucilo hrvatskoj policiji i vojsci.
Izvjesno vrijeme, nakon potpisivanja primirja, u gradu su se na "nicijoj zemlji" i u prisustvu UNPROFOR-a odrzavali redoviti susreti clanova obitelji koji su u ratu ostali na suprotnim stranama grada. Uglavnom su bili susreti Srba, buduci da na okupiranoj strani Hrvata visi niti nema. Tu praksu su prije pola godine ukinuli Srbi, koji su, tvrdi Delac, bez ikakvog objasnjenja zabranili ljudima da dolaze na sastanke.
Na slican nacin prije pola godine okoncani su i susreti predstavnika obiju strana, zvanih "Licem u lice", na kojima se pokusavalo postici dogovor oko rjesavanja nekih problema bitnih za normalno funkcioniranje podrucja. "Na posljednjem sastanku tema je bila obrada polja koja se nalaze na nicijoj zemlji. Vec cetvrtu godinu nitko se ne usudi tamo raditi, na njima je pocelo rasti, ne samo siblje, vec i drvece. Za pocetak morali bi skupa s UNPROFOR-om prvo pregledati i razminirati zemljiste, no nemoguce je poceti bilo sto raditi sve dok obje strane ne garantiraju sigurnost na tom podrucju. I taj, posljednji put nista nismo uspjeli dogovoriti".
Pakracki dani ni rata ni mira obiljezeni su sve vecim brojem samoubojstava. U zadnjih pola godine ubilo se pet mladica. Svi na isti nacin - iscupaju osigurac a zatim legnu na bombu. Bolja vremena za podijeljeni grad za sada se ne naziru, a u aktualne pregovore i potpisivanje sporazuma nitko vise ne vjeruje. "Iz Zagreba svi ti ugovori lijepo izgledaju, ovdje, na terenu, sve je drugacije", uvjeren je Delac. "Pregovori s njima samo su gubljenje vremena. To se ne moze mirno rijesiti, nazalost nastradat ce jos puno ljudi koji su najmanje krivi".
BRANKA VUJNOVIC