OPLJACKANA DALMACIJA

INTERVJU: DR. MIRA LJUBIC-LORGER, predsjednica Dalmatinske akcije

AIM SPLIT, 7.12.1994. AIM: Zavrsena je dugo trazena i sa posebnim interesom ocekivana saborska rasprava o privatizaciji vlasnistva u Hrvatskoj. Medju mnogima i vi ste posebno ostro istupili kritizirajuci ne samo koncept pretvorbe vec i optuzbama da je takvim konceptom pretvorbe Dalmacija posebno stradala i da je fakticki rasprodana. Na cemu temeljite takve ocjene?

MIRA LJUBIC-LORGER: Ono sto prije svega treba reci jeste da je globalna pretvorba u hrvatskom gospodarstvu pretvorba tzv. drustvenog vlasnistva u stvarno drzavno vlasnistvo. Drzavni fondovi sudjeluju u dosadasnjoj pretvorbi sa oko 40 posto, ali ako se tome doda i direktno vlasnistvo drzave nad javnim poduzecima tada proizlazi da drzava kontrolira oko 70 posto imovine. No ni tu ne zavrsava nova drzavna vlasnicka prica jer treba uzeti u obzir ono sto su pokupovale dvije najvece hrvatske banke, Privredna i Zagrebacka, takodjer u vecinskom vlasnistvu drzave, pa ispada da drzava trenutno raspolaze sa oko 95 posto hrvatske imovine. No, ono sto zaista jeste privatizirano to je sama - drzava. S jedne strane imamo ponovno onaj najgori moguci koncept centraliziranog administrativnog odlucivanja koji se bazira na politickim investicijama mimo svake ekonomske racionalnosti i logike, a sa druge, posto je drzava privatizirana od uskog sloja vladajuce stranke u uvjetima tzv. prelaska u kapitalizam, beskrupulozno bogacenje i otimacinu imovine koja se bazira na goloj politickoj moci i politickoj kontroli financijskih izvora i privrednih tokova. Ta je situacija pogubna i katastrofalna za citavo hrvatsko gospodarstvo. Medjutim, Dalmacija je od svih regija platila najveci gospodarski danak u ovom ratu. Bila je zeljeznicki i cestovno potpuno izolirana, elektro-energetski odsjecena, unistenog turizma i gradjevinarstva, sa kolapsom svojih financijskih institucija jer su komintenti njenih banaka ekonomski propali, a recimo, samo Splitska banka pokrivala je 40 posto dalmatinske privrede. Dalmacija je tako ne svojom krivnjom pretvorena u zrtvu, klasicnu koloniju u vlastitoj drzavi, postala je eldorado za lov na njezinu imovinu. Privredno i financijski unistena ona nije bila sposobna u ovim uvjetima ravnopravno uci u nikakvu privatizaciju, a kamoli u ovaj koncept koji je nametnula vladajuca stranka.

AIM: Kako rezultati situacije koju ste opisali konkretno izgledaju kada je dalmatinska privreda u pitanju?

MIRA LJUBIC-LORGER: Rijec je prije svega o ogromnoj financijskoj moci zagrebackih banaka koje raspolazu sa vise od 70 posto drzavnog novca, a splitska, naprimjer, sa manje od 10 posto. Na toj osnovi zagrebacke banke su direktno ili indirektno zagospodarile onim sto je najvrijednije u dalmatinskoj privredi: hotelima, pomorstvom i trgovinom ili su na putu da to ostvare. Privredna banka vec kontrolira ugostiteljska poduzeca na Hvaru, Bracu, u Primostenu. Hotelska poduzeca su u vlasnistvo titulara izvan Dalmacije dolazila najobicnijom prevarom jer su hoteli morali posudjivati novac za zbrinjavanje izbjeglica u momentu kada nisu imali novaca ni za plate svojih radnika. U vlasnistvo titulara izvan Dalmacije dospjeli su, naprimjer, splitsko brodarsko poduzece "Jadroplov", jedno od najjacih hrvatskih gradjevinskih poduzeca "Lavcevic", a na istom putu su i jaka brodarska poduzeca iz Dubrovnika i Zadra, "Atlantska plovidba" i "Tankerska plovidba". Tu je i niz drugih izuzetno znacajnih firmi, a vrlo je indikativno da je medju prvima drzavnim financijskim i politickim makinacijama otudjena i medijska kuca "Slobodna Dalmacija". U Splitu su trenutno na redu velika trgovacka poduzeca i njihove robne kuce poput "Koteksa", "Dalme", "Jadrantekstila" koje su najprije financijski i poslovno unistene, a sada ih se bagatelno otkupljuje zagrebackim kapitalom, itd. Dalje, prioritetnim drzavnim interesom proglasen je cestovni pravac Zagreb-Rijeka, a Dalmacija i dalje ostaje prometno izolirana, napusta se pomorska i jadranska orijentacija za koju postoji opca suglasnost strucnjaka kao o poluzi ukupnog hrvatskog razvoja. Dalmacija postaje slijepo crijevo umjesto da bude jedna od okosnica hrvatskog razvoja i privredna i prometna hrvatska veza Zapadne Evrope i Bliskog Istoka, Mediterana i Balkana.

AIM: Spominjete i zastrasujuce socijalne posljedice takvog koncepta pretvorbe i ekonomskog razvoja. Imate li konkretne podatke i kako oni izgledaju?

MIRA LJUBIC-LORGER: Socijalne posljedice su zaista katastrofalne. Zaposlenost je u Dalmaciji prepolovljena. Od 229.095 zaposlenih pred cetri godine sada ih je samo 113.896 i u ovom momentu u Dalmaciji posao trazi oko 70.000 ljudi ili 35 posto vise nego li prije rata. U 169 poduzeca samo u splitsko-dalmatinskoj zupaniji, a to je tek dio Dalmacije, oko 4000 radnika nije primilo placu vec sest ili vise mjeseci, a jos toliko radnika dobiva samo minimalnu placu. Na osnovu toga lako je zakljuciti da je stvarna nezaposlenost jos neuporedivo veca. U istoj ovoj zupaniji na kraju treceg tromjesecja ove godine u skoro tisucu poduzeca sa nesto vise od 30 tisuca zaposlenih ili gotovo polovinom onih koji na ovom podrucju opce imaju srecu da su zaposleni zapecaceni su ziro racuni sto znaci da im u bilo kom momentu vjerovnici mogu zakucati na vrata, a njihovi radnici zavrsiti na ulici. Ekonomska emigracija iz Dalmacije dosegla je alarmantne dimenzije i po svom obimu ali jos vise po svom karakteru, jer pretezno odlazi relativno mladja, dobro skolovana srednja klasa koja je kicma svakog privrednog, drustvenog pa ako hocete i demokratskog razvoja, sigurno je jedna od najtezih u inace teskoj dalmatinskoj iseljenickoj povijesti. U Dalmaciji se stvara jedna latinoamericka socijalna struktura i to ce ostaviti teske, dugorocne posljedice na ukupni razvoj ovog poducja.

AIM: Ali dobar dio ovoga o cemu govorite objektivno ipak proizlazi iz ratnog okruzenja i ratnih posljedica koje nisu pogodile samo Dalmaciju. Ne zanemarujete li ipak te cinjenice i okolnosti?

MIRA LJUBIC-LORGER: Uopce ne sumnjam da su nam i druge regije u slicnoj situaciji, ali ja govorim o Dalmaciji i mislim da se ona objektivno nasla u najtezoj situaciji, a da vlast u Zagrebu ne zeli u odnosu na tu situaciju povuci odgovarajuce ekonomske i razvojne poteze. Rat je najcesce pokrice za takvu situaciju i odnose, a nikako uzrok. Ako je rat, onda je rat za citavu Hrvatsku, a ne samo za Dalmaciju. U Zagrebu se, medjutim, centralizira kapital, uredjuje grad, obnavlja se Ilica, gradi Medvedgrad, a Dalmaciji isljucuje struja u jedinim preostalim poduzecima. Zadru se ne osigurava voda i tako dalje i tako slicno. Necete mi valjda reci da je rat kriv za cinjenicu da je u Zagrebu odnos stanovnistva i u njega smjestenih izbjeglica 1:3, a u Zadru 1:13. Prema nekim podacima Zagreb je jedino podrucje gdje u ovim ratnim godinama nije doslo do pada investicijske aktivnosti, ali je zato najveci pad u Dalmaciji. Nama se prica o ekologiji i zastiti obale, ali na takav nacin da se npr. zeli oteti jedna od najprofitabilnijih firmi "Dalmacijacement" i preseliti na Krk. Mi takvu "brigu" zaista ne mozemo prihvatiti.

AIM: Zasto mislite da je globalna hrvatska razvojna politika okrenuta protiv Dalmacije i zasto bi Hrvatska imala razloga da blokira i unistava razvoj jedne svoje regije? Ako je i o pogresnom konceptu pretvorbe rijec ipak se kupuje iz Hrvatske i valjda se ne bi investiralo u podrucje bez perspektive?

MIRA LJUBIC-LORGER: Dalmacija je zainteresirana za jedan sasvim drugi koncept razvoja nego li onaj koji nudi vladajuca stranka kroz centralisticko administrativno upravljanje Hrvatskom i stvaranja jedne latinoamericke varijante drustva u kojem ce autokratski vladati novopecena ekonomska i politicka elita, u kojem ce stotinjak porodica moci reci - imamo Hrvatsku. I mi bi zeljeli imati Hrvatsku. A to znaci da prije svega imamo i pravo na nas autonomni, ekonomski adekvatan i racionalan razvoj. Razvoj u kojem ce doci do izrazaja dalmatinske komparativne prednosti, njena vlastita i autohtona razvojna logika, a ne kontinentalni diktat iz Zagreba koji nas pretvara u periferno podrucje intenzivne eksploatacije. Zbog toga se Dalmacija mora kontrolirati, ekonomski i politicki.

AIM: Kako onda ocjenjujete rezultate saborske rasprave o pretvorbi vlasnistva u Hrvatskoj i kakve vidite perspektive?

MIRA LJUBIC-LORGER: Rasprava o vlasnickoj pretvorbi u Hrvatskoj zapravo je obicno bacanje prasine u oci. Hrvatski predsjednik Tudjman jos je prije pocetka tu raspravu ocijenio kao pokusaj da se problemi pretvorbe ispolitiziraju i diskreditira HDZ. No problem pretvorbe i jeste prije svega politicki problem. Naime i vladajuca stranka spremna je "progutati" nekoliko zrtvenih jaraca, nekoliko pazljivo odabranih i doziranih skandala kojim bi se pokazalo kako je bilo i nesto kradje i nesto otimacine i nesto prevare, ali to je u jednom takvom zahvatu i normalno i vladajuca stranka o tome vodi i vodit ce racuna. No kljucni problemi pretvorbe nisu pljacke, one su samo posljedica. Ili, ako hocete kljucni problem nisu pojedinacne pljacke vec globalna drustvena pljacka koja onemogucuje normalan ekonomski razvoj drustva. Tako se ovaj, uz rat, najkrupniji hrvatski problem pretvorio u politicki cirkus u kojem se javnost zgraza nad cinjenicom da li predsjednikova kcer ima lanac duty free shopova i ne znam sto jos, a to odvlaci paznju sa glavnog problema da smo iz drzavne privrede upali u jos vecu nego li smo je imali prije, da kao nikada do sada to kontrolira i koristi jedan uzak vlastodrzacki sloj, i da na tim osnovama nema nikakvog ekonomskog razvoja. Ono sto je nama zaista potrebno jeste otvaranje odgovornosti za ovako katastrofalnu socijalnu i ekonomsku situaciju, potpuna revizija i promjena koncepta vlasnicke pretvorbe, kidanje politicke kontrole nad financijskim izvorima, svodjenje banaka na ono sto one jesu u svim modernim ekonomijama - financijske poluge razvoja, a ne politicke moci, i sto je u ovom momentu zaista hitno uciniti, zastita malih dionicara koji su prisiljeni zbog teske ekonomske situacije, pa i otvorenih pritisaka i ucjena prodavati dio svog mukotrpnog minulog rada po bagatelnim cijenama tzv. velikim vlasnicima. Sve ostalo je zavaravanje i put u Latinsku Ameriku za koju nam vec porucuju iz drzavnog vrha da bi mogla biti nas uzor.

STOJAN OBRADOVIC