HRVATSKA ZA SADA NECE RATOVATI

Odluka hrvatskog Sabora, to jest stranke na vlasti (HDZ) da ne dopusti raspravu o sporazumu sa kninskim Srbima, situaciji oko Bihaca i planovima Z-4 i B2, pokazala se tek treniranjem sile. No, posto je sve to skupa prenosila i televizija, a polemike objavljene u novinama, pitanje je da li je to pobjeda vecine ili zapravo i daljnje cijepanje HDZ-a i prvi veliki poen opozicije, jer zasto hrvatski gradjani ne bi znali sto se potpisuje u njihovo ime. Izbjegavanje rasprave ujedno je najbolji dokaz da je Hrvatska postala talac svjetske politike i da se njena suverenost svela na pravo Tudjmana da izjavi ono sto mu je dopusteno da izjavi.

AIM, ZAGREB, 6.12.1994. Saborska kriza se nastavlja. Ovom kratkom recenicom Ivica Racan komentirao je 1. prosinca tvrdoglavo odbijanje HDZ-a, vodjstva Sabora i Vlade da se raspravlja o sporazumu sa kninskim Srbima i situaciji u Bihacu. Nakon mnogih teskih rijeci (pa i usporedbom sa davnom 1918., ali i 1971. godinom) zbog navodnog nereda u Saboru, Vladimir Seks je obznanio da se sjednica prekida i nastavlja u utorak u 11 sati. Neposredni povod za prekid zasjedanja, koji je obavljen u maniri "vjezbanja puca" bio je prijedlog da se ne glasa o Zakljuccima Odbora za unutrasnju politiku i nacionalnu sigurnost, sto je vjerojatno presedan u povijesti parlamenata svijeta. Naime, vjerojatno se jos nigdje nije dogodilo da u normalnim parlamentima Zastupnicki dom nema pravo reci misljenje o zakljuccima sebi podredjenog tijela, a da situacija bude jos tragikomicnija u sestoj tocci tih zakljucaka stajalo je i ovo: "Odbor je primio na znanje sadrzaj moguceg sporazuma sa pripadnicima lokalnih Srba sa okupiranih podrucja Republike Hrvatske". To je, naime, bila notorna neistina, jer jedino cime su zastupnici hrvatskog Sabora raspolagali su fotokopije sporazuma sto ih je toga dana objavila beogradska "Borba".

Uzalud su se predstavnici opozicije, kojima se pridruzilo i nekoliko zastupnika HDZ-a upinjali dokazivati da o sporazumu, koji je u medjuvremenu potpisan u petak 2, prosinca, vec i vrapci pjevaju, da ga, eto, objavljuju beogradske novine, da o njemu trube svi mediji "Krajine", da je o njegovu sadrzaju vodjena rasprava najprije na Vladi, a potom i u takozvanom parlamentu samozvane "Krajine" i da bi bio red da se s njegovim sadrzajem upoznaju i hrvatski zastupnici. Na teske optuzbe da je predsjednik Tudjman otputovao na turisticko putovanje u Argentinu i Cile u vrijeme dok se rat vodi u samoj Hrvatskoj ili na njenim vratima, na zahtjeve da se on odmah vrati u zemlju, te tvrdnje da ako vlast nema povjerenja u predstavnike naroda, onda adekvatan odnos sebi uzimaju i neke stranke, vodstvo Sabora ostalo je nijemo i zapravo onemogucilo bilo kakvu raspravu. To se ponovilo i u utorak kada je Vladimir Seks mrtav hladan nastavio sa sjednicom Zastupnickog doma kao da se nista nije dogodilo. Kao da sporazum sa Kninom nije potpisan, kao da Tudjman nije nista izjavio u Argentini i Budimpesti. Dogodilo se zapravo mnogo toga. Toliko da bi se slobodno moglo tvrditi da je balkanska kriza usla u novu fazu, ali se pritom zapravo ne vidi da li je to uvod u definitivni mir, ili obnovu jos goreg rata.

Naime, vec u zakljuccima Odbora za unutrasnju politiku i nacionalnu sigurnost doslovce stoji: "Omogucavanje srpskim paravojnim teroristickim skupinama da prelaze medjunarodno priznatu granicu Republike Hrvatske i zlocinacki napadaju teritorij druge suverene drzave Bosne i Hercegovine, poglavito gradova Bihac i Veliku Kladusu, do sada je najtezi dokaz besmislenosti daljnjeg ostanka UNPROFOR-a na okupiranim podrucjima Hrvatske. Stoga Odbor izrazava misljenje da pod ovim uvjetima nece biti razloga za daljnji ostanak UNPROFOR-a na teritoriju Hrvatske". Konkretno to bi znacilo da ce Hrvatska 10. sijecnja traziti da UNPROFOR napusti njen teritorij, a izlaz za reintegraciju UNPA zona trazit ce se drugim putovima, to jest u ratu ako treba.

Drugi veliki znak promjene je da se hrvatske jedinice nisu ukljucile u bihacke sukobe, kako su trazili Izetbegovic i Zubak, vec se Hrvatska opredjelila za takozvanu diplomatsku opciju.

Treci, cini nam se najznacajniji, momenat su izjave samog Tudjmana koji je u Argentini rekao kako se u BiH radi o sukobu civilizacija, a potom se slozio sa prijedlogom da je mirno rjesenje moguce jedino tako da se i Srbima dopusti da udju u konfederaciju sa Srbijom. Onako isto kako je to washingtonskim sporazumima predvidjeno za Hrvate i Muslimane. Posto je tesko pretpostaviti da bi Tudjman pristao na obnovu Jugoslavije, pa makar se ona sastojala u tankim konfederalnim nitima, nije tesko predvidjeti da se zapravo radi o realizaciji ideje o podjeli Bosne, s tim da bi u tom slucaju Hrvatska kao nagradu dobila natrag Knin. Presutno slaganje sa novim prijedlozima Kontaktne skupine Tudjman je ponovio i u Budimpesti, s tim sto je ovaj puta upozorio da akutna kriza oko Bihaca, ali i cjelokupna kriza na podrucju bivse Jugoslavije nije samo regionalna vec globalna i nije u pitanju samo mir i sigurnost u jugoistocnoj Evropi vec i u citavoj Evropi.

Ove tri cinjenice po nekima su potvrda lutanja, a po drugima zapravo kontinuiteta Hrvatske politike, ali cini se da su najblizi istini oni koji tvrde da se radi tek o refleksima svjetskih kretanja i odmjeravanja snaga izmedju svjetskih sila, posebice Amerike i evropskih saveznika. Narvno da se bahatim ponasanjem u Saboru, koji vec godinama sluzi tek kao ukras, kao alibi demokracije, ne moze pridobiti javnost, ali evidentno je da Tudjmanovu "dosljednost" ili "nedosljednost" prije svega treba mjeriti po arsinima svjetske politike i real-politickog stanja u kojem je jasno da se niti NATO, niti Amerika, UN ili Evropska unija ne zele ozbiljnije upetljati u ovaj rat, a kamoli stati na neciju stranu. Bili su naivni oni koji su nakon dvije NATO "video igrice" pomislili, eto, sad je gotovo jer mehanizmi svjetske politike mnogo su kompliciraniji nego sto se to nekome cini. Hrvatska se zato odlucila za dug mars ka miru, pokusavajuci po svaku cijenu izbjeci ratni ishod, za koji zna da bi u ovom trenutku po nju bio poguban.

No, pri tome se namece nekoliko pitanja. Ponajprije, da li je Tudjman svojim nepromisljenim potezima sam sebe, to jest Hrvatsku, doveo u poziciju vazala i je li bez osnova tvrdnja da nije bitno sto on u Argentini igra tenis jer u Zagrebu je ostao Galbraith, koji je navodno 19. prosinca zaustavio Hrvasku vojsku koja je zeljela iskoristiti bihacku krizu da krene na "Krajinu"? Mozda je takva tvrdnja i tocna, jer po vojnim strucnjacima nije bilo povoljnijeg trenutka ali ipak su blize istini oni koji su to sve skupa proglasili medijskom patkom, ne bi li tako pokazali "bili smo spremni, ali nam nisu dali". Da je tome tako mozda najbolje pokazuje sporazum koji je 2. prosinca potpisan u Zagrebu i Kninu, jer njegovi protivnici s pravom tvrde da njime "Krajina" dobiva vise nego Zagreb.

Drugo pravo pitanje je da li ju je uopce moguce izvesti bez saveznika? Neki idu tako daleko da pitaju: nije li cinjenica sto Hrvatska u cetri ratne godine nije uspijela stvoriti adekvatnu armiju i u tome sto cilj HV i nije napad nego ocuvanje postojece vlasti. Prisjetimo se izjava Tudjmana kako je Hrvatskoj potrebna stranka (HDZ) koja ce jos desetljecima vladati u Hrvatskoj da bi ocuvala njeno jedinstvo. Sve to skupa ozivljava teze o mogucem hrvatsko-hrvatskom sukobu, sto jos vise usloznjava Tudjmanovu poziciju.

I na kraju: sto je to zapravo opozicija u Hrvatskoj i sto ona zeli? Ponajprije treba reci da je, i pored cinjenice sto se jos uvijek pridrzava stranacke stege, najjaci opozicioni blok unutar HDZ-a. Radi se o ogromnoj grupi zastupnika koji se ne slazu sa iznudjenom mirotvornom politikom i koja bi u rat po svaku cijenu i koji ozbiljno shvacaju sve cesce hrvatske prijetnje da ce upotrijebiti i "druga sredstva". Slicno kao i ta grupa razmisljaju i zastupnici Hrvatske stranke prava, pa ce tako njen glasnogovornik Ante Djapic izjaviti kako treba nesto hitno uciniti, formirati dobrovoljacke odrede i slicno. Njegov kolega Ante Prkacin (general HVO i Armije BiH) je takodjer za ratnu opciju, ako su tocne procjene o snazi Hrvatske vojske. Ali naci ce se zagovornika rata i u redovima Hrvatske socijalno liberalne stranke ili Hrvatske seljacke stranke, pa i u nekim drugima. Sve to govori da stvarne opozicije koja bi bila u stanju da ponudi drugaciji program, a ne samo kaskanje za pragmom, u sto se Tudjman uvukao, zapravo i nema. Ono sto se kao refren iz opozicije moze cuti je ne zelimo pegovore s Kninom, ne zelimo pregovarati sa Milosevicem, a da se pritom ne kaze sto se zeli.

No, i pored toga 1. prosinca, iako se cinilo obrnuto jer je HDZ jos jednom pokazao svoju osionost, opozicija je izvojevala svoju najvecu parlamentarnu pobjedu. Jeste da je Seks naprasno i bez povoda prekinuo sjednicu (ponovio je to i u utorak 6. prosinca), ali kolikogod da je to bio dio smisljenog scenarija i uzimanje predaha sve je to vidjelo i "pucanstvo" preko TV ekrana. A tesko ce biti gradjanima Hrvatske objasniti zasto ne smiju znati sto potpisuje Sarinic, sto se dogadja oko Bihaca, sto sadrzi plan Z-4 i B2. Radi se ponajprije o njihovoj kozi i to u trenutku kada su sabornici odlucili da sebi izglasaju vece place, a novaca nema za djecje doplatke, ili bozicnice umirovljenicima i zaposlenima u drzavnim poduzecima, a takvih je preko dvije trecine.

GOJKO MARINKOVIC