"COBANJENJE" VJERNIKA

AIM, ZAGREB, 4.12.1994. Tema "prekrstavanja" Srba u Hrvatskoj nikako da doceka zavrsno poglavlje. Potaknuta jos prije dvije i pol godine kada je Milorad Pupovac alarmirao javnost podatkom o 11.000 "prekrstene" srpske djece, ona jos nije dobila opipljive dokaze ni za ni protiv, ali unatoc tome - ili bas zato - strasti se ne smiruju, pa su se nedavno zbog ovoga i potukli zastupnik "najhrvatskije" stranke Drago Krpina i pripadnik jedine srpske stranke Dragan Hinic.

Dvojica imenjaka, ili skoro-imenjaka, vlastitim su razbijenim glavama pokazali da ovdje slucajnosti malo pomazu, iako je bliskost cak tolika da, strogo uzevsi, "prekrstavanje" nije ni moguce, a pogotovo nije moguce "pokrstavanje". Obje vjere, katolicka i pravoslavna, pripadaju naime istom, krscanskom religijskom krugu, i priznaju jedna drugoj najveci broj sakramenata, pa tako i sakrament krstenja. Ako je, dakle, netko krsten u Pravoslavnoj crkvi, u Katolickoj ga nece ponovno krstiti, ni obratno, i tu nacelno nema problema. No, Krpina i Hinic se sigurno ne bi potukli da tu bas nicega nema, i zato je sa zanimanjem docekano nedavno uputstvo zagrebackog nadbiskupa Franje Kuharica u kome trazi od svih zupnika u Hrvatskoj da ispitaju koliko je brojka od 11.000 (spomenuta je i visa od 14.000) tocna, i o tome izvijeste u najkracem roku (koji ovih dana istice).

Kuhariceva odluka je hrabra, a s obzirom na uzarene konotacije koje ovu pricu povezuju s poznatim dogadjajima 1941-45. mozda i najhrabrija koju je ikada donio, jer se kardinal ne zadovolja da o "prekrstavanjima" zauzme samo nacelno negativan stav, nego polazi od preventivne pretpostavke da je necega bilo i sada zahtjeva istragu - sto i koliko? No, unaprijed se moze pretpostaviti da ta inicijativa nece dati nikakvog ploda, jednostavno zato sto se oni koji su "oprali" svoj vjerski identitet, ili identitet svoga djeteta, nece oglasiti (kao sto ce sutjeti i oni koji su, najvise u vrijeme jagme za domovnicama, mijenjali svoje "nezgodno" srpsko ime i prezime u "primjerenija" i sigurnija hrvatska). Stvar je, dakle, u tome sto su ljudi srpske nacionalnosti "dobrovoljno" ispisivali svoju djecu iz Pravoslavne i "predavali" ih Katolickoj crkvi (sto se cini tako da se potvrda o krstenju prenese iz jedne u drugu), kao sto ih nitko "nije tjerao" ni da mijenjaju svoje Milos u Milan, ili Koviljka u Katarina.

Sve se, ukratko, zbiva kao mali ali dramaticni rat sto ga ljudi gube sami sa sobom, tako da i "ratoborni" Hinic priznaje da je ovo problem najprije roditelja i indirektnih psiholoskih pritisaka kojima su podlegli, nego neke organizirane akcije drzave ili Crkve. No, sve kada bi i bilo tako, a nije sasvim, ostalo bi pitanje da li je time problem manji? I jesu li amnestirani oni vanjski cinioci koji tjeraju ljude na "pokatolicenje" (sto je jedini primjereni izraz) ne batinom koja visi o pasu, nego batinom koja je "kulturno" skrivena ispod kaputa? Doduse, ni time sve dvojbe nisu otklonjene, jer u jednom svom dijelu pokatolicenje sadrzi i pravo ljudi da slobodno biraju, dakle i mijenjaju vjeroispovijest.

Zato je Kuharic u pravu kada kaze da postoji i jedna ozbiljna dilema koju je tesko razrijesiti: "Ima roditelja koji nisu katolici, a zele da njihovo dijete dobije neku vjersku poduku i ako taj roditelj zamoli vjeroucitelja da dijete ostane u razredu sa svojim kolegama i kolegicama, sto ciniti? Ako ga otpusti, ako mu to zabrani, bit ce optuzen da ga diskriminira, a ako ga prihvati, onda ce biti optuzen da vrsi prozelitizam". Kuharicevo upozorenje je posebno aktualno u mjesovitim brakovima, gdje jedan od roditelja moze uvjeriti (doduse i "uvjeriti") drugog da je "sada vrijeme da nam se dijete malo nauci mojoj vjeri", sto je ipak prvenstveno stvar roditelja, tako da pravoslavni svestenici koji odbijaju dati ispis takvoj djeci - cega takodjer ima - i sami cine neku vrstu duhovne prisile, makar ona bila izazvana drugom prisilom.

No, Kardinal ipak ne dotice kljucnu stvar, a to je uvodjenje vjeronauka u skole, zasad kao "izborni" predmet, a uskoro prema najavi ministrice prosvjete i kao obavezan predmet. Poznato je da je unatoc protivljenju ne malog broja crkvenih ljudi, Crkva na kraju ipak pristala na galantnu, a zapravo lukavu, ponudu drzave da se vjeronauk preseli iz crkvenih prostora u skolske, dakle drzavne, te da to bude ne pouka o religijama nego, prakticki, uvodjenje u vjeru, i to katolicku koju vlasti i sam HDZ svojataju kao "drzavnu" religiju. Pristavsi na to, i ne zahtjevajuci ni do danas da se to izmjeni, Crkva je pristala i da vjeronauk bude kooptiran iz privatne sfere u cvrsto nadziranu javnu (drzavnu) sferu, te da se kroz njega, htio-nehtio, regrutiraju novi "katolici", kao klonirana vrsta koja zbiljski ne pripada nikome, pa ni sebi, ali zato ubrzano raste. Paroh Srpske pravoslavne opstine u Zagrebu Milenko Popovic ovih je dana izjavio tjedniku "Pecat" da najmanje pedeset posto djece pravoslavne vjeroispovijesti u gradu sada pohadjaju katolicki vjeronauk. Najvise ih je iz mjesovitih brakova, a najcesci razlozi za ispis iz pravoslavnih knjiga su "nesporazumi roditelja", te "strah da ce djeca, ako se izjasne kao pravoslavci, imati problema".

Osim toga, kaze Popovic, "znam za mnogo slucajeve da se djeca koja su ovdje krstena, sada jednostavno deklariraju kao Hrvati i Katolici, iako nisu dosli ni po ispisnicu". Ipak, Popovic priznaje da je danas i za njega vise vjerouciteljskog posla nego prije. I dalje mu na vjeronauk dolazi "45-oro djece", iako procjenjuje da je od stotinjak tisuca Srba koliko ih je prije rata bilo u Zagrebu danas ostalo ne vise od tridesetak, "tako da bi se, u tom vjeronaucnom smislu, "moglo reci da se situacija cak popravila". Povecan interes za vjeronauk Popovic objasnjava time sto "prije mnogi uopce nisu slali djecu na vjeronauk, iako su bili vjernici", a sada interes raste, pa "u crkvu redovito dolaze i brojna vojna lica", a ljudi imaju i "male mirovine pa im pomazemo koliko mozemo humanitarnom pomoci".

Kao i Kuharic, ni Popovic ne ulazi u neke strane ovog pitanja koje bi pomogle da se u cjelosti sagleda problem pokatolicenja. Na prvom mjestu, ako unatoc svemu raste interes za inicijaciju u pravoslavnu vjeru, zasto je Popovic danas jedini paroh u Zagrebu (kaze da ce ostati dok god mu u crkvu bude dolazilo barem pet ljudi), a u cijeloj Hrvatskoj mogu se nabrojiti prstima jedne ruke? I ako je on ostao sa svojim vjernicima, zasto to nisu ucinili i ostali, nego ih se najveci broj, predvodjeni mitropolitom Jovanom (Pavlovicem) povukao odavde, i to jos 1991., dakle na pocetku rata ili cak prije njega? Zapravo je srpsko- pravoslavni episkopat u Hrvatskoj izbjegao znatno prije svoje pastve, koja je masovno pocela odlaziti pocetkom i polovicom 1992., tako da se danas nepristrani promatraci, ukljucujuci i inicijatora ove teme Pupovca, slazu da je vrh SPC izbjegao ne zbog vlastite ugrozenosti - ili ne na prvom mjestu zbog toga - nego zato da posto-poto dokaze da ta ugrozenost postoji i da ce je biti dok god je ove "ustaske" vlasti.

Ma koliko ova kritika hrvatske vlasti zvucala razorno, jasno je da ispod svega lezi jednojajcana slicnost kriticara i kritiziranog. Jer ako stoji da je danasnji rezim u Hrvatskoj zainteresiran da stvori etnicki cistu drzavu - a stoji - jednako je bjelodano da mu je vrh ovdasnje SPC srdacno otrcao u susret, s ocitim ciljem da i on stvori na nekom drugom prostoru (u hrvatskoj i bosanskoj krajini) svoje carstvo nacionalno cistih i vjerski atestiranih Srba. Jedino je jos pitanje hoce li se vjernicka stada dati unedogled "cobanati" od ovakvih pastira. Nedavno je intervencijom varazdinskog zupnika zaustavljena praksa tamosnje policije da salje gradjane u crkvu po "potvrdu" o "pripadnosti hrvatskom narodu".

Zupnik (Zvonimir Bono Sagi) je takvu praksu bez okolisenja nazvao "rasistickom" i alarmirao Kaptol da se zaustavi ta i druge zloupotrebe Crkve. Je li upozorenje stiglo dovoljno na vrijeme, ili je za sve vec kasno?!

MARINKO CULIC