INTERVJU: MILJENKO SMOJE

STUF SAM

AIM, SPLIT, 29.11.1994. Miljenko Smoje, Split i Sarko jos malo pa ce - zajedno i zbirno - proslaviti dva milenija sto gradskih, sto ljudskih, sto pasjih godina. Split slijedece godine otpocinje proslavu svojih tisucu i sedam stotina godina koja ce trajati citavu deceniju, a Smoje ce uskoro napuniti pedeset godina udarnickog novinarskog rada i on bi mogao koju godinu to slaviti. Tko zna mozda hoce, a mozda i nece. "Stuf sam", kaze i dodaje da ne bi pristao ni na ovaj intervju, da mu se ne da govoriti, ali i da je, eto, po srijedi novinarska solidarnost zbog cega je na kraju pristao. A on sam je raritet u tom svijetu - jedan od rijetkih, ako ne i jedini - koji je dao neuporedivo vise intervjua nego li ih je sam napravio. Napravio je u citavoj polustoljetnoj karijeri samo jedan intervju i to sa Stanetom Dolancom kad je ovaj "svucen do mudanata". Danas je Smoje reinkarnacija svog dotura Luidjija iz "Malog mista". Kao sto je Luidji imao Bepinu, tako Smoje ima Nju, a Luidji je imao i Belinu, a Smoje Sarka. Doduse, Sarko nije rasni pas kao Belina, ali je drag i pametan. S Braca je, Smojin zivi suvenir s dalmatinskih lutanja. "To je jedini pas koji je izabra gospodara, a ne gospodar pasa", kaze Smoje o svom vjernom prijatelju i junaku njegovih "pasjih noveleta" koje kao podlistak svome "Dnevniku jednog penzionera" redovito objavljuje u "Feralu". Sarko ima - kad bi se pasji vek preveo na ljudski - stotinjak godina i njih dvoje, puni mudrosti ljudskog i pasjeg zivota, s time sto nikad nije posve jasno tko koji zivot zivi, u toplu splitsku jesen znaju protegnuti noge do Zvoncaca. "Sarko je poceja bizat od pasa, a ja od ljudi", kaze Smoje ne objasnjavajuci da li je to usud vremena u kojem zivimo ili dobi u kojoj su se nasli on i Sarko. A to da je Smoje "stuf", da cetiri godine nije bio na peskariji, a pet godina na "Hajdukovom" placu, nezaobilaznim mjestima njegovih desetljeca, moze mu se povjerovati u "face to face" razgovoru, ali kad se citaju njegove redovite dvije stranice u "Feralu" onda je to uvijek isti Smoje za kojeg se ne zna da li je bolji humorista ili analiticar. Smoje koji jednostavnim jezikom "bez velikih rici" objasnjava svakodnevicu kroz prizmu "maloga covika". Njegov humor koji bi se mogao definirati "pilom naopako" svatko prosjecne inteligencije moze razumjeti, a samo rijetki se takvim humorom mogu sluziti. Izvor mu je u nasoj smijesnoj svakidasnjici. Nazalost i tragicnoj.

Smoje: Vidis, ovi rat traje vec cetvrtu godinu, a da se pritom ama bas nista nije rijesilo. Uzroci koji su izazvali rat samo su se produbili, pojacali, ali ipak imas jedan boljitak, jedno vidno poboljsanje koje "raduje". Sad se samo ubijamo, a pri smo se klali, malo je manje sad klanja. Postajemo bolji - manje se rizu glave, manje se kidaju usi, manje se vadidu oci, manje se ubijaju dica... Sad se malo klasicnije ubijamo, viteskije, muskije... Ovo je bija zlocinacki rat krvozednih, najgorih elemenata koji su igrali balun sa glavama. I sad ce se ovi rat pritvorit u pravi klasicni rat, bit ce bombardiranje klasicno, raketiranje, rusenje gradova, sad ce se pocet ginit - do sada su se cinili zlocini.

AIM: A to je, mozda, zato sto su teritoriji vec etnicki ocisceni pa se sad moze ratovati frontalno?

Smoje: A ko je zadovoljan s tim teritorijima? Kako oni misle zavrsit ovi rat? Ni jedna strana nije zadovoljna. Gruba je ovo situacija - otvorija se ciklus tih nasih klanja, pa ako se i rijesi nesto opet cemo se klat za jedno dvadeset do trideset godin.

AIM: Pa gdje su uzroci tih klanja? Gdje su im poceci, gdje kraj?

Smoje: Ja san prvi govorija da san iznenadjen, da nisan moga virovat da ce nas ovako napast i da cemo ovako krvavo zaratit... Ali, niki dan san vrtija par clanaka koje san pisa pri pet-sest- sedan godin. I onda san vidija da i ja u tin clancima navjescujem rat, ovo sta ce se dogodit. Meni je pisala jedna pesnikinja iz Mostara, starija zena, kad je Santo umra, da li bi joj moga rec koliko bi njegova kucica u Varosi zapala, da bi ona to kupila i da bi utekla iz Mostara jer da Mostaru preti kataklizma, da se svi naoruzavaju, da ce tamo nastat veliko klanje i da bi ona tila utec. A znas da su i Cigani taksijem bizali iz Mostara jos '91. jer da nece zivit u ludu drzavu. Onda, niki dan, citan sta san pisa iz Trsta - Talijani se pripremaju, uredjuju kasarne da prihvate izbjeglice kad nastane klanje. Dakle, ta klanja se najavljuju...

AIM: Zadnji put kad smo razgovarali, prije godinu i po, izrazili smo bojazan da ce se i Mostaru dogodit isto sto i Vukovaru i bili ste prokleto u pravu. I rekli ste da su vam to najdrazi kontinentalni gradovi.

Smoje: Tuzno je to sto su napravili Vukovaru, tuzno je s Mostarom. Sarajevo jadno - ko ce razumit ti zlocin nad gradom i ljudima, te barbare koji nemaju osjecaje ni za ljudske, ni za civilizacijske vrijednosti, dostignuca.

AIM: A sto je s nama koji smo imali srecu ili nesrecu da volimo i Vukovar, i Mostar, i Sarajevo, i sretnu okolnost da danas ne zivimo u njima?

Smoje: Ogrezli smo u opacini, u najgoroj Sodomi i Gomori. Nema danas osude ratnih profitera i lopovluka, nego se njima klanja, smatra ih se mudrim ljudima i dobrim rodoljubima, i oni mali svit koji se klonija lupezi, koji ih je osudjiva, njanke ih vise ne osudjuje, fali se s njima kako su in prijatelji, traze kod njih zastitu, ti se moral potpuno lomi.

AIM: Barba Smoje, ovo je tesko, ajmo ca utec na plac neka tamo niste bili pet godina. Zivot je ka i balun, leti, pada, valja se...

Smoje: A sta je s Bihacom?

AIM: Jos jedna tragedija, barba Smoje, i ne virujen da se uslo u vitesku fazu ratovanja. Ali, ajmo na balun. Je li ovaj veliki "Hajdukov" uspjeh znaci njegovu konacnu revitalizaciju, da je opat posta evropski klub?

Smoje: Ma, ne. Meni je puno drago da "Ajduk" ima uspjeha, ali ja mislin da od nikoga nije bija boji i da su ga dosta andjeli cuvali. Ipak, to je za nase prilike dobra momcad, ali ako prodadu Asanovica i Stimca to vise nece bit ista momcad. Past ce u klasu "Segeste" iz Siska. I tu nema izlaza, razumis, kad se igraci prodaju brze nego sta stasavaju.

AIM: Mislite li da se jedino u "Hajdukovom" slucaju ostvarila Dzodanova prognoza o hrvatskoj ekonomskoj renesansi s povratkom nasih iseljenih ljudi, s njihovim kapitalom i znanjem?

Smoje: Ma, kakvi. Niti je znanja, niti milijarda dolara. Pa, u nas je obratni proces - mislili smo da ce se nasi ljudi vracat, a niko nije racuna da ce ovako masovno bizat. Danas se bizi vise nego kad je bila filoksera. Kad se onda bizalo, bila je tuga, u nasin malin mistima se plakalo, vapori su zvizdjali, orija se lelek, plac, a sad se ide s veseljem. A gledan te ljude koji nan dolaze, gledan ih cili zivot. Vracaju se pizde ka sta su i isli. Ako su ucinili pineze nisu postali nista pametniji. Iman ja desetak drugova iz skole iz moje generacije, koji su otisli vanka u Italiju, Ameriku, di su postali likari, veterinari. Je, imadu pinez, ali su gluplji od mene, i ne samo od mene nego od vecine nasega svita, a bili su i slabiji djaci. A vanka moze ucinit pineze i oni koji cisti ceste, i sta - kad se vrati - kakvo ce iskustvo i znanje donit? Evo bas niki dan slusam - svaki americki zatvorenik kosta drzavu vise od 4.000 dolori misecno, a kod nas ministar ima 700 maraka placu. Dakle, koliko uvati jedan njihov zatvorenik, mi mozemo platit cilu Vladu. Druge su relacije vanka, pa tamo i nije tesko ucinit pineze. A ovi i sta dolaze, dodju samo ako ce ucinit kakve politicke karijere, a svoje solde ostavljaju na banke vanka, a onda ce nama govorit kako triba zivit i kako upravljat s imovinom. A svoju dicu i imovinu ostavljaju vanka, pa ce onda u Hrvatskoj vodit glavnu ric...

AIM: Vi ste opisali i oslikali jednog povratnika, Cervantesa iz Cilea...

Smoje: Mi imamo i danas ljudi vanka, narocito u Juznu Ameriku, koji nemaju pinez za vratit se doma, a na njih niko ne racuna. Racuna se samo na ljude koji imaju pinez, a ti koji ih imaju nikako ne dolaze. Sada je nama tribalo ic i u inozemstvo uzet ministre, jer takvi nima u Hrvatskoj, svi su u Hrvatskoj pizde, je li.

AIM: Kad i kako cemo se obnovit ekonomski? Dalmacija, recimo?

Smoje: Dalmaciju je diga turizam i padom turizma je srusena. Dok ne bude turizma nema ni revitalizacije. Sve je u Dalmaciji islo uz turizam, recimo lavanda. Prije si za kil lavande moga kupit 20-25 kil janjetine, a danas ne moze ni kilo. Prije je kil kivija bija 7-8 maraka, a danas nije ni marku. Dalmacija je zivila siromasno do turizma, nju je diga turizam. I Dalmacija nije zivila ni u kapitalizmu, ni u socijalizmu, Dalmacija je zivila u turizmu. I to kalifornijskin standardom.

AIM: Dalmacija upravo obiljezava 50-godisnjicu pobjede nad fasizmom i svog oslobodjenja u Drugom svjetskom ratu. Ponekad, citajuci vase tekstove, stjece se dojam da ste vi posljednji antifasist na javnoj sceni koji svakog tjedna salje antifasisticke poruke...

Smoje: Nas je svit mahom bija antifasisticki, a Djapic kaze da u Hrvatskoj nije bilo fasisti ni antifasisti nego onih koji su se borili za jednu od dvi bandire - oni koji su se borili za Hrvatsku i oni koji su se borili za Jugoslaviju. Ako je to tako, onda triba znat da je Macek pred Drugi rat reka da je Split najhrvatskiji grad u Hrvatskoj. A iz tega najhrvatskijeg grada niko nije isa u ustase, nego su svi isli u partizane. Ali sad se stvorila jedna klima. Evo bas slusan Zupanijski dom Sabora di je jedan proglasija Ustavni sud Hrvatske cetnickim i niko ga ne upozorava, ne opomene. Popusta se, valjda zbog straha.

AIM: Sto uvjetuje takvu atmosferu? Je li to samo rat?

Smoje: Rat pogoduje, a ljudi su pokvareni pa to iskoristavaju. Ti koji su ka prilipci pa se u svakom rezimu lipe uz vlast. Ipak ljudi nisu toliko glupi, oni osjecaju te neke atmosfere, ta neka ozracja. Ti danas cujes da se otvoreno pivaju ustaske pisme, a niko, naravno, nije pizda da izadje vanka i piva partizanske pisme. Nema tako ludoga covika. Osim boraca koji su na nekoj svecanosti vikali "Tito, Tito", pa ih je odma napalo. Niko nije lud izazvat na sebe bijes, da mu leti kuca u ariju, da izgubi posel. Ljudi se boje.

AIM: Koliko vase pisanje, ili citavog "Ferala" pogoduje razbijanju straha?

Smoje: Ja se tim momcima iz "Ferala" divim. Ima ljudi koji se ne mire, kojima ne mozes prodat muda pod bubrige.

AIM: A vi?

Smoje: Dobro, ja san stariji covik. Meni se nema sta dogodit. Meni sta se imalo dogodit, to se dogodilo. A jebenti gospu, ja radin u novine 50 godin i 50 godin san ja progonjen. Uvik mi je neko pritija. Meni je puna pipa i oni boljsevika, pa te napada ovi, pa oni, pa te napada ce-ka, pa te uvik neko zva, zva te komitet, pa su pritili onda, pa danas, pa ti uvik neko priti. Ma koja je ovo zemlja da ti 50 godin uvik neko priti? Bas citan u "Globusu" onoga diretura "Guardiana". Je, kaze, bija je puno po sudu - sudilo ga, oslobadjalo, ali nikada nije bija u prezun, ali mu nikada niko nije pritija. Je, pisu i govore kontra njega, govore, iznose, sud ga tuzi, ali da ce ti neko pritit da cete dignut u ariju, nije i nece.

AIM: Kako ste uspjeli prezivjeti 50 godina u novinarstvu gdje se prijeti?

Smoje: A bija san dosta i ja kurbin sin.

AIM: Kako?

Smoje: Lipo. I ja san se izvuka iz rata neostecen, ovega drugega, dok je 90 posto mojih drugova palo. Uvik san ima neku furbariju za izvuc se. Pa i u novinarstvu san se izvuka - moga san govorit, jer san se sitija pisat cakavski pa su ovi mislili da je to neozbiljno, da je to humoristicki, a nisu vidili da san in utirava, pogotovo kad san napisa Malo misto. I njega san uspija prosvercat.

AIM: "Malo misto" je bila jedna razorna kritika gluposti komunistickog sistema. Kako objasniti da vas najvise napadaju upravo apologete tog sistema?

Smoje: E, ja san te vec vidija u "Malome mistu". Sicas se ono kad je bila borbena ponocka, onih koji su popu kidali mikrofone? E, sad oni cine obratno - oni pivadu u borove i ne dadu pivat ovim drugima ca su to cinili cili zivot. Ti isti, razumis, sad oni idu u procesjune, sad su oni tenori, baritoni...

AIM: Mozemo li onda kazati da ljudi nisu konvertiti i da se oni ne mijenjaju, nego samo vlast?

Smoje: A je, ka neke nase kolege koji su bili najveci Jugoslaveni, sekretari Partije, sve do dana dok HDZ nije pobjedio. Oni dan su postali veliki Hrvati, antikomuniste, vjernici... Poceli su nosit krunice, krize - isti dan.

AIM: A sto je s vama? Nikad niste bili clan Partije, a sad ste clan pocasnog odbora za obiljezavanje sto godina socijaldemokracije u Hrvata.

Smoje: A je, bija san in za Prvi maj vidit Varazdin.

AIM: Pristali ste na to iako nikad niste bili organizirani u svjesne socijalisticke snage?

Smoje: Ja ne volim njiove partije, stege, pokoravanja, ali se smatran ljevicaron. Ja tu pripadan i ne smatran da ja njima cinin neku uslugu. Po mome osjecaju pripadnosti - tamo je meni moje misto, ne bi ja na drugo misto. A nisan se nikad organizira jer necu ja odit na sastanke, necu se zajebavat.

AIM: Mozemo li reci da ste vi lijevi anarhista?

Smoje: Ako ces to tako shvatiti, onda jesan.

AIM: Otkuda korijeni takvih vasih pogleda?

Smoje: A to je normalno, jer ja san ribarsko dite, splisko, siromasko, a sta bi drugo moga bit?

AIM: Je li vas itko, osim socijaldemokrata, htio pridobiti?

Smoje: A, je, nudili su mi iz Zagreba cilu stranicu i sofera. Ja san odbija jer necu radit tamo di mi nece objavljivat ono sto napisem. Meni je drago da radin za "Feral" jer znan da mi nece bit taknuta ni jedna ric. Sve sta napisem ja odgovaran - punoljetan san, jos nisan rebambija, iman ime i prezime. A koji ce mi kurac ko sta minjat? Ja pisen sta ja mislin. Pazi, ima ovi nasi stari boraca koji su se usrali. Nikidan san govorija s nekima. Ima osandeset godin i on se sad nisto boji, nece nista da zucne, ni da se potpise na boracke peticije. I onda ti govori

• ma ne bojin se ja za se, nego jeman unuke, dicu, zete, pa ce izgubit posal. Sami se sebi gadu jer se ne mogu ponasat kako bi se tili ponasat. A nikidan cujen dvoje stari Splicani - on ima 84, a ona 82 godine. Ona njemu govori: Frane moj, a vidis koja je ura, moramo se i mi okrenit!

AIM: Znacaj "Ferala" i ostalih nezavisnih medija je, izmedju ostaloga, da ohrabri ljude, da vide da se ne treba bojati...

Smoje: Je, ne triba se bojat - kad se rece nemate se cega bojat onda propada fasizam, pa propada socijalizam... Kad se usvoji to

• ne triba se bojat - onda se stvar okrice. I cin se covik tako pocne ponasat, onda se zaista vise ne triba bojat, onda je sa svin diktaturama, autoritativnim rezima svrseno. Ali, kurac, ljudi se boje. Kad izletis s radnoga mista, to ti je isto ka da je u tebe pucalo, ako onda nemas za jist, ako nemas kruva. Onda se sve podnosi. Do jedne tocke.

AIM: Premda su vas uvijek napadali, da li ste se pokajali zbog izbora profesije?

Smoje: Nisan. Lipo se prozivilo. To je ipak jedna lipa, plemenita profesija. Mogu se pokajat jedino sto san cili zivot bija provincijski novinar - kreta san se od Dubrovnika do Rijeke. Zivi san na lipome prostoru pa nije bilo ni potribe ic dalje.

AIM: Sto je danas s tim prostorom, sa Splitom, Dalmacijom, Hrvatskom?

Smoje: Dogodilo se da je kao posljedica silnih promjena koje su se ovde dogodile staro splitsko pucanstvo nestalo, da je dosa novi svit. Triba opet proc 50, 100, 200 godin da se sve to civilizira, da se nauci hodat, da se nauci baratat s gradskin institucijama, da se stvori gradski stil zivota, razumis, stari se razbija - novi se nije izgradija. Triba gradit novi. A sad se dogadjaju cudnovate stvari da ti cak jedna ministrica prosvjete govori da ona i dan-danas ustaje kad udje musko. To je odmak u daleku nasu epsku, junacku proslost. S jedne strane oces uc u Evropu, a s druge strane to govori ministrica.

AIM: I kako ce Hrvatska dalje?

Smoje: Ne virujen da ce ovo tako brzo zavrsit. Jos ce se zla dogodit. Rat se moze protegnut vise nego sto mislimo. Ne bi bilo cudo da traje i 10 i 15 godin. Ovakvi rat, u stvari ni rat ni mir. Jer, kad mi zovemo fureste onda kazemo dodjite u Hrvatsku jer nema rata, Hrvatska je mirna, sigurna, a kad se govori domacima onda se kaze Hrvatska je jos u ratu, nemojte ovo, ono... Ali ovo stanje ni rata ni mira moze potrajat dugo, dok se svit ne siti sta ce ucinit. U stvari, dok se svit izmedju sebe ne izmiri. A ovo pogoduje nekima, svercu, bezakonju...

AIM: Sta bi Santo danas rekao?

Smoje: Santo je meni plaka, govorija je kad umre Tito opet cemo se klat i opet ce bit glad. On je sve predvidija, a bija je nepismeni ribar. I uvik je govorija, a bija je u partizane, ja cu oprostit i Njemcima i Talijancima, ali ne mogu oprostit ni ustasama, ni cetnicima. Jebenti gospu, ja ih gren oslobodit - govorija je Santo - a oni mene idu ubit! Oni pucadu u me, a ja se gren za njih tuc.

GORAN VEZIC