BIHAC, HRVATSKO-SRPSKA "JALTA" I "VJECNI BABO"

Kako Bihac s Velikom Kladusom i Cazinom zaokruzuje prostor u kojem je oduvijek veci utjecaj imao Fikret Abdic, nego Alija Izetbegovic i njegova vlada u Sarajevu, nije nemoguce zamisliti da srpska ofenziva na Bihac i slamanje snaga Petog korpusa ima zapravo za cilj uspostavljanje marionetske vlade AP Zapadne Bosne, s legendarnim Babom na celu. Ako je ta varijanta u igri, a lako je moguce da se upravo o tome radi, vjerojatno ni Hrvatska ne bi imala odvec protiv za susjeda imati Abdicevu drzavu. To bi joj, na stanovit nacin i vise odgovaralo nego muslimanska vlast pod kontrolom Sarajeva. S Abdicevom AP Zapadna Bosna - dok je trajala - Hrvati nemaju lose iskustvo: bila je odlican i diskretan posrednik za kojekakve trgovine i transakcije, koje - kad bi to podrucje bilo pod kontrolom Sarajeva - vjerojatno ne bi prolazile.

AIM, OSIJEK, 27.11.1994. Hrvatska nije pritekla u pomoc Petom korpusu Armije BiH jer je imala cvrsta jamstva NATO saveza da ce odlucnom akcijom zastititi hrvatske strateske interese. Tim je rijecima potpredsjednik hrvatskog Sabora Vladimir Seks, govoreci prosle subote na skupstini Zajednice prognanika Hrvatske u Osijeku, objasnio nonsalantno hrvatsko drzanje prema agoniji Bihaca. Doduse, Seks je rekao i da se Hrvatska vojska nalazi u pripravnosti, spremna da oslobodi okupirana podrucja ne budu li diplomatski napori dali zeljeni rezultat. Spominjao je i cvrste rokove koji su postavljeni i od kojih, dodao je, nece biti odustajanja. No, ovo potonje vec su "opca mjesta" hrvatske politike i njih su se, ne samo prognanici, vec i "svekoliko pucanstvo" naslusali proteklih mjeseci i godina.

Tudjmanov put u Cile i Argentinu ironicno je koincidirao s ulaskom Mladicevih trupa u bihacko predgradje, jasno porucivsi domacoj i svjetskoj javnosti da Hrvatska na pragu ove zime ne kani u rat. Bilo bi naime krajnje neobicno da se neka zemlja zaputi u rat dok joj je vrhovni zapovjednik oruzanih snaga daleko od komandnog mjesta. Doduse, Tudjman je u Hrvatskoj ostavio ministra obrane Gojka Suska (sto rijetko cini, putujuci u inozemstvo), no svakom je jasno da se o tako ozbiljnoj stvari kakva bi bila hrvatski vojni angazman u Bosni i Hercegovini, jos uvijek ne odlucuje bez Tudjmana. Visednevna latinoamericka turneja hrvatskog predsjednika bit ce zavrsena u vrijeme kada ce i oko Bihaca stvari postati daleko jasnije nego sto su bile kad je kretao na put. Sto je dakle u igri i kako objasniti hrvatsku nezainteresiranost za dramaticna zbivanja u najblizem susjedstvu, za ono sto se doduse javno oznacava kao "strateski interes", ali se ne cini nista da bi ga se zastitilo?

Dio odgovora zasto je Hrvatska na cjedilu ostavila svog konfederalnog partnera zacijelo lezi u tajnoj diplomatskoj misiji koja se uzurbano vodi na relaciji Zagreb-Beograd, uz mnostvo posrednika, pregovaraca i prenositelja poruka. Svakome ce pasti u oci da su mjesecima zaledjeni pregovori Zagreba i Knina naglo zivnuli u vrijeme bihacke krize i da su razgovori sefa hrvatske misije u Beogradu Zvonimira Markovica sa srpskim predsjednikom Slobodanom Milosevicem, postali narocito intenzivni posljednjih dana. Vojno angaziranje Marticevih snaga na strani Karadzicevih trupa tesko da bi bilo zamislivo u trenutku moguceg hrvatskog vojnog angazmana za oslobadjanje svojih zaposjednutih teritorija. Da li je netko dao jamstva da Hrvatska nece u rat i na taj nacin znatno olaksao Karadzicu i Marticu da zavrse zapoceti posao oko Bihaca? Ako jest, koji bi mogli biti moguci razlozi?

Ultimatum zapovjednika srpskih trupa koje su stegle obruc oko Bihaca, kako namjera Mladiceve vojske nije zauzeti grad, vec unistiti snage Petog korpusa Armije BiH, mogla bi dati stanovite naznake moguceg odgovora. Naime, ni po jednoj teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine podrucje Bihaca nije bilo oznaceno kao srpsko. A kako Bihac s Velikom Kladusom i Cazinom zaokruzuje prostor u kojem je oduvijek veci utjecaj imao Fikret Abdic, nego Alija Izetbegovic i njegova vlada u Sarajevu, nije nemoguce zamisliti da srpska ofenziva na Bihac i slamanje snaga Petog korpusa ima zapravo za cilj uspostavljanje marionetske vlade AP Zapadne Bosne, s legendarnim Babom na celu. Ako je ta varijanta u igri, a lako je moguce da se upravo o tome radi (tesko je naime zamisliti da bi Srbi, bez novog, dramaticnog vala etnickog ciscenja mogli dugorocno ovladati tim prostorom), vjerojatno ni Hrvatska ne bi imala odvec protiv za susjeda imati Abdicevu drzavu. To bi joj, na stanovit nacin i vise odgovaralo nego muslimanska vlast pod kontrolom Sarajeva. S Abdicevom AP Zapadna Bosna - dok je trajala - Hrvati nemaju losa iskustva: bila je odlican i diskretan posrednik za kojekakve trgovine i transakcije, koje - kad bi to podrucje bilo pod kontrolom Sarajeva - vjerojatno ne bi prolazile. Sam Abdic, koji je bio ljubimac hrvatskih medija, drzavne televizije narocito, nije u novinama dozivio anatemiziranje nekakvog "bosanskog kvislinga", sto se nakon pada Velike Kladuse moglo ocekivati. Kao da je netko racunao da "vjecni Babo" jos nije rekao posljednju.

Nije nikakva tajna da bosnjacko-hrvatska federacija u BiH i moguce konfederativno povezivanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nema ozbiljne zagovornike u hrvatskom drzavnom vrhu. Doduse vaznost washingtonskih sporazuma naglasava se svako malo, uvijek uz tvrdnju kako je to okosnica hrvatske politike glede Bosne. U praksi se ne cini nista ili vrlo malo da bi washingtonski papiri zazivjeli. Slatka ideja o podjeli Bosne kao da jos uvijek nije napustena, a nekakav, kakav-takav dogovor o tome s Milosevicem kao da se jos uvijek ocekuje. Ponovno ozivljavanje Abdiceve AP Zapadne Bosne, makar ona postojala i kao marionetski, prosrpski rezim, kao da odgovara nekim snagama u hrvatskom drzavnom vrhu. Takva mini drzavica zakomplicirala bi ionako slozene razgovore o buducnosti Bosne, a prema svijetu pokazala da i unutar muslimanskog korpusa u BiH postoje snage koje buducnost te nekadasnje jugoslavenske republike, a sada drzave s papirnatim medjunarodnim priznanjem, vide drugacije od Izetbegovica i njegove sarajevske centrale.

Odredjenim krugovima u hrvatskom drzavnom vrhu ponovno uskrsavanje Abdiceve Zapadne Bosne bilo bi sjajan alibi za reinkarnaciju sada tinjajuce drzavnosti Herceg-Bosne, koja se najteze miri s vezivanjem u bosnjacko-hrvatsku federaciju. Kada jednom bude postojala AP Zapadna Bosna, posve neovisna od Sarajeva i uspije li Karadzicev plan o "zapadnoj srpskoj drzavi", sto se nakon neprekidnog popustanja medjunarodne zajednice cini sve izglednijim, ni Herceg-Bosna kao nova samostalna drzavica nastala na prostoru Bosne i Hercegovine, nije bez izgleda. A od toga do konacnog pripojenja Hrvatskoj vrlo je malen, lako izvodiv korak.

Iako je tesko reci da li je hrvatsko distanciranje od bihacke krize doista plod sofisticirane igre onih snaga koje prizeljkuju hercegovacki komad Bosne, ili je vezanost ruku za nekakvu vojnu akciju pod diktatom svjetskih sila (SAD i Njemacke, prvenstveno) samo vjesto iskoristena, previse je pokazatelja da Hrvatska nije osobito zainteresirana za "stratesko znacenje" Bihaca. U prilog tome govore i neobicno blagi zakljucci sa zatvorene sjednice Zastupnickog doma hrvatskog Sabora, u kojima se sve svodi na "najostrije osude", da bi se tek u osmoj tocki i ponesto reklo da Hrvatska zadrzava svoje legitimno pravo na samoobranu, sto podrazumijeva i vojno oslobadjanje sada okupiranih podrucja. No, i taj osmi, posljednji saborski zakljucak, samo je na tragu vjecite hrvatske ponude/prijetnje, koju i vrapci na granama vec znadu napamet. "Zastupnicki dom potvrdjuje odlucnost RH da rjesenje krize trazi miroljubivim putem i u suradnji s medjunarodnom zajednicom", stoji u posljednjem, osmom stavku saborskih zakljucaka. A onda se jos dodaje: "Ali, ako se medjunarodni napori potvrde nedovoljno djelotvornim, Zastupnicki dom naglasava da Hrvatska zadrzava pravo samostalnog djelovanja u skladu s vlastitim nacionalnim interesima i neotudjivim pravom na samoobranu". Ni rijeci neceg novog, ni slova sto vec nije vidjeno. U slucajevima istinske ugrozenosti "strateskih hrvatskih nacionalnih interesa", kakvim se srpska agresija na Bihac verbalno oznacava, rezolucija njenog parlamenta zvuci benigno poput blagog, pazljivo srocenog diplomatskog prijekora kakav se "drugoj strani", u mirnodopsko vrijeme upucuje zbog nekog beznacajnog granicnog incidenta.

Nema sumnje da ce ovakvo ponasanje Hrvatske u bihackoj krizi itekako u Sarajevu ostati zapamceno, tim prije i tim bolnije, sto se sve dogodilo neposredno nakon zauzimanja Kupresa od strane HVO-a. Nezavisni mediji u Hrvatskoj - za razliku od drzavnih koji su ulazak u Kupres proslavljali kao najveci vojni podvig - otvoreno su pisali kako je Armija BiH, da bi vratila nacionalni ponos Hrvatima, zamolila snage Hrvatskog vijeca obrane da udju u prazan Kupres. Ocekivalo se tada da ce i HVO, ako vec ne izravno Hrvatska vojska, priteci u pomoc Armiji BiH kada se za to ukaze potreba. Bolje prilike od Bihaca, za to, nije moglo biti.

Kako god da se rasplela krvava bihacka drama, ona ce imati ogromnih posljedica po buducnost bosnjacko-hrvatske federacije i konfederacije Hrvatske s Bosnom i Hercegovino. Ako se, uz to, za koji dan potpise ugovor o ekonomskoj suradnji Zagreba i Knina, a onda kao kruna svega dodje medjusobno priznanje SR Jugoslavije i Hrvatske (na cemu se u Hrvatskoj naglaseno inzistira upravo u jeku bitke za Bihac), postat ce mnogo transparentnije sve ono o cemu se sada moze tek nagadjati. Naime, hrvatsko-srpska "Jalta" glede Bosne mogla bi se pokazati mnogo cvrscom i postojanijom nego sto su to smatrale ponajbolje garniture svjetske diplomacije trudeci se i upiruci u traganju za post-jugoslavenskim rjesenjem pune cetiri godine.

DRAGO HEDL