SRBI SA "OVE" STRANE

AIM SARAJEVO, 26.11.94 "Nije lako danas biti Srbin u Sarajevu", rekao je nedavno Alija Izetbegovic u razgovoru sa grupom slovenackih knjizevnika, koji su boravili u glavnom gradu BIH. Izetbegovic je rekao ono sto mnogi Srbi nisu smjeli da kazu i na taj nacin presao psiholoski prag koji je do sada stajao kao brana otvorenijem javnom dijalogu o polozaju Srba u Sarajevu i u tek nastaloj bosnjacko-hrvatskoj Federaciji.

Zvanicne vlasti su uglavnom znale da razlikuju "cetnike" od Srba, ali su u dijelu javnosti ova dva pojma poistovjecivana zbog cega su neki Srbi, pa cak i cijele porodice, ni krivi ni duzni stradali ili morali otici iz Sarajeva. Istovremeno, mnogi Srbi su se pokazali casnim braniteljima grada i angazovanim poborcima ideje o zajednickom zivotu. Vecina je, ipak, dugo cutala, ophrvana teretom Karadziceve propagande da su "izdajice srpskog naroda" ili nepovjerenjem komsija u njihovu iskrenu privrzenost ili bar lojalnost bosanskoj drzavi. Pored teskog kompleksa nacionalne krivce za agresiju i rat, upravo to je bio drugi razlog tog "nelakog" polozaja.

U jednom trenutku se cinilo da je cak i sam Bog napustio "lojalne Srbe". Jos na samom pocetku rata iz Sarajeva su pobjegli svi pravoslavni svestenici. Da nije bilo izvjesnog djakona Avakuma Rosica, koji se pred rat slucajno zatekao i ostao u Sarajevu, ne bi imao ko ni opojati umrle i poginule. Vjernici su ostali, a njihove duhovne vodje otisle, ali u Sarajevu nisu stradala pravoslavna groblja, a drzava je cak pomogla da se popravi jedna crkva.

Previse isticati da si Srbin, od cega gradski Muslimani i Hrvati ne zaziru, bilo je osjetljivo pitanje, nekada i vrlo opasno. Takve su mogle stici razne neprijatnosti i neprilike. Zvanicna politika i mediji znali su glorifikovati upravo one koji su se odricali gotovo svega srpskog, pa su oni, koji nisu dovoljno javno isticali svoju privrzenost Bosni, uvijek bili pod lupom sumnje. Poredak stvari je ovakav: kada, recimo, Bosnjak kritikuje vlast onda je on komunista, kada Hrvat - onda je on protiv federacije, a kada to cini Srbin - moze mu se desiti da ga netko proglasi i cetnikom. Ili, kada netko na trznici zatrazi svinjsko meso, moze da dobije i ovakav odgovor: "Ko hoce da jede svinjetinu, neka ide na Pale!" Srecom, prosla su vremena kada se svaki Srbin smatrao petokolonasem, sa radio stanicom skrivenom u stanu. Kako se vlast ipak stabilizovala i obracunala sa bandama u vojnim redovima, doslo je do izvjesnog reda i zazivljavanja prave drzave, koliko je to u ratnim uslovima moguce.

U samom Sarajevu mnogo je vise primjera dobrog suzivota. Rijetko koje prijateljstvo ili brak su pukli zbog nacionalnog razimoilazenja. Jos uvijek vecina ljudi smatra da je multionicnost bogatstvo ove drzave. Takvu tezu, bar zvanicno, slijede i ovdasnje vlasti, mada su sastavljene vecinom od politicara iz nacionalnih partija, vjerovatno racunajuci da bi u suprotnom BiH izgubila podrsku Evrope i svjetske zajednice. Ipak, u drzavnim firmama vise nema direktora koji su Srbi, a u pojedinim preduzecima je otpoceo i drugi val "ciscenja" kadrova. Tako je u prijeratnom privremenom gigantu "Energoinvestu" poslano "na cekanje" deset kljucnih rukovodilaca, medju njima 6 Srba. Na RTV BiH, opet, situacija je nesto drugacija. Kada su u pitanju novinari, tamo radi 62 Bosnjaka, 20 Srba, 17 Hrvata, 4 Crnogorca, 1 Makedonac i 40 Bosanaca, u koje spadaju uglavnom oni koji su se nekada izjasnjavali kao Jugosloveni. No, mada broj Srba na RTV BiH nije zanemarljiv i odgovara otprilike procentualno broju Srba u opkoljenom Sarajevu - oni nemaju preveliki uticaj na generalnu uredjivacku politiku.

Poslije krvavog rata izmedju Bosnjaka i Hrvata, pod americkim pritiskom stvorena Federacija ova dva naroda, docekana je kao prva faza ka miru i predpostavka da se poslije svega ipak moze zajedno zivjeti. Otud raste i vjerovatanoca da ce se i sa "Karadzicevim Srbima" ubrzo iznaci neko rjesenje. Bosnjaci i Hrvati su, po Ustavu Federacije, konstitutivni narodi na teritoriji Federacije koja obuhvata kantone s vecinskim bosnjackim i hrvatskim stanovnistvom. U Ustavu se takodje kaze: "Odluke o ustavnom statusu teritorije RBiH sa vecinskim srpskim stanovnistvom bit ce donesene u toku pregovora o miru na medjunarodnoj konferenciji o bivsoj Jugoslaviji".

Dakle, u novoj drzavi Srbi vise nisu konstitutivni narod. Poslanici srpske nacionalnosti iz gradjanskih partija su podnijeli amandman na Ustav Federacije kojim se trazi konstitutivnost i za srpski narod. Prijedlog je odbijen sa obrazlozenjem da Srbi ne mogu biti konstitutivni narod i u bosnjacko-hrvatskoj Federaciji i u "svojoj" srpskoj jedinici. Ovim se jasno dalo do znanja da federalna Skupstina ipak smatra da ce o sudbini Srba odluciti Karadzic i vlast na Palama. "Ako mi ne mozemo uticati na tzv. srpsku republiku, necemo dozvoliti da i ovdje Srbi uticu na najvaznije odluke"- rijeci su jednog hrvatskog poslanika. Da bi se ipak malo izgladila nastala situacija, upucen je poziv srpskom narodu ( u tzv. republici srpskoj) da pristupi federaciji i tako postane konstitutivni narod. Malo ko vjeruje da ce do toga zaista doci i uglavnom su nadanja, ako se govori o mirnom politickom rjesenju, usmjerena na BiH koja ce biti unija izmedju Federacije BiH i dijela sa srpskom vecinom. Inace, na teritoriji Federacije, prema procjenama, u ovom trenutku zivi izmedju 130 i 150 hiljada Srba. Za Sarajevo, procjene se krecu izmedju 30 i 40 hiljada. No, Srbi, ali ne samo oni, i dalje odlaze iz Sarajeva.

Incijator amandmana "srpskih" poslanika u skupstini Federacije, koji su u sastavu klubova nekih visenacionalnih stranaka, bilo je Srpsko gradjansko vijece - jedini institucionalni oblik djelovanja Srba na teritoriji Federacije BiH. To je (navodno) nestranacka organizacija sa gradjanskom orijentacijom, a svoje clanove usmjerava da politicka uvjerenja ispoljavaju kroz druge, prije svega nacionalne politicke partije. Mladji clanovi ovog tijela ipak smatraju da bi trebalo osnovati jednu srpsku, istinski demokratsku partiju, koja bi bila protuteza Karadzicu i oduzela mu pravo da predstavlja sve Srbe. Navodno, kroz takvu partiju bi i Srbi sa "ove" strane mogli iskazati svoje interese. Ipak, za sada ova incijativa miruje, jer pored problema personalne prirode, bilo kakva srpska partija, makar se zalagala i za suvremenu BiH, bila bi, mozda, smatrana cak za "trojanskog konja", kojeg ubacuje Milosevic. Ovome najbolje svjedoci i politicki skandal oko poziva Srpskog gradjanskog vijeca iz Sarajeva raznim pokretima i strankama na zajednicki skup "protiv rata, a za pravedan mir, cjelovitu Bosnu i nepodijeljeno Sarajevo". Desilo se ono sto se moglo i ocekivati: Stranka demokratske akcije nije mogla probiti barijeru koja ovdasnju politicku javnost koci kada je rijec o politickom organizovanju "lojalnih Srba" - sarajevskim Srbima je zamjereno da nije njihova stvar da okupljaju Bosnjake i bosnjacke organizacije na mirovne skupove "jer je Bosnjake dugo neko vodio, a sada su oni konacno odlucili da vode sami sebe". Nakon ovoga mnoge organizacije povukle su svoj pristanak za ucestvovanje na skupu.

To sto su nacionalna manjina u Federaciji Srbi mnogo i ne osjecaju, jer paralelno s Federacijom, u pravnom smislu, egzistira i republika BiH u kojoj su Srbi konstitutivni narod. Glavni grad i jedne i druge drzave je Sarajevo, tako da Srbima, kada je u pitanju formalna ravnopravnost, nista ne fali. Naprimjer, iako su po ustavu Federacije zvanicni jezici bosanski (bosnjacki) i hrvatski, ucitelji uglavnom maternji jezik predaju onako kao sto su ga predavali i do sada, a ucenici mogu da izaberu da li ce im u svjedocanstvo upisati bosanski, hrvatski ili srpski.

U Federaciji, naravno, nema Srba na drzavnim polozajima, ali su zato zastupljeni u republickim organima vlasti. Miro Lazovic je predsjednik Skupstine BiH, dok su clanovi Predsjednistva drzave Mirko Pejanovic i Tatjana Ljujic-Mijatovic, no njihov uticaj u donosenju vaznijih odluka nije srazmjeran zvucnim titulama. Da li zato sto su pripadnici gradjanskih stranaka ili zato sto su Srbi?

Srpsko pitanje u Bosni je "na cekanju" sve dok Karadzic (ne)potpise mirovni sporazum. Srbe, koji vjeruju u BiH, zaokupljaju nelagodne misli: hoce li Bosna, u kojoj su ostali, biti i dalje njihova domovina? Podjela BiH sasvim sigurno, a i unija sa samostalnim srpskim dijelom vjerovatno, podjelice Srbe na "konstitutivne" i "manjinske". Sto vise proces podjela bude napredovao, Srbi ce u bosnjacko-hrvatskoj Federaciji postajati stvarna manjina. Neki kazu: "ni to nije lose, samo kada bi od gradjanskog koncepta ostalo bar pola od onoga koliko se danas ovdje obecava!"

RADENKO UDOVICIC