SIROTINJA SPASAVA DRZAVU

AIM, ZAGREB, 25.11.1994. Neprekidno povecanje drzavnog proracuna (budzeta) jedna je od konstanti vlade Nikice Valentica i prema najnovijem rebalansu, koji je u Saboru zacudo prosao bez mnogo buke, hrvatska ce drzavna kasa biti teska cak sest milijardi maraka. Preuzimajuci mjesto premijera Valentic je najavio ostriju naplatu poreza i carina, sto je cinjeno, pa je ministar financija Bozo Prka obrazlozio da osnovicu za njegovo povecanje od 900 milijardi maraka cine prihodi koji su daleko veci od procjenjenih. Pogleda li se bilanca prihoda i rashoda sto ih je vlada podastrla Saboru lako se zapaza da cak 97 posto neplaniranog povecanja otpada na poreze. Pritom je neugodna cinjenica da su kapitalni prihodi, ili oni koji su to trebali biti, a sastoje se od prodaje stanove i drustvenih poduzeca, znatno manji od predvidjenih - otprilike za milijardu kuna (280 milijuna maraka). Prodaja poduzeca i stanova drzavnoj ce kasi tako donijeti samo 400 milijuna kuna (111 milijuna maraka).

Rashodovna strana takodjer je pretrpjela znacajne promjene. Najznacajnije povecanje odnosi se na obranu. Izdaci za Hrvatsku vojsku povecani su za vise od milijardu kuna i sada iznose 7,650 milijardi ili 31,6 posto drzavnog kolaca. Zatim slijedi stavka pod tajanstvenim nazivom "Posudba umanjene za otplate", koja je narasla s 280 na 728 milijuna kuna, a iza toga se kriju sredstva za intervencije vlade i sanaciju banaka i nekih znacajnih drustvenih poduzeca kao sto je Hrvatska elektroprivreda. Znacajno je porasla i rezerva proracuna. Donekle su povecani takozvani socijalni transferi i dio namijenjen zastiti vojnih i civilnih zrtava rata. Ali zato su s druge strane smanjene dotacije zdravstvu i poljoprivredi.

Ako se oko nekih stavaka u budzetu, a posebice da vojska ima prioritet, pogotovo ako je drzava u ratu, i ne bi trebalo sporiti, vec je naprotiv bilo misljenja da za obranu nije izdvojeno dovoljno novaca, onda sasvim sigurno u drzavi koja sebe Ustavom naziva socijalnom treba temeljno propitati nacin na koji se budzet puni.

I tako dok su se u hrvatskom Saboru prepucavali koliko dati ovome, koliko onome, koliko akademiji, koliko Matici, koliko Srbima, sto je bio i povod famozne tuce u saborskom kaficu izmedju zastupnika HDZ-a Krpine i zastupnika SNS-a Hinica, pa su se mnogi raspisali kako je u "hrvatskom Saboru pala hrvatska krv", bez obzira sto je Hinic bio grubo napadnut i samo se branio, stranke ocito jos nisu spremne otvoriti kljucno pitanje. A ono glasi: kako zapravo puniti budzet? Suprotno nekim misljenjima kako budzet u hrvatskom parlamentu dobiva ono mjesto kakvo ima i u demokratskim drzavama, prava istina je zapravo drugacija. Stranke nemaju izradjene alternativne proracunske pakete i odredjeniju sliku o posljedicama razlicitih varijanti. Zato rasprava o pojedinim stavkama, to jest kako nesto potrositi, daje tek privid stranackih sukobljavanja i takozvane razlicitosti, a pritom zastupnici najcesce polaze od vlastitih interesa.

Nitko nije postavio pitanje zasto se budzet u svom ogromnom dijelu puni od poreza na promet, a ne recimo od oporezivanja dobiti i imovine, sto prevedeno na jednostavan jezik znaci da drzavu financira sirotinja.

U Hrvatskoj, naime, dominira regresivno oporezivanje koje najvise pogadja siromasne slojeve. Za razliku od, primjerice Sjedinjenih Drzava koje su 1992. godine 55 poreznih prihoda ubrale od progresivnih poreza (porez na dohodak, dobit), a 37 posto od proporcionalnih poreza (porezi na platne liste - doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje), u Hrvatskoj je situacija obrnuta. Porezi na promet predstavljaju 66 posto predvidjenih prihoda. Dodaju li se tome carine i uvozne pristojbe koje su u sustini takodjer oporezivanje prometa, regresivno oporezivanje predstavlja 80 posto prihoda.

Pokazalo se tako da hrvatska drzava nije u stanju u ovom trenutku ublaziti losu socijalnu situaciju, vec regresivnim oporezivanjem jos je i kvari, prebacujuci troskove drzave na ledja onih koji i tako jedva vezuju kraj s krajem. Drugo je pak pitanje kako to da je drzavni budzet sve veci i veci, a stanovnistvo sve siromasnije? Pa odgovor je jednostavan: kad siromah kupi kilogram kruha ili pola kilograma mesa vec je svoje uplatio; kad dobije minimalnu placu i na nju placa porez, a velike ribe su zasticene i nitko nije lud da donese zakon po kojem bi se budzet punio na vlastitu stetu.

Drugo je pitanje sto Vlada radi kada zbraja kruske i jabuke. Jer, primjerice budzet je prije rebalansa bio usvojen u njemackim markama i to po kursu od 4 kune za jednu marku, a u medjuvremenu marka je pala na samo 3,7 kuna, a ovih dana se u bankama mijenja za jedva 3,5 do 3,6 kuna. Sto je s tom razlikom i da li vlada zapravo i pored nekih stavki koje su tajanstvene raspolaze i sa "crnim fondom", ili je makar sa njim sve donedavno raspolagala? No, to padanje tecaja marke gotovo nikoga u vladi ne brine i pored cinjenice da cijene mnogim proizvodima rastu i da je tesko povjerovati u price kako Hrvatska nema inflacije. Sto to znaci za izvoznike najbolje pokazuje podatak da banke nisu duzne otkupiti devize, pa su najuspjesnija hrvatska poduzeca ponovo prisiljena prodavati svoje marke i dolare ispod cijene, cak i za 10-15 posto. A sve zato jer nema dovoljno kuna. Podsjeca to na onu staru pricu o magarcu kojeg su jedva nakon desetak dana naucili da ne jede, a on onda iznenada otegao papke.

Ali koga je briga za to. Premijer Valentic s punim pravom moze izjaviti da je hrvatskim radnicima placa u markama porasla za oko tri posto, jer upravo je za toliko ojacala kuna.

GOJKO MARINKOVIC