SVE TRAJNIJE PROGONSTVO

AIM, ZAGREB, 24.11.1994. Odlukom gradskih vlasti Zagreba, donesenom prije par mjeseci, umrli prognanici se na podrucju grada - kremiraju. Na sahranama prognanika rodbina umrlog nema prava pristupiti u krematorij. Nema ni svecanog obreda. Urna s pepelom dopremi se na groblje Mirosevac, preda pokojnikovoj rodbini, koja je onda pokopa po vjerskim obredima. No, tu je i drugi dio tuzne price: urna se pokapa na kraju groblja, negdje uz plot.

Odluka o kremiranju prognanika, ili "preciznije", preporuka, izazvala je nevjericu a potom i ogorcenje medju prognanicima. "Predlagali su mi da kremiram posmrtne ostatke svoje majke, sto sam odbio. Pobogu, rodjeni smo i zivjeli u Vukovaru, a ne u Indiji. Tradicija je nas Hrvata da se mrtvi pokapaju u zemlji i od nje ne kanimo odustati. Nas Vukovaraca i ostalih prognanika umrlo je mnogo, moglo se za njih naci prostora negdje, pokopati ih i staviti natpis 'ovo je vukovarsko poratno groblje'. Mogli bi se tu okupljati barem jednom godisnje. Svijet bi takodjer mogao vidjeti gdje smo pokopani, gdje smo sve rastjerani i kako smo zavrsili", zali se Vinko Domazet prognanik iz Vukovara.

No, tema spornog kremiranja ubrzo je zaboravljena, nakon nekoliko, po svemu sudeci, slucajno propustenih napisa u novinama. Slucajno ili ne, tek iz medija istodobno su iscezle i bucne najave prognanika da ce uciniti sve ne bi li se sto prije ponistila sporna odluka. Problem prognanika je jos jednom, kao uostalom i oni sami, gurnut u stranu, sto dalje od ociju javnosti.

Prognanicka golgota ulazi u svoju cetvrtu godinu a problemi se gomilaju bez izgleda na skoro rjesenje. Nestrpljenje 196 tisuca ljudi, koliko ih je prema posljednjem popisu protjerano iz svojih domova, poprima sve vece razmjere. Najnoviji val nezadovoljstva poceo je ponovnim pokusajem iseljavanja prognanika iz hotela, a potom su svoj glas protiv lose prehrane digli i prognanici smjesteni u Solarisovim hotelima u Sibeniku. Prognanici Splitsko- dalmatinske zupanije zaprijetili su demonstracijama ukoliko vlada ne poduzme hitne mjere za poboljsanje sve tezih uvjeta zivota. Kao odgovor vlada je povisila prognanicki dzeparac te novcane naknade za osobe u privatnom smjestaju za 50 kuna ili 14 DEM. Navedeno povisenje, jasno je, ne moze poboljsati tezak polozaj prognanika, osobito onih smjestenih u privatnom smjestaju koji dobivaju sve manje kolicine hrane, s kojom, kako tvrde, ne mogu prezivjeti ni nekoliko dana. Posljednjih mjeseci u Hrvatsku dolaze sve manje kolicine humanitarne pomoci a smanjen je i broj artikala. "Razlog tome je da ni Evropska Unija nema dovoljno hrane, buduci da se u svijetu otvaraju nova zarista kojima treba pomoci. Osim EU nitko vise ne salje pomoc tako da su Crveni kriz, Caritas i Merhamet pri kraju sa zalihama", objasnjava Adalbert Rebic, predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice.

Sve manjim i nekvalitetnijim obrocima pridruzuje se i strepnja nad nesigurnim smjestajem. Unatoc obecanja vlade da se prognanike nece izmjestati iz hotela bez njihovog pristanka i pronalazenja nadomjesnog smjestaja "privremeni stanari" sve su cesce meta pokusaja iseljavanja. Novi vlasnici privatiziranih hotela zele se pripremiti za turisticku sezonu i posto poto i bez naloga vlade nastoje istjerati prognanike. I bez takvih pritisaka zivot u hotelima, koji su postali svojevrsna geta, sve teze se podnosi. Radi se o hotelima koji se koriste neprekidno vec cetvrtu godinu. U Punta Skali nekad poznatom nudistickom naselju danas zivi oko 1.200 prognanika. Ispred luksuznih bungalova nikli su mali vrtovi. Mladji se prilagodjavaju novom zivotu, traze posao ili su vec zaposleni u vojsci dok starci djeluju izgubljeno. U protekle tri godine smrtnost medju starijima porasla je i do 300 posto.

U nevelikim hotelskim sobama smjestene su cijele obitelji koje imaju 5, 6 ili vise clanova. Zagrebacki hotel Panorama pruza tipicnu sliku prognanicke bijede. U jednoj njegovoj sobi zivi Ante sa suprugom i cetvero djece. On je invalid iz Vukovara i vec trecu godinu zivi u tim neljudskim uvjetima kao uostalom i sve druge prognanicke obitelji smjestene u tom ili nekim drugim hotelima. "Nema onog tko ne bi izgubio strpljenje. Djeca rastu i trebaju sve vise prostora i sasvim drugacije uvjete zivota. Ovako su skuceni i ni sami ne znaju sto ih ceka niti gdje ce zavrsiti. Traume su neizbjezne jer to nije normalan ni ljudski zivot", kaze Ante.

No, tisucama drugih ljudi, koji su u ratu ostali bez doma, hotelska soba predstavlja nedostiznu sigurnost. Samo u Osijeku, "pred vratima" je vise od 400 obitelji sada smjestenih u stanove ciji vlasnici traze njihovo iseljavanje. Prognanici su stoga ponovno istaknuli zahtjev za uvodjenjem moratorija na raspolaganje imovinom kojom se trenutno koriste. Samo u kolovozu i rujnu vise od 500 prognanika obratilo se regionalnom Uredu za prognanike u Osijeku zbog prijetnje delozacijom, izbacivanja iz podstanarstva ili pak trazenja novog smjestaja buduci da rodbina vise ne moze podnijeti taj teret.

U svemu tome kao jedino rjesenje nudi se mogucnost izgradnje novih naselja. Medjutim, zajednica prognanika Hrvatske za sada je odlucno protiv. "Neka nam netko prvo kaze da se necemo nikada vratiti, pa tek onda pristajemo na gradnju naselja. No, onda moraju biti tvrdi objekti i naselja u kojima prognanici nece biti izolirani kao gradjani drugog reda", kaze predsjednik Zajednice Mato Simic.

Prognanici sve manje vjeruju u brz povratak u svoje domove. Hrvatska vlast u posljednje vrijeme odabirom tzv. zaobilaznih projekata neizravno kao da porucuje da od povratka gotovo da nema nista. Kad zupanijske vlasti u Zadru u suradnji sa sredisnjim drzavnim planiraju spajanje sibenskog i zadarskog vodovoda kako bi rjesili problem vodoopskrbe zadarske regije, to je najbolji pokazatelj da se do Zrmanje jos dugo nece doci, a tako ni do obrovackih sela u kojima su prije rata zivjeli Hrvati. Gradnja prognanickih naselja tako je jos jedan znak da ni sredisnja vlast ne polaze puno nade u brzi povratak protjeranih ljudi. Vladin Ured za prognanike i izbjeglice nastoji da se naselja grade sto blize porusenih nekadasnjih domova, a jos uvijek se inzistira na tome da novoizgradjena naselja ne smiju biti "cvrsta", jer bi se time potvrdilo trajno progonstvo ljudi.

Nedavno je svecano otvoreno prognanicko naselje u Pokuplju na samom rubu privremeno okupiranog podrucja. "Prognanici su i inace protiv ovako organiziranog smjestaja jer se u njemu osjecaju izoliranima kao u logoru. Ovdje su poput 'glinenih golubova' na meti cetnickog oruzja s jedne strane, dok su s druge omedjeni Kupom", kaze jedan prognanik iz Petrinje koji je u posljednjem trenutku odustao od ponudjenog smjestaja jer nije mogao svladati strah i osjecaj neisgurnosti na toj lokaciji.

Tisuce ljudi kojima je rat unistio sve na granici su dusevne i tjelesne izdrzljivosti. Njihove probleme ne moze rijesiti ni najbolja politika. Jedino rjesenje je izlazak iz prognanickog statusa, povratak kuci. No, unatoc brojnim obecanjima nitko od prognanika se nije uspio vratiti, bar ne na podrucja koja su s druge strane crte razdvajanja i koja ne kontroliraju hrvatska vojska i policija. Na pitanje o datumu povratka u sadasnjem trenutku nitko im u Hrvatskoj ne moze odgovoriti ukoliko ne zeli davati jeftina politicka obecanja.

U medjuvremenu, na njihovoj nesreci i sudbini vladajuca i oporbene stranke i dalje ce lomiti koplja u skupljanju politickih bodova. Vojska prognanih s vremena na vrijeme koristi se tek kao joker u politickim igrama. Prosle jeseni kao izraz negodovanja prema UNPROFOR-u upuceni su da podizu zid oko sjedista "plavaca" u Zagrebu. Danima su slagali ciglu do cigle, ispisivali na njima imena poginulih i nestalih. Sve je palo u zaborav - nitko od prolaznika zid vise niti ne primjecuje, imena na ciglama blijede. Isti scenarij ponovljen je ove jeseni. Prognanici su danima prosvjedovali zbog neucinkovitosti UNPROFOR-a i sprijecavali promet njihovim vozilima. O mandatu UNPROFOR-a odlucili su, kao i uvijek do sada, sjvetski mocnici. Prognanici su vraceni u svoje iznajmljene izbe i podrumske sobe da cekaju povratak ili barem novu priliku da iskazu svoj jad.

BRANKA VUJNOVIC