S PUTA PO BOSNI

AIM, SPLIT, 22.11.1994. Kada se za dvadesetak godina bude putovalo Bosnom i Hercegovinom gotovo na svakom koraku vidjet ce se tragovi sadasnjeg rata i sve ce podsjecati na nekadasnje "puteve revolucije". Sve ce biti slicno, a nista nece biti isto. Vec sada u sredistu Neretvanske doline u Opuzenu nema spomenika Stjepanu Filipovicu. Kao da se jasno htjelo dati do znanja da u ovom ratu nema partizana.

Metkovic, nekada glavnu luku na Neretvi sada zovu hrvatskim Sentiljem. Inflacija kafica, nesluzbenih granicnih prelaza i mnogi kazu nova hercegovacka kolonija sa svime sto uz to ide. Grad je ujedno i logisticki centar UNHCR-a i time polaziste humanitarnih konvoja prema Bosni i Hercegovini, nekad susjednoj republici, sada susjednoj drzavi, mada je nejasnoj kojoj. Naime, granicni prelaz, po nekim mjestanima pomaknut za 100-njak metara u Hercegovinu ("nije vazno ionako je sve to nasa hrvatska zemlja") krase dvije gotovo navlas iste zastave. Jedna je naravno Republike Hrvatske, a druga Herceg-Bosne, koja upravo ovih dana slavi svoju godisnjicu. Zastave medjunarodno priznate Repbulike BiH, ili barem Federacije BiH, nema. Uniforme policajaca su iste i tek uz malo bolje zagledanje vidljiva je razlika medju njima.

Capljina. Do nje opustoseno nekoliko sela ("da se vise nikada ne vrate"). Sa lijeve obale u grad se ne moze. Kao u Podgori "Slomljeno galebovo krilo", tako se i ovdje u vis dize most kao simbol ljudskog ludila koje kao i razum zudi da dosegne nebeske visine. Nesto dalje ostaci Pocitelja koji je takodjer zudio u visine. Djelo srednjovjekovnih neimara izdrzalo je ratove i nevremena, da bi bilo razjedjeno potkaj XX stoljeca. Da li je vise vazno od koga. Mozda za povijest, ali cini se puno vise za one koji bi zbrajali racune i stalno podnosili izvjestaje o dugovanjima.

Koliko je tko kome duzan u Mostaru. Cak ni Hans Koshnick ne moze mirno zaspati u svom apartmanu u hotelu "Ero". Covjek nije siguran da opet nece neke "pijanice" slucajno promasiti njegovu sobu - u jedinom zivucem mostarskom hotelu. Ironijom sudbine predstavnik naroda koji je harao ovim prostorima prije samo 50 godina danas dolazi da uci suzivotu one koji su zajedno zivjeli stoljecima. A njih ne dijeli samo zelena rijeka. Dijele ih i rijeke krvi koja je mnogima obojila i razum. "Ne interesira me" - bio je kratak odgovor jednog Mostarca sa lijeve obale na upit o prijatelju iz studentskih dana, a nakon dopune da je sa desne obale.

Zivot se polako vraca u grad u kojem su za sada zajedno Muslimani, Srbi i Hrvati samo u nekadasnjem Gradskom parku, a sadasnjem groblju. Malo koji ima vise od trideset godina i nikad vise nece dozivjeti godinu vise. Nikad vise nece navijati ni za "rodjene". Ni njih vise nema. Na njihovom stadionu sada igra "Zrinski". Sa lijeve strane konkurenciju mu pravi "Velez", ali sa novim simbolom. Zvijezdu je zamijenio Stari most.

Starog mosta vise nema. Srusen je reziserskim umijecem dostojnim tandema Bulajic-Briner. Samo ovaj put se nije radilo o filmu. To novo cudo - most kojeg vise nema danas snimaju svi koji nabasaju u grad cije je obale povezivalo nekad cak sedam mostova. Nova atrakcija je viseci na mjestu Starog mosta. Mnostvo fotoaparata i njihovo skljocanje podsjeca na vremena kada su se u Mostaru snimale ljepote, a ne rusevine. Kad su u objektiv aparata hvatane pohvale uzletima ljudskog duha za razliku od danasnjeg sunovracanja ljudskog uma.

Na samom prilazu nekadasnjem mostu, stari bradati Mostarac lagano pusi na cibuk i ispija svoju lozu. Razgovara sa jednim Cehom koji je u prolazu. Ceh inzistira da razgovara "na vasem" jeziku, a starina mu odvraca na ceskom, nudeci ga casicom. Na mostu, kao da bi bilo jasno ciji je, stoji zastava sa ljiljanima. Sam most je sklepan od limenih ploca, ponegdje potpuno iskrivljenih pa se vidi rijeka, ovjesenih o celicne sajle. Uzvodnije se jos mogu vidjeti iste takve sajle koje su prije vise od godinu i pol dana sluzile borcima HVO-a i Armije BiH za forsiranje lijeve obale.

Na lijevoj obali na Kujundziluku vec rade prve radnje - prodavnice suvenira, a sto bi drugo. Putnici namjernici kupuju razglednice i prospekte onoga sto je Mostar nekada bio. Radnju je ponovo otvorio i Osman Badzak. On je prvi radnju otvorio i u ozujku 1993. godine. Izlaskom iz starogradskih rusevina ulazi se u nove rusevine. Grad je bio vec srusen u borbama pocetkom 1993. ali je lijeva strana potpuno unistena u desetomjesecnom sukobu Hrvata i Muslimana. I premda se zivot polako vraca tesko je i pretpostaviti kako tu ljudi uopce zive. Park preko puta stare opcine pretvoren je u novo grobljo. Svjeze humke jasno govore o vremenu kada je park pretvoren u groblje - mezarluk. Za razliku od Gradskog parka na ovom groblju nema krizeva - samo mezartasi. I Mostar u svom sredisnjem i istocnom dijelu podsjeca na mezarluk.

Iz Mostara se prema Jablanici i Konjicu putuje normalnim vozilima, kao da se nije dogodilo nista. Vise nema spustanja na ponton i voznje uz Neretvu u Bijeloj. Pontonski mostovi postavljeni tik uz srusene kao da kazuju da je vrijeme rata bar na ovom prostoru proslost. Ipak svako malo baza "plavih beretki" uvjerava da rat jos traje i da je veoma blizu. Nimalo slucajno rasporedjeni su Spanjolci u Hercegovini, a u unutrasnjosti Malezijci i Pakistanci. Svi zajedno vjezbaju suzivot sa Hrvatima i Muslimanima.

Zenica je grad trenutno na losem glasu. Navodno je "pozelenjela", iako u njoj i danas ima vise Srba nego u Tuzli. Zenica ima i aktualnog nogometnog prvaka BiH - "Celika". Kako je i red u gradu celika koji se vise ne proizvodi. Da sve bude u istom stilu Zenicu krasi hotel "Metalurg". Kako je nesto stariji to u njemu ne odsjedaju ugledni gosti, pa stoga nije kao "Internacional" stalno opskrbljen vodom. Kakve to probleme stvara znaju svi oni koji su zivjeli ili jos uvijek zive u rezimu redukcije vode.

Zenica ima i prvu nezavisnu televiziju u BiH - "ZETEL". Bio je to prvi medij koji je objavio da u Zenici tokom desetomjesecne blokade ne vlada samo glad, vec da se i umire od nje. Zeljko Linener, osnivac i vlasnik kaze da sa televizijom nisu odusevljene nacionalne stranke. To ga za sada ocito puno ne sekira i razmislja kako da poveca program, ali i rasprostranjenost signala. Ipak, prvi covjek Zenice je covjek na cijoj posjetnici jednostavno pise "SUR - specijaliteti sa rostilja" - Rasim Salcinovic. Dakle, nije gradonacelnik, nije predsjednik SDA, ali je predsjednik stranke privatnih poduzetnika. Kao takav izabran je i u skupstinu opcine. Medjutim, ono po cemu je poznat, ali o cemu sam ne zeli pricati je storija sa pocetka rata. Legenda tako kaze da je tadasnjem zapovjedniku garnizona JNA dao 170.000 DEM kako bi ovaj mirno napustio kasarnu i ostavio oruzje. Novac je, kaze dalje legenda, predao u mlincu za kafu. Tako je Zenica izbjegla ratna razaranja.

"Ako cujete sirene ili zvuk alarma, molimo vas da izadjete iz sobe i pricekate u hodniku ili odete u skloniste do kraja uzbune. Unaprijed zahvaljujemo". Ovakva poruka nalazi se u svakoj sobi hotela "Tuzla". Premda svi kazu da je mirno dnevno po gradu "zveknu" dvije-tri granate. Zrtava nema i zivot se odvija uglavnom normalno. U gradu se mogu kupiti cipele i patike, kao i odjeca, pri cemu je vise nego ocito da je porijeklo robe iz Italije. Odakle sve stizu cigarete nije tesko utvrditi kad su u pitanju York, Ronhill ili Partner - tvrdo pakovanje. Za Marlboro se porijeklo ne da utvrditi - mozda je cak i onaj famozni crnogorski. Cigarete se prodaju na svakom koraku. I trznica je prepuna najrazlicitijih prehrambenih proizvoda. Cak i kobasica iz Slovenije. I bosanski sudzuk je proizveden u toj nekada najsjevernijoj jugoslavenskoj republici. Cijene su uglavnom kao u Hrvatskoj, a izrazene su u bonovima. Jedan bon vrijedi 10 pfeninga. Kurs je dosta stabilan. Cigarete tako kostaju od 140 do 160 bonova, banane 150, a kilogram kobasica 200 bonova.

Biznis cvjeta, a sto se misli o politici najbolje iskazuje grafit na jednom kiosku: "Fuck the politics". Na trznici kiosk ima i Slavisa. To je nadimak najvatrenijeg tuzlanskog navijaca splitskih "bilih". Cak je i radnju nazvao NK "Hajduk". "Covjece, moja zastava je bila dugacka 20 metara i jedina je Hajdukova koja se smjela razviti na Tusnju", kaze Hajrudin Ramic. Iz izloga vire tegle povrca, slatkog, sokova. Margarin za 2,5 DEM i konjak za 9 DEM. "Fala Bogu, sada je odlicno kako je bilo - dodaje Slavisa

• Za sve imamo zahvaliti ovdasnjoj vlasti i Selimu. Oni su sacuvali mir i normalan zivot".

Selim Beslagic ime je koje se u Tuzli izgovara sa postovanjem. Gotovo obiteljski. Kao nekakvog babu svi tuzlanskog gradonacelnika osjecaju kao dio svoje obitelji. To nije zasluzio samo svojom politikom, vec i time sto je tokom cijelog rata ostao u Tuzli. Premda o njemu iz vladajucih stranaka pustaju pricu da je autonomas, njegov najjaci argument je pored onoga sto danas radi i kaseta sa snimkom razgovora izmedju njega i zapovjednika tuzlanskog garnizona JNA, kada mu je ovaj nudio da se odcijepi od BiH i pripoji Srbiji. Beslagicevu psovku kao odgovor i danas svi u Tuzli socno ponavljaju.

Samo osam kilometara od Tuzle nalazi se Husino. Mjesto koje se

1. godine proculo po Husinskoj buni i rudaru Juri Kerosevicu, a 1941. po drugim Kerosevicima i Markovicima, a Poji Markovicu u spomen spjevao je Milos Popovic-Durin znamenitu "Konjuh planinom". Husino je u glavama mnogih danas samo hrvatska enklava. Medjutim, "nema ovdje ni nacionalne ni vjerske svijesti", kaze Ante Cosic, zupnik Morancanske zupe pod koju spada i Husino. Prije cetiri godine tu su pobijedili SDP-ovci i reformisti. To je jedno od uporista Beslagiceve vlasti, ali i projekta ocuvanja multikulturnog zivota na podrucju Tuzle. Cudni neki Hrvati i cudni Muslimani. "Ovdje u Tuzli nisu ni Hrvati kao Hrvati, ni Muslimani kao Muslimani, ni Srbi kao Srbi - kaze Ante Cosic - Oni nisu kao ostali prepoznali nacionalne stranke. Tko zna mozda je to i dobro jer nije doslo do medjusobnog rata".

Put natrag vodi preko Ribnice - samo 500 metara od srpskih polozaja. Na cestu padaju minobacacke granate. Ulazimo u borna kola pakistanskog bataljuna. "Je l' opasno?", pitam tamnoputog Unproforca, koji nervozno stisce pusku dok kroz uski otvor vozila gleda prema srpskim polozajima. "Vrlo", odgovara kratko i suho, vjerojatno se nadajuci da granata nece pasti bas na nasa kola i da nece skoncati svoj zivot u zemlji za koju je cuo tek prije dvije godine.

PERO JURISIN