VUKOVAR SE VRACA KUCI

AIM, ZAGREB, 21.11.1994. Ovih dana Zagrebom kruze nepotvrdjene price kako je delegacija Srba s Pala posjetila Zagreb i tom prilikom predsjedniku Tudjmanu ponudila svoj "mirovni plan". Ukratko, Karadzicevci su spremni pomoci Hrvatskoj da Knin sutke padne, slicno kao i Kupres, ali za uzvrat Hrvatska bi se trebala odreci sada okupiranih dijelova zapadne Slavonije i Baranje, te "Republici Srpskoj" ustupiti Prevlaku i dio obale, a zauzvrat bi Dubrovnik dobio deblje zaledje u hercegovackom kamenjaru. Isti izvori navode da je Tudjman odbio svaku mogucnost ovakve trgovine teritorijem, koja ocito nije smisljena na Palama vec u Beogradu. Tudjman uporno ponavlja da ce Hrvatska ponovo biti cijela u svojim medjunarodno priznatim granicama i jos nijednom nije do sada potvrdio vjerodostojnost Karadzicevih izjava o nekakvom "dzentlmenskom sporazumu". Iako se, mora se priznati, nije nikada od toga ni izravno ogradio, drzeci se cvrsto svog stava da su promjene granica moguce, ali ne na stetu Hrvatske.

Ova epizoda sa navodnim dolaskom "Paljana" u hrvatske predsjednicke dvore dogadjala se neposredno pred trecu godisnjicu od kada je JNA, zajedno sa cetnickim hordama usla u Vukovar, nakon sto ga je poslije sto dana opsade totalno unistila. Vukovar je za Hrvate u tih 100 dana obrane, a prisjetimo se da Hrvatska tada nije imala oruzja, postao simbol otpora. Na njemu je, kao potom i na Dubrovniku, Zadru, Gospicu, Sisku, Sibeniku, Karlovcu izgradjeno ratno jedinstvo, a sam Vukovar i Dubrovnik bili su zapravo ulog za priznanje Hrvatske kao samostalne i nezavisne drzave. Tih jesenjih dana 1991. godine svi su mediji iz dana u dan, iz minute u minutu ponavljali: Ako padne Vukovar, past ce i Hrvatska. Vukovar je pao, a Hrvatska je ostala "krnja", bez jedne trecine svog medjunarodno priznatog teritorija. Nakon sto je Vukovar "oslobodjen" od svojih gradjana, dugo je oko njega postojao veo sutnje i tajne. Nitko nije znao objasniti zasto se dogodilo sto se dogodilo, da li je bilo izdaje ili ne, ili su branioci naprosto morali popustiti pred nekoliko desetaka puta jacim neprijateljem. U medjuvremenu dogodila se afera sa objavljivanjem magnetofonskih zapisa razgovora izmedju Mile Dedakovica-Jastreba i Zagreba, to jest Tudjmana. Zbog toga je, s objasnjenjem da se radi o vojnoj tajni, zabranjen i "Slobodni tjednik", a potom je slijedilo i Dedakovicevo hapsenje.

Vukovarci su pak raseljeni po cijeloj Hrvatskoj, jedan dio, onaj bogatiji smjestio se u hotele i poceo se baviti biznisom, oni siromasni zive i dalje po starim zeljeznickim vagonima ili po mnogim prognanickim naseljima. Vukovarska vojna jedinica nikada nije postrojena, nikada joj pred svecanim strojem nisu urucena priznanja, odlikovanja i Spomenice Domovinskog rata. Naprotiv, rasprsili su ih po drugim jedinicama, slali na najteze zadatke. O svemu tome neki dan je na Hrvatskoj televiziji svjedocio i posljednji zapovjednik obrane grada Branko Borkovic - Mali Jastreb, tvrdeci da se vukovarski borci osjecaju kao kuzni, kao da su izdajice, a ne heroji. Netko je to tako htio.

Sve do ove godine, do ovog 18. studenog, kada je treca godisnjica obiljezena s bezbroj manifestacija i kada su se Vukovarci konacno nasli ponovo u stroju u Djakovu na proslavi kojoj je prisustvovao i Janko Bobetko, nacelnik Glavnog stozera Hrvatske vojske. "Nismo tu - rekao je Bobetko - da kukamo, nego da obljezimo ono sto je Vukovar ucinio za dobrobit Hrvatske. Na njemu su velikosrpske snage trebale unistiti hrvatski narod ne birajuci sredstva. Medjutim, ovdje je slomljena njihova kraljeznica, a da toga nije bilo, tada bi se fronta nalazila negdje kod Dugog Sela. Zagreb bi bio razaran kao danas Sarajevo. Domovinski je rat ujedinio cijelu Hrvatsku i uci ce u njenu povijest kao najbolja potvrda da je velika Srbija cista utopija, a ovo sto se sada dogadja njena je agonija".

Da je Vukovar ponovo potreban kao simbol oko kojeg ce se ujediniti Hrvati, pokazala je i svecana premijera filma "Vukovar se vraca kuci", rezisera Branka Schmidta i scenariste, rodjenog Vukovarca, Pavla Pavlicica. U zagrebackom kinu "Europa", film su uz brojne Vukovarce i Zagrepcane gledali gotovo svi celnici Hrvatske, na celu s dr. Tudjmanom, koji je izjavio da Hrvatska ima obavezu da se vrati u Vukovar. A glavni govornik, ministar obrane Gojko Susak izjavio je: "Pred ovim skupom najvisih duznosnika Hrvatske, hrvatskog Sabora i Vlade s punom odgovornoscu obecavam vam: s pomocu medjunarodne zajednice ili bez nje, Hrvatska ce uci u Vukovar".

Inace u filmu su koristeni dokumantarni materijali iz vremena najgore opsade grada, sa slikama njegova razaranja i raseljavanja, a u sredistu je mali Vukovarac koji sa svojim sugradjanima zivi u starim vagonima i u jednom trenutku pokrece lokomotivu koja simbolicno krece ka svom gradu. Film je hrvatski kandidat za Oscara u konkurenciji za najbolji film izvan engleskog govornog podrucja. Dogodilo se tako da i Srbi i Hrvati kao svoj najbolji film odabiru onaj posvecen Vukovaru, jer za najvecu filmsku nagradu kandidirat ce i "Vukovar - post restante" Bore Draskovica. Branko Schmidt kaze: "Nisam vidio Draskovicev film, ali on ne spada u krug tamosnjih redatelja koje sam nekada respektirao. Ako je tocno ono sto sam cuo o filmu, mislim da je to ponajprije njegov moralni problem. Bit ce zanimljivo doznati kako ce se uvazeni filmski ziri odrediti prema fenomenu u oskarovskoj konkurenciji koji bi se mogao nazvati Vukovar protiv Vukovara".

Pavao Pavlicic nazvat ce ovaj potez srbijanske vlasti "kradjom simbola", jer "srpska je soldateska u Vukovaru unistila mnogo vise od jednog grada. Vukovar je sa svojom srednjoevropskon kulturom, sa svojom multikulturalnoscu, multinacionalnoscu i tolerancijom bio simbol onoga cemu Evropa tezi. Zato je time sto je dopustila unistenje Vukovara Evropa zapravo unistila i samu sebe i ideju na kojoj jedino moze opstati".

Ako je rat nastavak politike drugim sredstvima, onda je ovaj primjer dvaju filmova, od kojih jedan dolazi sa agresorske strane, a drugi je vidjenje zrtve, nastavak rata drugim sredstvima. Vukovar je, naime, postao uporisna tocka propagande u kojoj obje strane zele pokazati da su bile u pravu. Srpska za takvo nesto nema bas mnogo argumenata, jer kako objasniti da si unistio jedan grad, iselio njegovo stanovnistvo, pobio stotine ranjenika i civila, a sve to pod zastavom s mrtvackom glavom i pjevajuci: "Bit ce mesa k'o salate, klat' cemo Hrvate!". Vukovar je zapravo velika srpska sramota, ali koga brinu zrtve i moral kada se zna da je Vukovar vazna strateska tocka na Dunavu i da vojska ima svoju logiku.

Dobro se zbog toga podsjetiti nekih brojki. Vukovarska je opcina prije rata imala 84.189 stanovnika. Od toga je bilo 36.910 Hrvata, a 31.445 Srba. Sam grad Vukovar imao je 44.639 stanovnika, od cega 21.065 Hrvata, a Srba je bilo 14.452. No, da Srbi i njihove vojske nisu vodile o tome racuna najbolje pokazuje primjer Iloka, u kojem je prije rata zivjelo svega 484 Srba, a Hrvati su cinili ogromnu vecinu od 4.228 zitelja. Podaci o nacionalnom sastavu, koji su uvijek bili povodom za oslobadjanje jos su porazniji kada se radi o Baranji. U belomanastirskoj opcini, sadasnjoj "srpskoj Baranji", bilo je 54.265 stanovnika, od kojih su 22.740 bili Hrvati, potom 13.851 Srba te 8.956 Madjara. Ali koga zanimaju brojke jer one i tako nisu bile povod ratu, jer sto bi u tom slucaju srpske jedinice radile, recimo, u Drnisu gdje je zivjelo 18.732 Hrvata, a tek 4.974 Srba?

No, ako je i daleko dan kada ce se Vukovar vratiti kuci, a jos dalje kada ce i Srbi i Hrvati i svi drugi ovdje ponovo zivjeti zajedno, nova bitka za Vukovar vec je zapocela. Ovaj puta preko filma, ali sudeci po izjavama s hrvatske strane to je tek "logisticka" priprema za stvarni povratak, koji kako sada stvari stoje nece proci bez rata. Uostalom postoji li primjera u povijesti da je netko dobrovoljno napustio sto je vojno osvojio? A ako i jeste onda je to uvijek bilo kao sredstvo za trgovinu, kao sto je, recimo, Tito ucinio usavsi u Trst, jer je to bio jedini nacin da dobije Istru.

Zato bez obzira na Tudjmanove, Bobetkove ili Suskove prijetnje i obecanja Vukovarci se vracaju kuci tek na filmu. Mozda zvuci pretjerano, ali tesko se oteti dojmu da je njihova tragedija jos jednom zloupotrebljena.

GOJKO MARINKOVIC