KAKOFONIJA MIROVNIH PRIJEDLOGA

AIM, ZAGREB, 20.11.1994. Je li konacno odvaljen prvi kamencic u betonskom zidu ni rata ni mira u Hrvatskoj? Nakon sto je vlada "Republike Srpske Krajine" odbacila zagrebacki sporazum o vodi i struji te o otvaranju jadranskog naftovoda i autoceste prema Beogradu i kroz Knin, skupstina "RSK" ipak se suglasila da se pregovori nastave. Sve se dogodilo u hipu - "da" je izreceno jedva dan nakon sto se culo "ne".

Tako je obratom koji se zbio bukvalno preko noci ipak izbjegnut paljanski scenarij koji na ovom mjestu predvidja ulazak na pozornicu "predstavnika naroda", koji odbijaju "kapitulantske" zahtjeve Beograda, iako je i samo povrsna usporedba pozicija Knina i Pala s velikom vjerojatnoscu iskljucivala da se to moze ponoviti. U Kninu je, istina, ojacala struja koja zagovara tjesnje povezivanje s Palama, tocnije s onim dijelom Karadziceve politike koji polazi od tvrdoglavog odbacivanja plana Kontaktne grupe, jer Martic (a odnedavno i Babic) procjenjuju da bi konsolidacija BiH kao labavog ali trajnog provizorija odsjekla za svagda Knin, koji bi zatim pao u narucje Zagreba cak ako ovaj i ne bi na tome pretjerano inzistirao. S druge strane, Knin je i dalje neusporedivo ovisniji o Beogradu nego o Palama, sto najbolje pokazuje nedavna Mikeliceva izjava da se glavnina razmjene obavlja sa SRJ dok samo simbolicni ostatak predje granicu s "Republikom Srpskom". A kada vec spominjemo Mikelica nije bez znacaja da on otjelovljuje tip vlasti (neoboljsevicka, republikanska) koji takodjer mnogo bolje komunicira s Beogradom od vlasti na Palama (neocetnicka, monarhisticka).

Doda li se ovome da su posljednji dogadjaji oko Bihaca nametnuli Kninu kiselu perspektivu da ce opet postati "vojna krajina", ovaj put nepredvidivoj "Republici Srpskoj" - za koju ce morati ratovati tko zna koliko i uvijek "badava" - skupilo se sasvim dovoljno razloga da se "RSK" pazljivije okrene oko sebe i oprezno odvagne kamo ce i kako ce dalje. Odluceno je na kraju da se pregovori sa Zagrebom ipak ne prekinu, utoliko prije sto se sve poklopilo s dogadjajima koji su obecavali iznenadnu i slatku zaradu koja ce dobro doci i Kninu i Beogradu, a nece biti zgorega ni ratobornim Palama. Ti pregovori mogu, naime, potkopati krhki hrvatsko-bosnjacki savez koji je nesto ucvrscen zajednickim uzimanjem Kupresa, ali je odmah zatim naletio na klizavicu oko Bihaca, gdje se Hrvatska prvi put javno brusila da ce pomoci BiH, no ubrzo je morala od toga odustati.

Kazu da je kuraznost ostavila Zagreb kada je nacelnik Glavnog stozera Hrvatske vojske Janko Bobetko, koji je prije nekoliko dana otputovao u SAD po odobrenje za vojnu akciju, dobio naprotiv izricit zahtjev da njegove jedinice ostanu u vojarnama, sto je u isto vrijeme znacilo i da Washington inzistira na nastavku zagrebackih hrvatsko-srpskih pregovora. Da ovo potonje nije takticki manevar potrudio se pokazati americki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith koji je pozvao cak i celnike hrvatskih opozicijskih stranaka kako bi ih omeksao da ovaj put postede Tudjmana kritika zbog "jalovog" i "ponizavajuceg" pregovaranja s Kninom i Beogradom. Opozicija je samo djelomicno poslusala Galbraitha, koji je u pocetku dozivljavan kao najiskreniji prijatelj Hrvatske, ali su te simpatije u medjuvremenu evoluirale u sarkasticno zanovijetanje da je postao hrvatski "guverner". Drazen Budisa (HSLS) i Savka Dapcevic-Kucar (HNS) trazili su na proslotjednoj sjednici Sabora da se ona otvori izvjestajem i raspravom o pregovorima s Kninom i o situaciji oko Bihaca, s implicitnom tezom da su Bosnjaci izdani, a Srbi opet lakovjerno beneficirani, pa cak i s grlatim optuzbama nekih HDZ-ovih zastupnika (Muhamed Zulic) da je "turska Hrvatska" bezosjecajno zrtvovana, iako otamo potjecu najprekaljenije "ustase" (da Bosnjaci znaju kako ih neki u Zagrebu "brane" vjerojatno bi se dosta prorijedili apeli za pomoc).

Zahtjev opozicije je najprije odbijen, a tek nakon glasnih protesta i prekida sjednice prihvaceno je da se uvrsti kao druga tocka dnevnog reda. No, kako je prvu tocku cinila "trakavica" o zloupotrebama u privatizaciji - koju je, usput, HDZ sam inicirao, ali samo zato da bi je lakse mogao prekriti pepelom - bilo je jasno da to znaci odgodu od nekoliko dana, za kojih se u zapadnoj Bosni moglo dogoditi svasta, ukljucujuci i da Bihac padne (iako je od pocetka bilo prilicno jasno da srpski napadi na ovaj grad nemaju takav cilj nego se, uz presutnu podrsku medjunarodnih posrednika, samo zeljelo kazniti Dudakovica i vratiti njegove jedinice u ljetosnje korito, uz osiguravajuci uteg koji ce se staviti Petom korpusu Armije BiH u vidu vojno reanimiranog Fikreta Abdica). Tako je i ovaj "bosanski udar" hrvatske oporbe slomljen, sto dodatno mrvi hrvatsku politicku scenu, dok se odnosi Zagreb-Sarajevo vracaju formi neljubaznog saveznistva, kakvi su poslije Washingtonskog sporazuma preteznim dijelom i bili.

Zagreb je orno prepustio brigu za Bihac "ambulantnim" ekipama UN- a (nevoljko pristajuci i da svoj zracni prostor prepusti NATO- ovim zrakoplovima), i toliko reteriranje bilo je dovoljno da se odmah utanace dvije audijencije kod Milosevica hrvatskog "poluambasadora" u Beogradu Zvonimira Markovica, poslije cega je kninski parlament i promijenio odluku svoje vlade i pristao na nastavak pregovora. Na ovo je Zagreb jednako brzo uzvratio najavom uzvratnog posjeta Granica Jovanovicu, koji je prethodno bez ijedne rijeci objasnjenja otkazan, tako da se vec moze reci da se odnosi Zagreba i Beograda vracaju otprilike tamo gdje su bili kada se Zagreb lomio da li da svoje diplomatske magistrale otvori prema Sarajevu ili prema Beogradu. Za diplomacije navikle da pruzaju pipke ne na dvije nego ako treba i vise strana, to je normalno stanje stvari, no hrvatska diplomacija jos je u fazi prvobitne akumulacije znanja i iskustva, i lako bi joj se moglo dogoditi da gradeci novo saveznistvo procerda staro, ili cak da umjesto zeljena dva saveznika dobije - dva neprijatelja.

No, ne moze se poreci da ona, uceci tako sto je samu sebe bacala u bujicu, nije naucila i nekoliko dobrih plivackih zaveslaja, i to bas u odmjeravanju snaga s rivalom s kojim je dosad najlosije prolazila - s Beogradom odnosno Kninom. Tako su se dva njena ultimatuma - ljetos prije produzenja mandata UNPROFOR-a i sada uoci sklapanja zagrebackog sporazuma - pokazala kao dosta efikasno sredstvo da se iskamci izravno od medjunarodnih posrednika ono sto se ne moze od druge strane u pregovorima. Nakon sto su Kninjani uporno odbijali sporazum o vodi, struji i ostalom, Hrvatska je postavila ultimatum da to mora biti postignuto do 21. studenog, tako da su u igru morali uskociti Owen i Stoltenberg i ponuditi svoju verziju sporazuma koju Kninjani nisu mogli tako lako odbiti.

Osim toga, hrvatsko vrhovnistvo je spomenutim zavlacenjem rasprave u Saboru sprijecilo da hrvatska strana bude ta koja ce eventualno odbiti sporazum (iako je gotovo iskljuceno da bi parlament tako glasao), i prepustilo je kninskom parlamentu da povuce prvi potez. Da su Kninjani ostali kod negativnog odgovora svoje vlade na njih bi pao sav rizik propalog sporazuma, ali i ovako je Zagreb zaradio barem jedan poen jer je srpsko neckanje stvorilo dojam da sporazum vise odgovara hrvatskoj strani (sto je tocno samo utoliko sto je napravljena nova stepenica u reintegraciji Hrvatske, ali i dalje nije nista jasnije koliko ce ova trajati). Dakako, ovaj mali promet hrvatske diplomacije ona je mogla napraviti samo zbog toga sto je Milosevicu iz dobro poznatih razloga bilo potrebno da dokaze "mirotvorstvo" i u Hrvatskoj, a ne samo u BiH. Zato se moze govoriti i o tome da je on u ovom slucaju postigao ono sto je htio a da su Zagreb i Knin, svaki na svoj nacin, samo ispunili zamisli njegovog plana. Doduse, oni to rade lomeci se i dalje poput Buridanovog cetvoronosca izmedju ove i drugih opcija - Zagreb da li da se okrene Beogradu ili ipak Sarajevu, a Knin da li da pregovara sa Zagrebom ili da se ujedini s Palama (gdje su opet u potrazi za rjesenjem kako da se napokon podjeli BiH, pa se sada i u Zagrebu cuju glasine da je Karadzic ponudio Tudjmanu takvu podjelu, mimo Milosevica - na racun Knina).

Tako sve kada bi se ove kombinacije tretirale i kao razlicite varijante mirovnog rjesenja (sto neke sasvim pouzdano nisu), dobivamo nikada vecu kakofoniju mirovnih prijedloga i nikada vecu neizvjesnost sto ce od njih ispasti. Dusan Bilandzic koji je ovih dana navratio u Zagreb to je izrazio kratkom, samozacudjenom recenicom da smo sada "podjednako blizu miru i - totalnom ratu".

MARINKO CULIC