HOCE LI HRVATSKA U RAT

O najnovijim ofenzivnim akcijama Armije BiH hrvatska je javnost tek sporadicno obavjestavana. Vise se prostora dalo oslobadjanju Kupresa, sto je pripisano HVO-u, iako je veci dio posla obavila Armija BiH. No, nakon toga informacije su se opet proredile i iz zagrebacke perspektive tesko je dokuciti sto se zapravo dogadja na ratistima u BiH. Iako Bosnjaci imaju sijaset svojih razloga da krenu u oslobodilacki rat, nije za odbaciti i mogucnost da se njihove ofenzivne akcije podudaraju sa intenziviranjem hrvatsko- srpskih pregovora kako bi Tudjmana doveli pred gotov cin. Odnosno da konacno odustane od eventualne podjele Bosne, sto je, usprkos washingtonskom sporazumu, njegova rezervna varijanta i opredjeli se za zajednicko vojno djelovanje protiv srpskih vojski. Takve zahtjeve uputili su mu i Izetbegovic, ali i Kresimir Zubak. Za sada se Tudjman opredjelio za simbolicnu pomoc. Iako sve mirise na novi opci rat mozda su u pravu oni vojni analiticari koji tvrde da ce sve to skupa biti (za sada) ofanziva kratkog daha i da ce Bosnjaci napredovati do onih tocaka do kojih Srbima nije ni stalo.

AIM, ZAGREB, 15.10.1994. Kada je u Bosni i Hercegovini pocela ofanziva Armije BiH u Hrvatskoj se o tome javnost obavjestavala tek sporadicno i bez velike pompe, a kamo li s primjesom slavlja. Dozirajuci informacije po vlastitoj potrebi vlast je do vrhunca dovela euforiju onoga dana kada je objavljeno da je Hrvatsko vijece obrane uslo u Kupres. Bez obzira sto je najveci posao obavila zapravo Armija BiH, u Zagrebu je to odmah proglaseno velikom hrvatskom pobjedom. No, nakon toga odusevljenje je splasnulo, informacije su ponovo sve rjedje i tesko je ovog trenutka iz zagrebacke perspektive dokuciti sto se zapravo dogadja na BiH ratistima.

Neki analiticari u pocetku su smatrali da se zapravo i ne radi o stvarnim pobjedama Bosnjaka, vec o igri na relaciji Zagreb- Beograd, ne bi li se kninske Srbe, jer su akcije upucivale na to, odvojile od "matice" i prisililo da konacno udju, ili vrate, u hrvatsku drzavu. Kada se, medjutim, shvatilo da Armija BiH udara i po pravcima koji ne odgovaraju ovoj tezi, ali se ipak vode u regionima za koje su Hrvatska i Hrvati izravno zainteresirani, procjene su se promjenile. Naime, kljucno pitanje sada je glasilo: da li to Armija BiH zaista biljezi vojne uspjehe i zasto se za ofanzivu opredjelila upravo u ovom trenutku?

Naravno, da Bosnjaci imaju sijaset svojih razloga da krenu u oslobodilacki rat, kako to kaze Ejup Ganic, jer su ocito odlucili da ne cekaju milost medjunarodne zajednice i naoruzali su se sami, pa prije zime treba ostvariti sto vise vojnih pobjeda. Drugi je sasvim sigurno da su shvatili da ne mogu cekati pomoc ni od koga, a da oni kao zrtve nece biti kaznjeni za krsenje primirja. Ali ni onaj treci nije za odbaciti: dogadja se sve to u trenutku kada se intenziviraju razgovori izmedju Zagreba i Beograda te Zagreba i Knina.

Znajuci da i pored washingtonskih sporazuma i uspostave Federacije BiH, Tudjman i dalje u dzepu ima rezervnu varijantu, to jest da nikada i nije odustao od podjele Bosne i onoga sto je davno s Milosevicem dogovorio u Karadjordjevu, zeljeli su zapravo hrvatskog predsjednika dovesti pred gotov cin. Tudjman se tako nasao u izuzetno delikatnoj situaciji: usred pregovora sa Srbima stavljen je pred dilemu da li se pridruziti Armiji BiH ili ne? Odlucio se da ipak sudjeluje i da se preko HVO, ali ocito i nekih jedinica HV, prikljuci osvajanju Kupresa.

Hans Koschnick, mostarski gradonacelnik, izjavio je u subotu u Zagrebu kako mu je poznato da u kabinetu hrvatskog predsjednika sjede ljudi, posebno ministar obrane, koji imaju i te kako utjecaja na stanje u Hercegovini, ali cini se da ovaj put odluku o ulasku hrvatskih jedinica u bosanski rat nije donio Tudjman sam vec da mu je indirektno nametnuta od strane Sarajeva. Pitanje je da li je ta odluka i konacna? Hrvatska se izuzetno diplomatski angazirala oko situacije u Bihacu i pokusajima krajinskih Srba da pomognu "Republici srpskoj", ali za sada, iako se formalno- pravno radi o njenom teritoriju nema naznaka da ce udariti s ledja.

Mnogi se zbog toga pitaju da li je hrvatsko sudjelovanje u kupreskoj (i nekim drugim sitnijim operacijama) samo epizoda koja simbolicno potvrdjuje spremnost na ostvarivanje federacije ili ce se dogoditi nesto krupnije. Mnogo toga, naravno, u rukama je velikih sila, posebno nakon nesuglasica izmedju SAD i evropskih saveznika, ali krajnju odluku o ratu i miru ipak mora donijeti Zagreb. Ne treba zaboraviti da je glavni hrvatski cilj povratak okupiranih teritorija i da je hrvatska politika na sve nacine to pokusavala uciniti mirnim putem, zeleci prije svega izbjeci daljnja razaranja i gubljenje zivota. Procjene vojnih strucnjaka, pak, govore da Hrvatska vojska i ne bi bila u stanju obaviti taj zadatak. Nakon ofanzive Armije BiH vojna slika donekle se mijenja, ali sve uz pretpostavku da Vojska SR Jugoslavije ne bude direktno, ili logisticki, umjesana u ovaj rat. Tudjman ce zato morati odvagnuti koliko je stvarna snaga Armije BiH, s kojim saveznicima jos moze racunati, jer jos jedan izgubljeni rat bio bi poguban za Hrvatsku.

Da je nekakva odluka ipak donesena, i pored prividnog mira u hrvatskoj javnosti, pokazuje da su Tudjmanu istoga dana uputili pisma Alija Izetbegovic, kao predsjednik Republike BiH i Kresimir Zubak, kao predsjednik Federacije BiH, a oba povodom napada na Bihac. Izetbegovic je jasan: "Iako su nam poznate specificne okolnosti pod kojima se teritorij Hrvatske koristi za pripreme i izvrsenje napada na teritorij BiH, trazimo da u duhu medjunarodnog prava bez odlaganja poduzmete sve mjere. Ocekujemo da ove mjere poduzmete i u duhu odredbe cl. 8 o vojnoj suradnji u granicnim podrucjima izmedju dvije zemlje iz naseg sporazuma o prijateljstvu i suradnji".

Zubak, dakle, covjek HDZ-a i Tudjmana, pise: Smatram da Republika Hrvatska treba poduzeti sve potrebite mjere, kako diplomatske, tako i ostale koje joj stoje na raspolaganju kako bi se ova agresija sprijecila. Ucinite sve u ovoj dramaticnoj situaciji i pomognite kako bi srpski agresor bio zaustavljen".

Za sada se Tudjman odlucio za simbolicnu pomoc, stigla je i predsjednicka izjava Vijeca sigurnosti u kojoj se osudjuju napadi na Bihac iz "Krajine" i upetljavanje njenih vojnika u bosanskohercegovacke ratne operacije, a sto ce slijediti vidjet cemo. No, jedno je sigurno, Tudjman nece uciniti nista sto bi moglo dovesti u pitanje njegov i tako niski rejting u svijetu, a ne raspolaze ni s tom snagom koju imaju "Sjedinjene srpske drzave" da bi se bez razlicitih osiguraca opredjelio za otvorenu ratnu opciju.

U svemu tome zanimljivo je da se ni u Zagrebu ni u Beogradu ne uzbudjuju mnogo zbog neuspjeha pregovora, kao i da Hrvatskoj i Srbiji, bez obzira na razlicite pozicije, odgovara sto Karadzic biva kaznjavan za svoju tvrdoglavost. Razlika je jedino u tome sto pobjede Armije BiH Milosevicu ruse unutrasnji kredibilitet, a Tudjman se moze kititi tudjim perjem.

Iako sve prividno mirise na nekakav novi opci rat mozda su ipak u pravu oni vojni analiticari koji tvrde da ce sve to skupa biti (za sada) ofanziva kratkog daha i da ce Bosnjaci napredovati do onih tocaka do kojih Srbima nije ni stalo, kao sto ni Clintonova odluka o povlacenju aviona i brodova u misiji odrzavanja embarga nije nista drugo do propagandni potez za unutrasnjo-politicke potrebe.

GOJKO MARINKOVIC