NAKON PRESUDE BRAcI LAUsEVIc

Cinjenica je da je Zarko Lausevic ubio dva covjeka, ali je tesko ne govoriti i o njemu kao zrtvi - ne tudje obijesti ili vlastite slave, vec okruzenja u kome je zivio. Toliku dozu nacionalisticke histerije i sovinizma, koje je u vise navrata i sam iskusio, Lausevic jednostavno nije mogao podnijeti, to ga je na kraju, i slomilo. Pokusavao se braniti miroljubivo, protestima, bojkotom, glumackom apstitencijom, ali mu sve to nije ulilo potrebnu sigurnost. Kupio je pistolj i vrlo brzo ga i upotrijebio - dva mlada covjeka su nestala a on dobio 15 godisnju robiju.

tekst:

Posljednjeg dana mjeseca oktobra tekuce godine, Krivicno vijece Viseg suda u Podgorici dalo je posljednju rijec na petnaestomjesecni proces poznatom glumcu Zarku Lausevicu i njegovom bratu Branimiru. Zarko je osudjen na 15 godina zatvora jer je u noci izmedju 30. i 31. jula

1. godine u podgorickom kafe baru "Aple" ubio Dragora Pejovica i Radovana Vucinica, te ranio Andriju Kazica, dok je Branimira jedan ispaljeni hitac koji je pogodio zid kafica kostao dvije zatvorske godine. Sudsko vijece nije prihvatilo tezu odbrane da su Lausevici postupali u nuznoj odbrani jer "ona nije bila adekvatna napadu". "Bili su ugrozeni ali ne u zivotnoj opasnosti", zakljucilo je Vijece.

Zivot "pise romane" i "rezira filmove", ali, ponekad se desi i obrnuto - da film predskaze, maltene do detalja, jedan zivot. Svaka slicnost izmedju junaka filma "Bolje od bjekstva", proslogodisnjeg laureata svih jugoslovenskih filmskih nagrada, i stvarnih licnosti i dogadjaja, ovog puta, na zalost nije, kako se to uobicajava istaci, slucajna, vec, okrutno stvarna. Zarko Lausevic, prvo, u posljednjem srpsko-hrvatskom filmu (beogradski glumci, hrvatski novci) "Bolje od bjesktva" igra poznatog glumca, koji spletom nesrecnih okolnosti, zbog ubistva u saobracaju, zavrsava u zatvoru. Trogidisnji Dusan Zarkov Lausevic, takodje, nastupa u filmu u ulozi sina, koji na kraju odlazi sa majkom za Ameriku i napusta svog, neshvacenog oca. Tri godine nakon snimanja filma, a godotvo istovremeno sa njegovim ulaskom u beogradske bioskope, filmski scenario se odigrava na zivotnoj pozornici. Jedne ljetnje noci, godine 93., nakon uspjesne premijere "Kanjosa Macedonovica" u budvanskom "Grad teatru", Zarko se vraca za Podgoricu, svojoj najblizoj rodbini. Odmah, sa bratom Branimirom, izlazi u obliznji kafic gdje se iz jedne banalne situacije razvija prava drama. Na opasku poznatog glumca, upucenu konobarici, "kakva je ovo galama", reaguje povrijedjena mladicka sujeta 19 godisnjeg Pejovica koji uzvraca "sta je, sta ti smeta". Konobarica ce kasnije na sudu reci kako nista nije predskazivalo sukob, tako da je ona, iz baste, usla u kafic, ali odmah zatim zaculi su se pucnji. Ukupno 13, sa tragicnim epilogom - dvojica mrtvih i jedan tesko ranjen. Sta se desavalo nakon navedene prve razmjene rijeci izmedju mladjeg Lausevica i Pejovica, Sud nije uspio da utvrdi ni nakon 15-mjesecne istrage. Da li su Lausevici, shvativsi da je vrag odnio salu, okrenuli ledja ratobornim mladicima, nakon cega su bili grubo napadnuti i oboreni na pod, ili je Zarko sa rijeci odmah presao na metke, koje je, u pijanom stanju, i iz uspravnog polozaja, sasuo u nesretne mladice, Sud nije, bar ne tako ubjedljivo, uspio da razrijesi. Na kraju, se, ipak, morao opredijeliti. Prihvatio je drugu varijnatu, koja je proizilazila iz nalaza Odbora Medicinskog fakulteta u Beogradu i koja je protivurjecila nalazima podgorickih ljekara i ljekara bolnice beogradskog KPD-oma o odbrani "iz krajnje nuzde" i u nestabilnom psihickom stanju prouzrokovanom potresom mozga.

Na kraju procesa se pokazalo da je mnostvo propusta pocinjenih u istraznom postupku odmah po dogadjaju (nijesu uzeti otisci sa Zarkove torbe u kojoj je bio pistolj, niti otisci sa zida gdje su pogadjali meci), opredijelilo kasniji, dosta smusen i kontradiktoran tok samog sudjenje. Da li zbog toga sto je popularnost Zarka Lausevica izlozila Sud pritisku javnosti, ponajvise bulevarske stampe, ili, s druge strane, radi prijetnji i pritisaka rodbine ubijenih, koji su trazili "glavu za glavu", uglavnom, sudsko vijece je lutalo iz krajnosti u krajnost, stvarajuci utisak, cas da se radi o "nuznoj odbrani" na cemu je insistirao zastupnik Lausevica, beogradski advokat Toma Fila, cas da je po srijedi ubistvo s predumisljajem jer "Zarko nije bio zrtva vec onaj ko je dominirao situacijom", kako je isticao tuzilac, Zoran Radonjic. Drugi sporni momenat bilo je, nakon gotovo godinu dana odmaklog procesa, ukljucivanje nalaza Odbora Medicinskog fakulteta u Beogradu. Naime, sve ranije strucne analize isle su na ruku tvrdnji Zarka Lausevica da je pucao u samoodbrani, sa poda, posto je bio oboren, i suocen sa slikom nepomicnog brata koji je obliven krvlju lezao naspram njega. Ugledni podgoricki ljekari, branili su na Sudu svoje nalaze: da su Lausevici koje su pregledali nakon obracuna, zadobili potres mozga i da im je, s obzirom, na ostale povrede, zivot bio ugrozen. Pocetkom godine, na ispitivanju u beogradskom KPD-u, ljekarski tim potvrdio je nalaze podgorickih ljekara. A onda na scenu stupa pomenuti Odbor. Sudsko vijece, kako ce kasnije istaci zbog nepovjerenja u dotadasnje strucne nalaze, trazi novo vjestacenje koje sprovodi Odbor Medicinskog fakulteta i donosi sasvim suprotne zakljucke: da Lausevici nijesu imali potres mozga "jer da jesu ne bi mogli ni napadati, niti se braniti", kao i da im zivot nije bio ugrozen "s obzirom da je Pejovic u ruci drzao hamburger". Na to ce, kasnije pred Sudom, Lausevic uzvratiti: "O strucnosti, odnosno, o tome da li sam ili ne, imao potres mozga ne mogu da govorim i mislim da to u krajnjem slucaju nije bitno, jer da bi se covjek branio ne mora da ima potres mozga. O stepenu razdrazljivosti koji se pominje u nalazu, takodje, ne mogu da govorim, ali bih volio da mi predstavnici Odbora kazu da li u literaturi ima izracunat stepen batina koji odredjuje stepen razdrazljivosti. Ako ste udareni, tuceni, ako vam otimaju torbu u kojoj vam je pistolj i pri tom vidite da vam ubijaju brata - to je po ocjeni ovih ljekara samo stanje povisene emocionalne uzbudjenosti. Ni ja, ni moj brat, nemamo neku kriminalnu proslost da bi se neko nas bojao i da bi moje lagano doticanje ramena Pejovica, uz rijeci "nista, nista, sve je u redu", mogle biti protumacene kao sklonost ka ekcesnim ponasanjima kako ga Odbor tumaci..."

Sudski hronicar je, u svojim novinama, zapisao kako su se "iskazi i osjecaj optuzenih, izjave svjedoka ocevidaca, nalaz balisticara, te ljekara koji su prvi stupili u kontakt sa optuzenima, medjusobno podudarili", ali to nije bilo dovoljno i da prevagnu kod Sudskog vijeca prilikom donosenja presude. Sud se opredijelio za ranjenog Andriju Kazica kao krunskog svjedoka, uzimajuci njegovu izjavu o tome kako mu je Pejovic, vec pogodjen metkom dobacio "drz mu pistolj, pobi nas", kao dokaz da je Zarko Lausevic bio svjestan onoga sta radi, i da je to ucinio "u tuci kada dolazi do panicne borbe za zivot". Obrazlozenje odbrane, da "nema govora o tuci" vec da se radilo o "muckom napadu i udarcima od kojih su optuzeni poletjeli u razlicite krajeve kafanske baste", Sud nije prihvatio. Po ocjeni File, sudski postupak je povrijedjen na vise mjesta i on ce se zaliti na presudu Vrhovnom sudu, koji ce je potvrditi, preinaciti ili vratiti postupak na pocetak. Glavna primjedba File bila je da je Sud morao ici na usaglasavanje a ne na prihvatanje samo jednog od vise razlicitih ljekarskih nalaza, kao i da neke pravne i eticke cinjenice dovode pod sumnju rad Odbora Medicinskog fakulteta. Pojedinim clanovima Odbora mandat je istekao jos prosle godine, neki su jos ranije penzionisani, a samo u posljednjih godinu i po dan dva puta je, isti taj odbor, tuzen kod Etickog komiteta srpskog ljekarskog drustva (slucaj Vuka Draskovica i smrti jednog bjelopoljskog djecaka).

Branimiru Lausevicu nije pronadjen alkohol u krvi, Zarku jeste, 0,7 promila tri sata nakon dogadjaja sto znaci oko 1 promil u trenutku obracuna, dok su ubijeni Pejovic i Vucinic bili znatno pozitivniji - prvi sa 2,2 a drugi sa 1,7 promila alkohola u krvi. Lausevici nijesu imali kriminalnu proslost, prvi je bio glumac, drugi tehnicar u drzavnoj sluzbi, dok su stradali mladici znali da u svojim kratkim zivotima predju granicu koju dopusta ne samo pristojno ponasnaje vec i Zakon. U zavrsnoj rijeci odbrana je ocijenila da je presudan motiv u ovom tragicnom dogadjaju bila povrijedjena sujeta Pejovica, dok se isti problem, dakle sujeta, navodi i kao razlog konfrontiranja ljekarskih nalaza. Ljudske slabosti su sigurno doprinijeli svemu ovom, ali glavni krivac ne moze biti niko od ucesnika ili saucesnika ovog slucaja, vec se mora traziti van njih, u samom drustvu i novoproklamovanom sistemu vrijednosti. Tragicno nastradali Pejovic i Vucinic su u stvari strasna metafora izgubljenosti jedne mlade generacije kojoj nije pruzena sansa za ljudsku realizaciju, dok primjer dokazanog i ostvarenog Zarka Lausevica samo potvrdjuje da je ta izgubljenost u stvari opste stanje duha na ovim prostorima. Visegodisnje kljukanje gradjana ogromnim dozama mrznje, ratne histerije, sovinizma, dovelo ih je u stanje hronicne frustracije, cak, manje ili vece poremecenosti. Neko uspije da se iz svega izvuce, vecina ostane u vjecitom "zarobljenistvu". Zarku Lausevicu je, u zamahu srpskog nacionalistickog ludila, brutalno prekinuta predstava "Sveti Sava" na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorista. Onda je odlucio da "dok ludilo traje" - ne igra. Nije zbog toga pohvaljen, cak naprotiv. Onda je zaigrao, ali u grcu. Zalio se prijateljima da stalno strepi od novog prekida, od istih psovki i urlika. To ga je na kraju i slomilo. Pokusavao se braniti na sve nacine, ali uzalud. Na kraju je odabrao pistolj, mada mu mu ni on nije ulio potrebnu sigurnost. Jednostavno, on je negdje morao "puci" - sto se to desilo te noci u Podgorici, sasvim je slucajan, cak nevazan detalj da, naravno, nije potresne cinjenice da su stradala i dva mlada covjeka.

Zeljko Ivanovic AIM Podgorica