MAGLOVITI PREGOVORI

AIM, ZAGREB, 9.11.1994. Kakav promet a nikakva zarada! Dogovori izmedju Hrvata i Srba vode se posljednjih dana na cak tri razine: Zagreb-Knin, Zagreb- Beograd, i posredno, u okviru mini grupe Z-4, ali nikako da barem s jedne strane dodje glas da se nesto pomaklo s mjesta.

Kamenova spoticanja cak i nije previse, ali su toliko duboko zakopani da ne pomaze sto se mogu obuhvatiti i jednom sirom recenicom. U Kninu daju prednost gospodarstvu i prometu, ali je to Zagrebu nebitno dok se ne provedu rezolucije o politickoj reintegraciji Hrvatske, Milosevic bi nastavio zimosnju "normalizaciju" koja je Tudjmanu sada premalo i hoce medjusobno priznanje, a sve se to slijeva u retorte grupe Z-4, ciji misteriozni plan vruce podrzava samo Hrvatska, Beograd je ljubazno suzdrzan, a Knin je tvrdo protiv. Sve tri pregovaracke pozicije su gusto obrasle nejasnocama, taktiziranjima i zakulisnim potezima mada su stvari zapravo puno jasnije nego sto se zeli priznati. O onome najvaznijem cak bi se moglo reci da vise i nema dilema, a to je da je reintegracija Hrvatske sada stvarno izvjesna.

Doduse, uputnije je reci "nekakva reintegracija", jer se ni odoka ne moze reci koliko ce ona trajati, koji ce stupanj autonomije donijeti hrvatskim Srbima i, sto je najvaznije, da li ce Hrvatska to morati platiti skupim odricanjem rubnih teritorija prema Srbiji i Crnoj Gori. A to je sasvim dovoljno da sadasnji visestepeni pregovori nastave plutati u bermudskom trokutu kojeg ce tko zna koliko omedjivati tri potpuno oprecna timinga: brzo (Hrvatska), sporo (Srbija) i nikada (Knin). Hrvatsko inzistiranje na brzini proslog je tjedna preslo i u fazu ultimativnih rokova: Sarinic je po povratku iz Knina rekao da Hrvatska zahtjeva da se sporazum s Kninom potpise do 21. ovog mjeseca ili ce se od njega odustati, a Tudjman je zatim jos i pojacao tu prijetnju, rekavsi da ce se u suprotnom - otkazati UNPROFOR-u.

Ovo vec ritualno istresanje na mirovne snage ima veze s jednim obecanjem koje je ne osobito cvrsto dano Hrvatskoj, ali do kojeg njena diplomacija, u nedostatku boljeg, neobicno drzi. Ljetos je, naime, u dokumente Kontaktne skupine, a poslije i u Rezoluciju 947, prvi puta unesena formulacija o medjusobnom priznanju u postojecim granicama Jugoslavije i Hrvatske, cime je "bezvremena" normalizacija koja je dogovorena zimus izmedju Jovanovica i Granica dobila nekakvu okosnicu kojoj treba teziti. Ni uz ovo nisu bili navedeni nikakvi rokovi, ali je bilo vidljivo da se teziste medjunarodnih posrednika, dotad zaokupljenih samo Bosnom, pocinje pomicati prema Hrvatskoj. U Zagrebu se ocito htjelo iskoristiti taj novi vjetar. Zato je stav koji je zauzet jos proljetos, da nema najavljenog susreta Tudjman-Milosevic dok Jugoslavija ne prizna Hrvatsku, pretvoren u ugaoni kamen hrvatske vanjske politike, i ona na njemu inzistira sve do danas. Jedini uzmak je napravljen kada se pristalo da se ipak obnove kontakti Zagreba i Beograda, sto je u petak i pocelo, ali opet ne na razini sefova drzava nego sefova diplomacija, i uz novo podvlacenje da ce i ti pregovori mozda biti prekinuti ako ne dovedu do - medjusobnog priznanja.

Nema sasvim zadovoljavajuceg objasnjenja zasto se Zagrebu ovoliko zuri. Rasireno je misljenje da je u reintegraciji vrijeme vise saveznik Zagrebu nego Kninu, buduci su pogotovo ekonomski a sve vise i politicki pa i vojni (iako to najmanje) komparativi na njegovoj strani. Osim toga, kazaljke na satu vec su dovele do toga da blok "srpskih zemalja" vise nije kompaktan, pa zavaditi se s jednom ne znaci odmah kavgu sa svima. No, Tudjman uporno zahtjeva da se ukidanje sankcija Jugoslaviji veze uz sredjivanje stanja u Hrvatskoj, pa je vjerojatno da se pribojava da ce mu Beograd "izmaci", tj. da ce kada mu jednom skinu lisice sankcija postati jos tvrdji pregovarac (jer od pregovora ionako manje ocekuje pa bi ih mogao otezati prakticki unedogled). A Hrvatska ipak nema bezgranicno vremena, ponajprije zbog nestrpljenja prognanika, koji su zasad lojalni, ali samo zato sto ih vlasti svakodnevno zasiplju obecanjima u brzi povratak, a ne prezu ni od toga da njihovo nezadovoljstvo usmjere u zive mete drugih ugrozenih kategorija stanovnistva (delozacije iz stanova bivse JNA hladno se opravdavaju time da su u njima obitelji "agresora", dok njihove zrtve zive u isposnickim barakama). No, prvi put kada primjete da su izostavljeni iz cirkularnih fraza dnevne politike, prognanici se mogu oteti kontroli i tada bi se citava konstrukcija lazi i manipulacija mogla srusiti vlastima na glavu.

Drugi, nista manji razlog za zurbu, je uporno inzistiranje medjunarodnih posrednika, ponajprije SAD i Njemacke, da hrvatsko- boznjacka federacija bude dovedena barem do razine "mrzovoljnog" saveznistva, sto im je poslije mnogo muke izgleda i uspjelo. Stovise, vojna suradnja hrvatskih i bosnjackih postrojbi u borbama za Kupres govori da se u tome napredovalo i iznad onoga sto se u javnosti znalo, a vjerojatno angaziranje i regularnih snaga Hrvatske vojske u tim borbama potvrdjuje da je Zagreb spreman uloziti u novo-staro saveznistvo vise nego sto se moglo slutiti. Sada je jedina nepoznanica kako ce ovo utjecati na hrvatske odnose sa Srbima. To se pitanje, istina, danas postavlja s manje dramatike nego jucer, jer dok bosanski Srbi i bosanski Hrvati ratuju, srbijanski predstavnici putuju u Zagreb, sto moze biti demonstrativna poruka Karadzicu da Beograd vise nije zainteresiran sto ce s njim biti. No, Beograd nije zasad tu indolenciju prenio i na Knin, a Kninjani ocito nisu ravnodusni sto ih bosnjacko-hrvatske snage pritiscu s desnog boka, prijeteci da ce ih odsjeci od srpskog zaledja.

Tako se Srbija ipak ne moze javno proglasiti nezainteresiranom za ono sto se dogadja u Bosni. To opet znaci da se hrvatsko-srpski odnosi polako vracaju u bosansku posteljicu, a ideja da se oni rijese paralelno pa cak i prije u Hrvatskoj nego u Bosni - sto i objasnjava veliku diplomatsku guzvu u Zagrebu - pokazuje se iluzornom. Ovome pridonosi i uporno i galamljivo suprotstavljanje veceg dijela hrvatske opozicije, a diskretno i dijela vladajuceg HDZ-a, pregovorima s Beogradom i Kninom, pogotovo sada kada se prvi put cini da su vojnicke pozicije bosanskih Srba nacete. Jaca i pritisak da Zagreb napokon raskine dvogodisnji konkubinat s Beogradom i vrati se u bracno gnijezdo sa Sarajevom, sto se jednim dijelom vec dogodilo. No, neovisno je li to definitivno opredjeljenje ili samo kratkotrajni menevar, jasno je da BiH prestaje biti zemlja za mirno raskusurivanje Srba i Hrvata i da ulazi u igru kao relativno jaki, treci igrac, kojeg je bolje imati uza sebe nego protiv sebe. Njena je prednost i da na svjetskoj diplomatskoj sceni ima najmanje problema dobiti podrsku za svoje akcije, ukljucujuci i vojne (jedino se Bosnjacima priznaje da vode "oslobodilacki" rat). time se prije spomenuti trokut interesa definitivno pretvara u cetvorokut, sto dalje produzava inkubaciju politickih rjesenja na ovom prostoru, ukljucujuci i rjesenje hrvatsko-srpskih odnosa.

Pritisci koje Zagreb pokusava usmjeriti prema Milosevicu kako bi se ishodilo ekspresno priznanje, nemaju vecih izgleda jer se ocito procjenjuje da je Milosevic dosta popustio na Drini i da je previse ocekivati da odmah popusti i na Dunavu. Tako Hrvatska ne moze ocekivati od medjunarodnih posrednika nista vise, ili bitno vise, od onoga sto vec sada ima, a proslotjedna izjava Tudjmana da ono sto o planu Z-4 pise u novinama ne odgovara Hrvatskoj, govori da kopni nada da ce se nesto uciniti kroz ovaj neformalni stab svjetske moci, tj. zaobilazeci sporovoznu proceduru redovnih svjetskih institucija.

Ispada da jedino sto bi moglo pomaknuti s mrtve tocke jesu duboke politicke promjene u samoj Hrvatskoj. No, da je to realno ocekivati cijela ova prica ne bi izgledala ovako mucno i komplicirano, a mozda ne bi bila ni potrebna.

MARINKO CULIC