UTJEHA U HAJDUKU

AIM, SPLIT, 4.11.1994. Kada je njemacki sudac oznacio kraj utakmice izmedju "Anderlehta" i "Hajduka" po gradovima diljem Hrvatske, barem one tri cetvrtine koje kontrolira metropolska vlast, razlijegali su se zvuci automibilskih sirena. U toploj splitskoj noci automobili su uz sirene i povike navijaca kruzili gradom kao u neka bolja vremena. Pokazalo se da i pravilo o "nogometu kao ogledalu drustva" ima svoje iznimke. Naime, unatoc sveopceg tonjenja, Hrvatska je dobila proizvod koji je mnogo bolje od njene politike predstavlja na medjunarodnoj sceni. Ujedno, ako se zna da je proizvodnja pala za 50-tak postotaka, onda je "Hajduk" postao i nadasve vazan izvozni proizvod. Pritom reklama koprivnicke "Vegete" koju "bili" nose na majicama i koja je do sada uglavnom bila poznata na istoku Evrope, simbolicki oznacava povezivanje primorsko- dalmatinske sa panonsko-posavskom Hrvatskom.

Tako se desilo da svi u Hrvatskoj trljaju ruke, a navijaci Splicana to rade sa dvostrukim uzitkom. Tesko je sjetiti se kada je jedan remi i to bez golova dobio takve naslove u novinama kao sto su "Velemajstorski remi" ili "Istinski trijumf". U tom trijumfalizmu i opijenosti sladostrascem pobjede ima i onog dalmatinskog dispeta. Tako se naslov "Ima i Hrvatska svog evropskog diva" moze tumaciti i kao direktna poruka onima iz Zagreba koji vode "Croatiu" bez obzira sjede li u njenim upravljackim foteljama, jesu li kao Ciro Blazevic njeni vlasnici ili su njene sive eminencije. Dakle, oni koji stvarno vode nekadasnji "Dinamo", kormilareci sto dalje od njegove "pancevacko-boljsevicke" proslosti, kako je to izrekao "predsjednik svih Hrvata" i odvodeci tako nekadasnjeg osvajaca Kupa velesajamskih gradova u anonimnost i njegovo nedavno dvadeset i sedmo ispadanje iz evropskih kup natjecanja.

Dogodilo se to dok je "Hajduk" mljeo "Steauu" usred Bukuresta - klub koji je prosle godine na samom pocetku kupa izbacio "Croatiu". Ove je godine isto to "modrima" ucinio francuski "Auxerr". Torcida, koja je u tom trenutku bila u autobusu nastojeci doseci Bukurest, bila je jednoglasna: Nigdje ih ne mozes poslati a da te ne osramote!

Vlast je tako, u dvije godine, umjesto drzavno-promidzbenog kluba, dobila gubitasa kojem svakodnevno pada rejting i to unatoc silnoj politickoj brizi i cinjenici da je "Croatia" jedini klub koji je privatiziran. Zlobnici bi rekli da je sve to zapravo dobro jer mali covjek moze vidjeti kako ima nekoga kome ide losije nego njemu. Druga je stvar sto je to daleko od intencija vlasti. Ona je htjela nogometni spomenik novonastaloj drzavi, a sada se svi pitaju sto je ostalo od "Croatie". U tom vrtlogu cak se ni Tudjman ne snalazi dobro, premda jos iz "Partizana" nosi sportsko-funkcionersko iskustvo. Upucujuci pismo "zlocestim plavim djecacima" kao navijacima "najhrvatskijeg kluba" on je ustvari otkrio da u Hrvatskoj postoje i podjele za koje se nije znalo ili ih se tek naslucivalo. Mozda bi cak najispravnije bilo reci da su dobro prikrivane.

Tako su na sva provokativna pitanja celnici "Hajduka" odbijali direktne odgovore i nastavljali da u miru i tisini stvaraju klub za evropske visine. Navijacki puk odrazavajuci ono sto se u Dalmaciji i sa njom desava sve je cesce poceo u tom smislu iskazivati i politicke konotacije. Obiljezja HDZ-a iz nekih drugih vremena zamijenjena su regionalnim plavim zastavama sa tri lavlje glave. Navijackom sloganu "Gazi, gazi purgere" dodan je onaj podrugljivi "Gdje je sada Dinamo". Tako se u tonjenju modrih i istovremenom penjanju bijelih nalazi satisfakcija za tmurnu svakodnevicu u kojoj cak i nerijeseni rezultat predstavlja razlog za svetkovinu i pjesmu "Prvaci smo, navijama za bile, uvik pivamo". Identifikacija je gotovo potpuna ("o Hajduce, o Hajduce, dica su tvoja uvik uz tebe"), cime se osjecaj napustenosti, zapustenosti, zaboravljenosti i provincijalizacije nadoknadjuje sa necim sto je evropski, ako ne i svjetski relevantno.

Otud i masovno putovanje u Belgiju, tako da je izgledalo da se Poljud preselio u Astrid park. Euforija je zahvatila sve, pa je cak i tradicionalno smireni i odmjereni tehnicki direktor Ivan Buljan izjavio: "Steta je sto nismo pobjedili, ali i ovako kao da jesmo". Ocito da je ostvareni rezultat ucinio da se popusti podsvjesna kocnica. Ipak, ne toliko da euforija predje preko granice za koju se valjda smatra da bi mogla ugroziti "Hajduka". Klub iz Poljuda jeste evropski mocnik, ali o ponovnom izlasku na evropsku scenu ipak se odlucuje u hrvatskom nogometnom prvenstvu. Do sada odigrana prvenstva svjedoce da se novonastala hrvatska nogometna liga unatoc svim zaklinjanjima nije oslobodila onoga za sto se govorilo da je postojalo samo u jugo-nogometu. Naime, iskusni Buljan, Rozic i ostali koji vode klub znaju da gdje god se igra profesionalni nogomet postoji citav koloplet interesa, od materijalnih do politickih. "Hajduk" je za izlazak u Evropu utrosio tri milijuna njemackih maraka sa namjerom da u toj Evropi boravi sto je duze moguce. I premda mu se taj novac vec vratio, logika stvaranja velikog tima koji ce harati starim kontinentom trazi puno vise. Na kraju krajeva cak i politicki status u vlastitoj drzavi. A za sada je tek jedan ministar u hrvatskoj vladi javni hajdukovac. Pritom je Nadan Vidosevic i Splicanin, pa mu to dodje kao normalno. Ali nije, kad je na celu kluba ciji navijaci izvizde i predsjednika Republike, jer nezadovoljan debaklom "plavih djecaka" napusti utakmicu prije njenog kraja. Hoce li dakle "Hajduk" postati stozerni klub hrvatskog nogometa?

U svakom slucaju, kako stvari stoje, ne bi bilo dobro da njegov navijac bude neki buduci predsjednik, jer ne daj Boze, moglo bi mu prvo pasti na pamet da mu promijeni ime, a zatim bi uslijedila prica koju vec gledamo.

PERO JURISIN